Naveo je primjer koji mnogi roditelji mogu prepoznati. Petogodišnji Ivica često se ljuti. Roditelji ga, naravno, odgajaju i discipliniraju jer je to potrebno. No, rijetko će sjesti i odlučiti, njegovim riječima:
„U redu, postit ću tjedan dana.”

Ne radi se o dijeti, nego o postu prema crkvenoj tradiciji: jedan puni obrok i dva manja obroka koja zajedno ne čine još jedan puni obrok. A nakana nije vlastita korist, nego dobrobit djeteta:

„I činit će to tjedan dana kako bi ono primilo milost i prestalo činiti ono s čime se bori.”

Pročitajte još jednom posljednji dio: kako bi dijete primilo milost.

Potom je opisao plodove koje je, prema vlastitim riječima, vidio:

„I ljudi će vidjeti da će njihova djeca zapravo biti prilično preobražena.”

Možda se do srca do kojeg više ne dopiremo riječima može pokušati doprijeti žrtvom koju dijete nikada neće vidjeti.

I to se ne odnosi samo na malu djecu. Možda imate sina od trideset godina koji je ljut na cijeli svijet. Možda kćer koja vam se više ne javlja. Možda više ne možete upravljati njihovim odlukama niti ih disciplinirati kao nekoć. Ali i dalje možete moliti za njih i prikazivati Bogu svoje žrtve.

Ako vam zdravstveno stanje ne dopušta post, ako ste trudni, dojite, imate dijabetes ili ste starije životne dobi, nemojte se izlagati riziku. Razgovarajte sa svećenikom i odaberite neku drugu žrtvu: odreknite se korištenja telefona nakon večere, slatkiša ili nečega drugoga što vam je drago. Možete izmoliti i krunicu, prikazujući je za svoje dijete.

Izaberite dijete. Izaberite tjedan.

Započnite sutra ujutro. Prije prvog obroka, tiho, spomenite ime svojega djeteta i izmolite:

„Gospodine, ovoga tjedna odričem se toga da jedem do potpune sitosti, prikazujući Ti ovu malu žrtvu za svoje dijete. Podari mu milost da nadvlada ono s čime se samo ne uspijeva izboriti. Uzmi ovu malu glad i pretvori je u mir u njegovu srcu. Amen.”
Vaše dijete možda nikada neće saznati zašto je vaš tanjur toga tjedna bio malo skromniji.

Ali Bog zna. 

Josip Jelinić: "Prikazao sam 500 misa za svoju ženu, a ona je tri godine molila i postila o kruhu i vodi".'"

U objavi donosi pet konkretnih savjeta za mladence, naglašavajući kako je duhovna dimenzija vjenčanja važnija od same svadbene proslave.

“Bože, ništa ne želim kontrolirati”

Na samom početku poruke poziva buduće mladence da se oslobode stresa i potrebe za kontrolom svakog detalja.

“Nemoj se brinuti... Hoće li biti kiša ili sunce na dan vjenčanja, hoćeš li vjenčanicu zaprljati, hoće li ljudima hrana biti ukusna, hoćeš li imati tremu u Crkvi, hoće li ostati mesa i za sutrašnji ručak nakon svadbe, hoćeš li uspjeti da ti se vjenčanica ne zaplenta dok plešeš prvi ples pred 400 ljudi, hoće li te netko naljutiti, hoće li slike biti lijepe...”

Posebno ističe važnost predanja:

“VRLO BITNO: Reci iskreno u svome srcu: ‘Bože ništa ne želim kontrolirati. Ja ću se potruditi da učinim što mogu a sve ostalo puštam i predajem Tebi. Ti ćeš se Isuse pobrinuti, da sve bude dobro!’”

Duh svadbe i izbor pjesama

U drugom savjetu naglašava važnost ispovijedi i duhovne pripreme, ali i atmosferu koja vlada na svadbi.

“Ispovjedite se prije vjenčanja, poškropi sa blagoslovljenom vodom svadbenu salu (cijeli prostor) i pitaj benda koji ti pjeva u sali da ti pošalje repertuar pjesama, prolistaj to i izbaci sve pjesme gdje se spominje teški blud, proklinjanje, vrijeđanje, spominjanje đavla, psovke i nemoralni tekst.”

Dodaje kako izbor pjesama nije nevažan:

“Puno ćeš ih nažalost morati izbaciti ali ima dosta i lijepih zabavnih pjesama koje mogu proći. To dobro istraži i pošalji bendu repertuar koji želiš. Bitno je kakav duh vlada na svadbi: ‘Ako ti 400 ljudi pjeva u glas: Đavolu bi dušu dao za merak - nije dobro.’”

Najvažniji trenutak nije prvi ples

Treći savjet posvećen je samom danu vjenčanja, uz naglasak na ono što smatra ključnim.

“Uživaj u svakom trenutku. Taj dan prebrzo prođe. Prebrzo. Uživaj u svakom trenutku, budi opušten/a, i ne uznemiruj se u nijednom trenutku.”

Posebno izdvaja trenutak sklapanja braka u crkvi:

“Posebno uživaj i drži pažnju, kad izgovaraš riječi u Crkvi pred Bogom i kad stavljaš ruku na Križ i obećavaš vjernost supružniku do kraja života. To je NAJBITNIJI i NAJLJEPŠI dio dana. Ne prvi ples, ne rezanje torte, ne bacanje buketa, nego obećanje Bogu i supružniku u Crkvi.”

Dodaje i osobnu poruku mladencima:

“Uživaj u svome supružniku, to je vaš dan!”

Bračna noć kao izraz pažnje

U četvrtom savjetu obraća se mladoženjama, potičući ih na pažnju i kreativnost.

“Pripremi svojoj ženi romantični ugođaj Bračne sobe i Bračnog kreveta. Kupi ruže, budi kreativan, pripremi čašu dobrog vina, upali neku finu melodiju, ugodi joj. Iznenadi je.”

Zahvalnost onima koji daruju

Na kraju poruke podsjeća i na zahvalnost prema gostima.

“Prikažite Misu i izmolite krunicu za sve ljude koji su vas financijski darivali. Netko je odvojio dio sebe bilo to 50, 100, 200 ili više maraka- eura da vam izrazi svoju podršku. To treba cijeniti i pomoliti se za te ljude i njihove potrebe. Bogu je to ugodno.”

Zaključno poručuje:

“I zapamti: Vjenčanje je bitnije od svadbe!”

Josip Jelinić o pravoj osobi: 'Jednoga dana odem na misu i prilikom izlaska iz crkve zaustavi me jedna sveta žena Marija Jurković i kaže mi ovo...'"

"Josip Jelinić o pravoj osobi: 'Jednoga dana odem na misu i prilikom izlaska iz crkve zaustavi me jedna sveta žena Marija Jurković i kaže mi ovo...'"

2. „Kada god započinješ neko dobro djelo, prije svega trebaš najusrdnije zazvati Krista, našega Gospodina, da to djelo učini savršenim.” – sv. Benedikt

3. „Ne zamaraj se stvarima koje stvaraju zabrinutost, nemir i tjeskobu. Potrebno je samo jedno: uzdići duh i voljeti Boga.” – sv. Padre Pio

4. „Učini nešto lijepo za Boga. Učini to svojim životom. Čini to svakoga dana. Čini to na svoj način, ali učini to!” – sv. Majka Terezija

5. „Biti dobar ne znači ne činiti pogreške, nego se neprestano popravljati.” – sv. Ivan Bosco

6. „Zašto ne iskorištavaš slobodno vrijeme za čitanje ili molitvu? Zašto ne posjetiš Krista našega Gospodina? Zašto ne govoriš s Njim i ne poslušaš Ga? Jer kad molimo razgovaramo s Bogom, a kad čitamo i slušamo Boga.” – sv. Ambrozije

7. „Svaka vjernost treba da prođe kroz najzahtjevniju kušnju, kušnju postojanosti. Lako je biti dosljedan jedan dan, nekoliko dana. Teško je i važno biti kroz sav život.” – sv. Ivan Pavao II.

8. „Prijateljstvo s Bogom i prijateljstvo s drugima jedna je te ista stvar. Ne možemo ih odvojiti jedno od drugoga.” – sv. Terezija Avilska

9. „Tko se oslobodi svake privezanosti uz vremenita dobra dobiva velikodušnost, slobodu, bistrinu, dubok mir i smireno pouzdanje u Boga.” – sv. Terezija Benedikta od Križa

10. „Neka mi Gospodin podari smirenost da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, hrabrost da promijenim stvari koje mogu promijeniti i mudrost da ih razlikujem.” – sv. Franjo Asiški

Franjo je kasnije postao suosnivač Družbe Isusove i jedan od prvih sedmorice isusovaca. Danas je općepriznat kao najveći kršćanski misionar nakon svetog Pavla.

Povijesni zapisi to u potpunosti podupiru. Bio je čovjek nevjerojatne izdržljivosti i gorljivosti. U nešto više od desetljeća neumornog služenja, u doba kada je “društvena komunikacija” značila izravan osobni kontakt, Franjo Ksaverski krstio je između 30 000 i 100 000 duša u Indiji, jugoistočnoj Aziji i Japanu. Nije ih samo krštavao i ostavljao. Osigurao je trajnu pastoralnu skrb za zajednice koje je utemeljio, prilagođavao je evangelizaciju lokalnim potrebama i kulturi te se snažno zalagao za stvaranje obrazovanog domaćeg svećenstva.

Umro je od groznice i iscrpljenosti 1552. na otoku Sancianu (Shangchuan) uz obalu Kine, čekajući dopuštenje da uđe na kopno i ondje naviješta Evanđelje. Imao je jedva 46 godina. Otišavši iz Lisabona u misionarsku službu u travnju 1541., nikada se nije vratio u Europu. Kanoniziran je 1622., a 1927. papa Pio XI. proglasio ga je, zajedno s Terezijom iz Lisieuxa, suzaštitnikom misija.

Advent nas priprema za Isusovo rođenje i njegov drugi dolazak na kraju vremena. Svake se godine u tjednima prije Božića toga prisjećamo i to slavimo. Ako je Isus Krist ono što je tvrdio da jest – Sin Božji; Božja Riječ koja je postala tijelo radi našega spasenja – tada je njegovo rođenje presudan događaj ljudske povijesti; središnja istina stvaranja. Ništa nije važnije.

To čini Franju Ksaverskoga savršenim svecem za ovo vrijeme. On je vjerovao u Isusa Krista bez zadrške te se potpuno predao Crkvi i njezinu poslanju, ne računajući cijenu. Da posudimo iz Poslanice Jakovljeve: Franjo Ksaverski bio je izvršitelj Božje riječi, a ne samo njezin slušatelj. A mi kršćani imamo isti poziv. Malo nas će biti pozvano u inozemne misije; ali svi smo pozvani na poslanje u okolnostima u kojima živimo ovdje i sada. Poslanje je utkano u sam kršćanski identitet.

Što vodi do završne misli.

Dok sam nedavno čitao jednu knjigu o “kulturnim kršćanima” kroz stoljeća, sljedeći je odlomak snažno privukao pozornost:

Umjesto da na kulturno kršćanstvo gledamo kao na iznimku, fenomen koji može cvjetati samo u vrlo specifičnim uvjetima, možda bismo na njega trebali gledati kao na zadano stanje, prirodan rezultat paloga i grešnoga čovječanstva. . . .[i, budući da] smo i mnogi od nas također kulturni kršćani, tada pokušaj popravljanja svijeta politikom ili samo određenim politikama, primjerice o braku, nikada neće uspjeti. Radije trebamo težiti istinskom obraćenju i posvećenju.

Istina. Od apostolskog doba do danas, kršćani su se uvijek suočavali sa zadaćom da budu dobro kvasno tijesto, i tako preobraze slomljeni svijet. Nikada nije postojalo “čisto” kršćansko zlatno doba jer se svi borimo sa svojim grijesima. Ali uz Kristovu zapovijed da učinimo sve narode njegovim učenicima dolazi i napast da pronađemo zonu ugode u svakodnevnom životu; da nas poštuju vođe kulture; da se uklopimo i izbjegnemo sukobe; da sklopimo kompromis sa svijetom na načine koji polako isključuju “istinsko obraćenje i posvećenje”.

I evo primjera koji se lako previdi: knjiga koju spominjem, koju je napisao kršćanski povjesničar, za kršćansku publiku, i objavio kršćanski izdavač, u svojem datiranju događaja i trendova opetovano koristi CE (“Common Era”) i BCE (“Before the Common Era”) umjesto AD (“Anno Domini”) i BC (“Before Christ”).

Sitnica. A ipak razotkrivajuća. Standardi nekoga zanimanja, uključujući povijest, odražavaju njegova temeljna uvjerenja i pretenzije. Ako je Isus Krist doista Sin Božji, izvor ljudskog otkupljenja i vječnoga života, tada se njegovo isključivanje iz načina na koji organiziramo i bilježimo najdragocjeniji ljudski resurs – vrijeme – čini neobičnim izborom.

Što bi čovjek poput Franje Ksaverskoga mislio o tome? Što bi rekao o nama? Uzmimo to kao pitanja za razmatranje ovog Adventa, u Gospodnjoj 2025. godini.

quovadisecclesia.com

U katoličkoj vjeri ta ravnoteža nije nova. Sveto pismo potiče ono što naziva bratskim ispravljanjem – čin vođenja drugoga s ljubavlju, za njihovo dobro, a ne za naše vlastito zadovoljstvo. Isus kaže: „Pogriješi li tvoj brat, idi i ukori ga nasamo.” (Mt 18,15). To je poziv na iskrenost uparenu s poniznošću: opomena koja se daje privatno, osobno i suosjećajno.

To nije uvijek lako. Većina nas ili izbjegava sukobe ili u njih ulazi prebrzo, pogrešno predstavljajući grubost i izravnost kao vrlinu. Prava konstruktivna kritika zahtijeva duhovnu zrelost što znači da govorimo istinu s nježnošću, znajući da nam cilj nije pobijediti u raspravi, već pomoći drugome da raste.

Kako to možemo učiniti u praksi?

1. Provjeri svoj motiv

Prije nego što išta kažeš, zapitaj se: Zašto ovo govorim? Ako odgovor uključuje ponos, nestrpljenje ili želju da dokažeš nešto, bolje je zastati. Iskrena kritika proizlazi iz ljubavi i želje da pomogneš drugome da procvjeta, a ne da se osjećaš nadmoćno.

2. Odaberi pravi trenutak

Vrijeme je ključno. Osoba koja je već uznemirena ili posramljena teško će čuti čak i najblaže riječi. Papa Franjo često je govorio o „apostolatu uha”: umijeću slušanja prije govora. Kada razumijemo nečiju situaciju, naša kritika prirodno postaje blaža, ljudskija i daleko učinkovitija.

3. Govori o dobru

Čak i kada ukazuješ na ono što nije u redu, započni s onim što je dobro. Svi bolje reagiramo kada se prizna naše dostojanstvo. Sveti Pavao bio je majstor u tome; njegove poslanice često započinju pohvalom vjere zajednice prije nego što se dotaknu njezinih propusta. Na sličan način, priznavanje onoga što netko dobro radi otvara vrata da čuje što bi moglo biti bolje.

4. Neka dobrota i ljubaznost budu u središtu

Dobrota i ljubaznost ne znače izbjegavanje istine već znače iznošenje istine s nježnošću i empatijom. Cilj je obnoviti, a ne kazniti. „Sve vaše neka bude u ljubavi!” (1 Kor 16,14) dobar je podsjetnik za svakoga tko je u iskušenju da bude previše grub ili pretjerano izravan.

5. Budi spreman primiti

Davanje kritike s milošću također znači biti spreman primiti je. Kada ponizno prihvaćamo povratnu informaciju, pokazujemo ono što želimo da i drugi učine i pretvaramo kritiku u razmjenu milosti.

U svojoj srži, konstruktivna kritika je djelo milosrđa. Potrebna je hrabrost za govor, poniznost za slušanje i ljubav za ustrajnost. Kada se dobro izvede, postaje čin prijateljstva i to onakav koji pomaže drugima da rastu dok istovremeno tiho pročišćava i naša vlastita srca.

Možda je skriveni dar ljubaznog davanja konstruktivne kritike baš to što pokušavajući pomoći drugome da postane malo bolji i sami postajemo bolji.

(Aleteia)

Katekizam Katoličke Crkve opisuje krepost kao „postojano i čvrsto raspoloženje činiti dobro.” (KKC 1803). Krepost omogućuju osobi da djeluje u skladu s razumom, pomaže u življenju Kristovog učenja i približava je Bogu.

2. Zašto je krepost toliko važna katolicima?

Krepost omogućuju katolicima da savršenije ljube Boga i bližnjega na sljedeći način:

- Jačanjem moralnog karaktera
- Održavanjem duhovnog života
- Osnaživanjem otpora iskušenju i grijehu
- životom u skladu s Božjom voljom

Prakticiranje kreposti je bitno za rast u svetosti i postizanje vječne sreće s Bogom.

3. Koja je razlika između teoloških i stožernih kreposti?

Katolička tradicija razlikuje dvije glavne vrste kreposti:

- teološke (one primljene od Boga i usmjerene prema njemu: vjera, nada i ljubav (milosrđe)
- stožerne: razboritost, pravednost, snaga i umjerenost
- Teološke kreposti se izravno odnose na Boga, dok stožerne upravljaju moralnim postupcima u svakodnevnom životu.

4. Koje su teološke kreposti?

- Vjera: vjerovanje u Boga i Božju riječ
- Nada: pouzdanje u Božja obećanja i oslanjanje na njegovu milost
- Ljubav (milosrđe): voljeti Boga iznad svega i bližnjega kao sebe samoga iz ljubavi prema Bogu

Te se vrline primaju na krštenju i usavršavaju Božjom milošću.

5. Koje su stožerne kreposti?

- Razboritost: ispravan razum u djelovanju i razlučivanje istinskog dobra u svakoj okolnosti
- Pravda: davanje drugima ono što im s pravom pripada
- Jakost: hrabrost ustrajati u činjenju dobra, posebno usred teškoća
- Umjerenost: umjerenost i samokontrola u svemu

Prakticiranje ovih vrlina nužno je za moralni život i nasljedovanje Krista.

6. Kako se krepost njeguje u katoličkom životu?

Krepost raste kroz:

- Božju milost (posebnu onu primljenu sakramentima)
- molitvu i meditaciju nad Svetim pismom
- redovito oblikovanje savjesti introspekcijom i pokajanjem
- oponašanje svetaca koji utjelovljuju brojne vrline
- konkretna djela milosrđa, pravde, samodiscipline i ustrajnosti

Razvijanje katoličkih vrlina i kreposti u svakodnevnom životu uključuje namjerne postupke pokretane vjerom, milošću i samodisciplinom. Redovita molitva i sudjelovanje u sakramentima jačaju dušu, dok razmišljanje o Svetom pismu i crkvenim učenjima nudi praktičnu mudrost za svakodnevne odluke. Mala djela ljubaznosti, strpljenja, iskrenosti i oprosta, ukorijenjena u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, pretvaraju obične rutine u prilike za duhovni rast. Traženje vodstva Duha Svetoga, oponašanje svetaca i uvođenje introspekcije u dnevnu rutinu, dodatno pomažu u razvoju vrlina poput poniznosti, hrabrosti i ljubavi. Njegujući krepost, katolici se stalno približavaju Kristu i grade život obilježen svetošću i mirom.

7. Zašto je krepost put do svetosti?

Katoličko učenje smatra da je krepost bitna za posvećenje i rast u sličnosti s Kristom. Krepostan život odražava ljubav prema Bogu i bližnjemu, ispunjava Kristove zapovijedi i priprema dušu za nebo.

8. Postoje li katolički sveci koji su utjelovljenje vrlina i kreposti?

U svim svecima možemo pronaći uzor za neku vrlinu. Na primjer:

- Sveti Toma Akvinski je uzor za mudrost (razboritost)
- Sveta Terezija iz Kalkute je uzor za milosrđe
- Sveti Maksimilijan Kolbe je uzor za hrabrost
- Sveti Josip je uzor za pravdu i poniznost

Njihovi životi pružaju inspiraciju i praktične primjere za rast u kreposti.

9. Koja je uloga kreposti u sakramentima?

Sakramenti, posebno krštenje i euharistija, nadnaravno jačaju vrline. Ispovijed vraća milost izgubljenu grijehom i obnavlja odlučnost da se prakticira krepost.

Krepost i sakramenti duboko su isprepleteni u katoličkom životu. Sakramenti su vidljivi znakovi koje je Krist ustanovio kako bi darovao božansku milost, koja omogućuje i jača prakticiranje vrlina u svakodnevnom životu. Sudjelovanjem u sakramentima, katolici primaju duhovnu hranu, oprost i vodstvo Duha Svetoga, što im omogućuje rast vrlina poput ljubavi, poniznosti i hrabrosti. Milost primljena kroz sakramente ne samo da liječi i obnavlja dušu, već i pruža duhovnu snagu i vodstvo potrebno za autentičan život i rast u svetosti svaki dan.

10. Kako mogu prakticirati vrline u svom svakodnevnom katoličkom životu?

- prisustvujte misi i primite Euharistiju
- redovito se ispovijedajte
- svakodnevno provodite djela milosrđa, strpljenja i oprosta
- slijedite Deset Božjih zapovijedi
- molite se za vodstvo i darove Duha Svetoga
- obratite se Blaženoj Djevici Mariji i svecima za pomoć
Razvoj vrlina i njegovanje kreposti temelj je katoličkog učenja i ključ duhovne radosti, nade i ispunjenja.

(Izvor: Ascension)

Sveta Terezija Avilska je u žarkoj molitvi tražila Boga da joj ispuni želju; da za provincijala njezinog reda bude izabran čovjek visokih vrlina, učen i njoj jako drag [njezin ispovjednik, časni Jerónimo Gracián Dantisco, kojeg je uveliko cijenila]. Samostan se skupio, a drugi je bio izabran. Svetica, sa svojom uobičajenom poniznošću, molila je Gospodina da joj oprosti ako je pogriješila u svom zahtjevu. Gospodin joj je odgovorio: “Moja Tereza, izvjesno je da je ono što si ti tražila ono što bi najviše odgovaralo, ali braća ne žele ono što najviše odgovara.“

(Bernardino Fernández de Velasco y Pimentel, vojvoda od Fríasa; Deleyte de la discrecion y facil Escuela de la agudeza 1764.)

Izvor: quovadisecclesia.com

POST
1. Odreći se nečega i postiti.
2. Biti manje na mobitelu.
3. ⁠Boriti se protiv grijeha koje ponavljam i mojih ovisnosti.

DOBRA DJELA
1. Provoditi više vremena s bakom i djedom.
2. ⁠Novac koji si uštedio odricanjem i postom darovati jednoj siromašnoj obitelji.

I NARAVNO: Temeljita ispovijed prije Uskrsa!

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Don Tomislav Lukač (@dontomislavlukac)

Bojiš li se zbog tih glasova moliti za sebe? Misliš li da nisi vrijedan da se obraćaš Bogu kad znaš kakav si?

Ali nije li odvažnost desnog razbojnika spasila? Odvažnost da traži ulaz u raj bez obzira na to što je trpio zasluženu kaznu? Nije li bio uslišan?
Ako ne budeš tražio Božju pomoć, kako se nadaš pomaku nabolje? Misliš li da možeš sam, bez Božje pomoći? Ili si došao do trenutka kad ne očekuješ da će biti bolje i samo čekaš svoju smrt? Je li to mjesto na kojem želiš biti ili još postoji tračak nade? Idi prema tome tračku svjetla. Kreni, dopusti Bogu da taj tračak nade zapali u tebi oganj koji će spaliti sve ono što treba spaliti, sve ono što nije Bog u tebi.

Možda jesi zaslužio čašu patnje koja ti je namijenjena

Nosi svoj križ, ne bori se protiv njega, dopusti Bogu da te čisti dokle god ima materijala za čišćenje. Ali pričaj sa svojim Bogom, pričaj s Onim koji te beskrajno ljubi. Traži Njegovu utjehu i onda kad je dalek i kad ti se čini da ga nema. Vjerom znaš da je tu. Vjerom znaš da te voli. Sjeti se da je i Isus molio da ga mimoiđe čaša koja mu je bila namijenjena. Smiješ i ti moliti Boga, ali moraš iznad te želje imati želju da ćeš bezuvjetno vršiti Božju volju, kakva god ona bila. Možda jesi zaslužio čašu patnje koja ti je namijenjena. Ali ipak smiješ doći Gospodinu čija milost sve prekriva. U Njegovu pogledu nađi snage za nošenje te čaše. U Njegovom zagrljaju nađi snage za nošenje svoga križa.

Egzorcist iz Mountain Westa (Sjedinjene Države) istaknuo je u Nacionalnom katoličkom registru važnost življenja u milosti kako bismo bili “duhovno imuni” na demonske prijetnje i prokletstva. “Bez milosti, osoba je bespomoćna protiv bilo kakve čarolije ili prokletstva”, objašnjava on. Da bi to ilustrirao, ispričao je primjer čovjeka koji, daleko od vjere, godinama nije provodio svoj sakramentalni i molitveni život kada je bio žrtva čarolije “sreće” slične privezima.
“Odjednom je postao opsjednut mislima o preljubu s osobom koja mu je to radila. Nikada je nije smatrao privlačnom. Volio je svoju ženu i odjednom je postao opsjednut tom ženom”, žrtva jedne od višestrukih čarolija, tvrdi on. Egzorcist mu je pomogao da nastavi svoj molitveni život i vrati se vjerskoj praksi i Crkvi kako bi se suočio s tim prijetnjama.

3. Molite svaki dan za djecu i obitelj

Za egzorcista biskupije Denver, Chada Rippergera, jedna od najboljih zaštita za obitelj jednako je jednostavna kao i zahtjevna: “Duhovna bitka je toliko intenzivna da morate moliti svaki dan za zaštitu svoje djece .”

4. Ispovijed, koje se vrag boji

Kapucinski egzorcist Paolo Carlin uvjerio se u svojoj dugoj karijeri da se ‘sakramenta ispovijedi đavao posebno boji i mrzi ga zbog broja duša koje mu otima i omogućuje nam da budemo primljeni u naručje Krista koji uranja nas u svojoj krvi i čisti od mrlja grijeha.

5. Molite se Djevici Mariji da rasvijetli probleme

Jedan savjet koji je pokojni egzorcist Gabriel Amorth neprestano ponavljao bio je posvetiti se Djevici Mariji i obnoviti svakodnevnu posvetu kako bi obitelj bila zaštićena od đavla. Chad Ripperger posebno preporučuje zazivanje Gospe Žalosne ako opasnost pogađa djecu, budući da su “mnogo puta problemi skriveni i roditelji ne znaju što se događa. To će biti način da roditelji to brzo otkriju i riješe.”

6. Bježite od okultnih praksi i New Agea

Jedna od glavnih preporuka kapucinskog egzorcista Paola Carlina je usklađenost s vlastitom vjerom. “Život u kojem nema vjere ili je nepotpun odnos s Isusom plodno je tlo za izvanredne akcije đavla”, objašnjava on.
“Osim toga, održavanje prividnog života vjere s okultnim i ezoterijskim filozofijama i praksama kao što su horoskopi i proricanja ostavlja osobu otvorenom prema neprijatelju, dopuštajući đavlu da uđe u njen život i utječe na njega.” “Ljudi misle da su crna magija i proricanje besmislica, a nisu, već situacije u kojima se možete dovesti do opsjednuti sotonom.’

7. Prakticirajte vrline i imajte zdrave hobije

Za Carlina, jedan od najboljih protuotrova protiv utjecaja đavla u svakodnevnom životu i u obitelji sastoji se od kršćanskog života koji bi trebao voditi zdravim hobijima, kao što je “slušanje dobre glazbe koja uzdiže naš duh prema Bogu.”
Na taj način u “izbjegavanje i ispovijedanje grijeha, čitanje Svetog pisma ili posjećivanje sakramenata” ključni su za život imun na Sotonino djelovanje. On također spominje prakticiranje vrlina, jer “Sotona se ne boji egzorcizma toliko koliko poniznosti. Prakticirajte milosrđe sa svojim bližnjima opraštajući bez uvjeta i ljubeći svoje neprijatelje.”

8. Posveta i molitva u obitelji

Za egzorcista biskupije Denver, “posvećenje obitelji i njezinih konkretnih problema podrazumijeva drastično jačanje obitelji i doprinosi uklanjanju njezinih mana i unutarnjih problema. Očito, dodaje on, roditelji trebaju imati redovit molitveni život i dati djeci da se često mole kako bi, kada dođu iskušenja, imali naviku i disciplinu molitvenog života na koju će se vratiti.”

9. Osobna posveta Gospodinu Isusu Kristu po Bezgrješnom Srcu Marijinu

Papa Benedikt XVI. pokrenuo je ovu temu u svojoj enciklici “U nadi spašeni” gdje je objasnio kako nadu često pokušavamo tražiti u ljudskim institucijama poput, primjerice, političkih.

“U tom je smislu naše suvremeno doba razvilo nadu u stvaranje savršenog svijeta koji se zahvaljujući znanstvenim spoznajama i znanstveno utemeljenoj politici činio mogućim. Tako je biblijsku nadu u Kraljevstvo Božje zamijenila nada u “kraljevstvo čovječje”, nada boljeg svijeta koji bi bio stvarno „Kraljevstvo Božje“. Činilo se najzad da je to velika i realistična nada koju čovjek treba. Nada koja je sposobna potaknuti – neko vrijeme – svu čovjekovu energiju. Veliki cilj činio se vrijednim potpune predanosti.”

Međutim, kako ističe papa Benedikt, to nije nada koja traje, ona nije beskonačna već konačna nada koja ne korespondira s dubokim potrebama naše duše.

“Postaje očigledno da čovjeku treba nada koja ide dalje. Postaje jasno da će mu biti dovoljno samo nešto beskonačno, nešto što će uvijek biti više nego što je ikad mogao postići…Recimo još jednom: trebaju nam veće i manje nade koje nam omogućuju da idemo dalje iz dana u dan. Ali to nije dovoljno bez velike nade koja mora nadmašiti sve ostalo. Ova velika nada može biti samo Bog koji obuhvaća cijelu stvarnost i koji nam može podariti ono što mi sami ne možemo postići.”

Ne bismo trebali odbaciti ljudski rod gubeći svaku nadu u ljude koje susrećemo. Nada je važan sastojak u svakodnevnom životu. Međutim, naša konačna nada mora biti u Isusu Kristu koji je pobijedio smrt i otvorio nam slavu Neba. Zbog toga kršćanin uvijek može imati nadu u budućnost. Bez obzira koliko svijet ili naša osobna situacija bili mračni, Bog nas poziva na slavu kojoj nema kraja.

“I suzu će sa svakog lica Jahve, Gospod, otrti – sramotu će svog naroda na svoj zemlji skinuti: tako Jahve reče. I reći će se u onaj dan: “Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Jahve u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu.” (Izaija 25: 8,9)

Kako to biva, nepredvidivi događaji prilično su česti iako nam se čini kako se svaki dan borimo samo za to da odradimo posao, obiteljske dužnosti i druge odgovornosti. Posljedično, često nemamo vremena za razmišljanje o našem osnovnom pozivu, a to je pozivu na svetost.

Ali unutar svog našeg plana trebamo biti svjesni beskrajne ljubavi za nas, Bog nas je uvijek želio uz sebe i za njega. Stoga nam je naš Gospodin Isus Krist rekao što trebamo činiti da budemo sveti:

Molitva

Jednostavna, iskrena i ponizna molitva donijet će mnogo ploda:

Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. “Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete. Mt 6, 6-8

Vršiti volju Božju

Nije dovoljno vjerovati. Ako se zadržimo na tome uvidjet ćemo koliko smo u svemu tome popustljivi. I takav stav nas ne pokreće da se riješimo svoje oholosti i mana koje nas udaljavaju od Boga. Isus je bio jasan:

“Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: `Gospodine, Gospodine!`, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mt 7, 21

Biti u zajedništvu s drugima

Jedinstvo je znak ljubavi među kršćanima. Nije lako voljeti svakoga, zato je Isus molio da oni koje je poslao shvate važnost njihova svjedočanstva svijetu:

Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio. Iv 17, 20-23

Opraštanje
Kršćani bi uvijek trebali opraštati . Svijet inzistira na tome da je ljubav prema sebi na prvom mjestu, a zatim prema drugim ljudima, ali to nije Kristov nauk:

No kad ustanete na molitvu, otpustite ako što imate protiv koga da i vama Otac vaš, koji je na nebesima, otpusti vaše prijestupke. Mk 11, 25

Pomaganje bez očekivanja

U doba praktički trenutačnih društvenih medija, svi brzo saznaju za dobro što radimo, nudeći pljesak i priznanje. Moramo biti oprezni jer bi nam to mogla biti jedina nagrada:

“Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače, nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to u sinagogama i na ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kada daješ milostinju – neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti! Mt 6, 1-4

Dodaje da “mnogi vjernici i svećenici koji su malo osjetljiviji na duhovnost itekako osjete kako masa loše govori o njima jer onda sile koje vi tračem oslobađate i demoni koje puštate ogovaranjem na te osobe, one moraju voditi borbu. I, kako kaže Brčina umjesto da se posvete najvještaju Božje riječi, gubimo snagu na obranu takvih demona.”

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Stjepan Brčina (@stjepanbrcina)

Određeni elementi Carlovog života lako nailaze na odjek kod današnje mladeži, što ga čini idealnim uzorom za svaku mladu osobu koja želi živjeti svetim i smislenim životom, usredotočujući se na ono što je uistinu važno, piše Aleteia.

U nastavku saznajte pet načina kako Carlov život može pozitivno utjecati na današnju djecu i odrasle:

Integracija vjere i tehnologije

Carlo je pokazao kako vjera i tehnologija mogu skladno koegzistirati. Zapravo, koristio se digitalnim svijetom za slavu Božju, koristeći se svojim vještinama računalnog programiranja za stvaranje web stranica koje dokumentiraju euharistijska čuda, i odobravao je marijanska ukazanja, vodeći druge u produbljivanju njihove vjere putem modernih digitalnih platformi. Njegov primjer nadahnjuje djecu da tehnologiju ne vide kao prepreku duhovnosti, već kao alat za širenje poruke ljubavi i nade.

Opredjeljenje za svetost u svakodnevnom životu

Unatoč svojoj mladosti, Carlo je živio životom duboke svetosti usred uobičajenih aktivnosti. Pokazao je da svetost nije rezervirana za posebne prilike, već se može težiti u svakodnevnim trenucima — bilo da se radi o pohađanju mise, marljivom učenju, pomaganju drugima ili provođenju vremena s obitelji i prijateljima. Djeca mogu naučiti od mladog talijanskog svetca da svako djelo, ma kako malo bilo, može biti prožeto ljubavlju i predanjem Bogu.

Pobožnost prema Euharistije

Carlova duboka ljubav prema Euharistiji bila je u središtu njegova života i nadahnjivala ga je u njegovim redovnim strastima. Žarko je vjerovao u stvarnu Isusovu prisutnost u Presvetom Sakramentu i prioritet mu je bio pohađanje mise i provođenje vremena u klanjanju. Oponašajući Carlovu odanost Euharistiji, djeca mogu njegovati dublje razumijevanje značaja mise i duboke ljubavi koju Isus ima za svakoga od nas.

Hrabrost da stojimo čvrsto u vjeri

Unatoč suočavanju s pritiskom vršnjaka i društvenim normama koje se često kose s katoličkim učenjima, Carlo je ostao čvrst u svojoj vjeri. Neustrašivo je prigrlio svoja uvjerenja i zauzeo se za ono za što je znao da je istina , čak i usprkos nedaćama. Potaknuo je i svoje roditelje koji su otpali od vjere da se vrate Crkvi. Djeca mogu izvući inspiraciju iz Carlove hrabrosti da ostanu vjerni svojim uvjerenjima i vrijednostima, čak i kada je to teško učiniti.

Dobročinstvo i suosjećanje

Carlo je imao srce puno ljubavi i suosjećanja za druge . Posvetio je svoje vrijeme i resurse pomaganju manje sretnima, pokazujući dobrotu i velikodušnost prema onima u potrebi. Kroz djela milosrđa i suosjećanja, Carlo je pokazao transformativnu moć ljubavi u stvaranju svijeta boljim mjestom. Djeca mogu slijediti njegov primjer tražeći prilike da služe drugima s ljubaznošću i empatijom.

Čovjek nije stvoren da leti s cvijeta na cvijet u “nepodnošljivoj lakoći postojanja”, kako glasi naslov romana Milana Kundere. Čovjek je stvoren da se veže za svoju ružu, da je obrađuje, da se njome ispuni. Bitno je naučiti kako prihvatiti zamor, monotoniju dana koji prolaze, a ne mjeriti život prema egocentričnim užicima neposrednog potrošačkog zadovoljstva.

Nedjelja – vrijeme sidrenja

Koji je smisao odlaska na misu? Odgovoram riječima književnika Georgesa Bernanosa: „Zloduh našeg srca zove se: ‘Što koristi…‘ Posebno volim odgovarati riječima koje su obratile sv. Franju Ksaverskog: “Što koristi čovjeku, ako dobije cijeli svijet, a izgubi svoj život” (Mk 8,36).

Ako ne bacimo sidro da označimo vrijeme, život će nam se isušiti poput krvi koja teče iz rane. Nedjelja je vrijeme kada se usidrimo; to je trenutak kada učimo kako se iskorijeniti iz vidljivog da bismo sijali nevidljivo. Moramo živjeti „u skladu s nedjeljom“ kako kažu crkveni oci jer ne možemo živjeti bez sjećanja ili bez nade, a da se ne zaustavimo i sjetimo Božjeg spasenja na križu, a da ne uđemo u svjetlost Uskrsloga. Sjećanje nam omogućuje da živimo u sadašnjosti, a nada nam omogućuje da se približimo Kristu koji upravlja našim životima. „Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.“ (Iv 6,54).

Obredi uređuju naše postojanje

Francuski filozof Gabriel Marcel rekao je: „Voljeti nekoga znači reći mu:‘ Nikad nećeš umrijeti.‘ A opet, samo Bog to može reći”. Sveta misa je obećanje našem smrtnom tijelu da možemo postići besmrtnost – slušajući Božju riječ, primajući svetu pričest i preko naših želja jer Bog je uistinu velikodušan s milostima uskrslog Kristova tijela. Euharistija jamči naše uskrsnuće i dopušta nam da “oči moje straže noćne pretječu” (Ps 119,148). Sveta misa nas vodi iznad prolaznosti i kratkotrajnosti stvari. Naš kršćanski život obrednom krepošću obilježen je euharistijom. Obredi uređuju naše postojanje: oni kontroliraju protok vremena.

„Ali ako budeš dolazio kad ti padne na pamet, nikada neću znati za koji sat da spremim svoje srce…Potrebni su čitavi obredi za to.” “Što je to obred?” upita Mali princ. “I to je nešto što se davno zaboravilo”, reče lisica. “To je ono što čini da se jedan dan razlikuje od drugog, jedan sat od drugih sati.”

Ako idemo na misu svake nedjelje, to znači da se “usklađujemo s nedjeljom” dušom i tijelom, dalje od prolazne naravi stvari. Podnesimo je, kako bi rekla blažena Elizabeta od Presvetog Trojstva, “nepokolebljivo i mirno, kao da su naša srca već dio vječnosti”.

Ali Petar ne govori samo o kratkom vremenu, on govori da dok smo na ovoj zemlji, ne možemo izbjeći žarke kušnje koje uzrokuju stres i tjeskobu. Dok smo još u tijelu, ne trebamo misliti da je nešto neobično to što trpimo. Bog zna i zapravo će nešto snažno učiniti usred naših kušnji.

“Zato ćete klicati od radosti” (r. 6). Zašto bi netko klicao od radosti u kušnjama i nevoljama? U grčkom riječi klicati od radosti kao što su ovdje upotrijebljene zapravo znače skakati od radosti. Iste riječi upotrijebljene su i u knjizi Djela kad je hromi čovjek bio iscijeljen nakon što je Petar stavio ruke na njega (vidi Dj 3,9).

Ali klicanje od radosti dok traje trpljenje protivi se logici i jedino se može razumjeti u svjetlu onoga što Gospodin uzrokuje da se dogodi u vašem životu. Trojica hebrejskih mladića bili su bačeni u ognjenu peć, ali umjesto da ih oganj uništi, izašli su iz nje u savršenom stanju – na slavu Božju. Čak je i kralj bio impresioniran njihovom postojanom vjerom u Boga (vidi Dn 3,20-29).

Uživamo čitajući ta svjedočanstva, ali Bog je danas isti kao što je bio tada. On prolazi s nama kroz sve naše kušnje i izvodi nas u pobjedi ako se potpuno uzdamo u Njega.

novizivot.net

Pretpostavljam da nije, piše Chris Lowney za Aleteiu. A trebalo bi biti. Svatko od nas ima priliku za vodstvo i odgovornost, svaki dan, bilo kod kuće ili na poslu. Štoviše, pokazivanje vodstva srž je našeg poziva u ovom svijetu.

Obično ne doživljavamo sebe kao vođe. Stereotipno povezujemo “vodstvo” s hijerarhijom i slavom. Vi i ja nismo vođe; pape, predsjednici i izvršni direktori jesu. Proglasiti se vođom? To zvuči poput arogantne oholosti koja proturječi mnogostrukim poticajima na poniznost u Novom zavjetu, primjerice:
“Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.” (Lk 14, 11). Ili: “„Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju“ (Mt 5, 5) i “Ponizite se pred Gospodinom i on će vas uzvisiti.” (Jak 4,6).

Ali biti vođa uopće nije štetno za kršćanski svjetonazora nego je srž kršćanskog poziva.

Razmotrite jednu uobičajenu definiciju iz rječnika: vodstvo uključuje “ukazivanje na put, smjer ili cilj” i “utječući time na druge”. Pa, svatko od nas živi tu definiciju svaki dan. Ne stojimo na uglovima ulica držeći putokaze i doslovno ukazujući na put. Ali to činimo implicitno. Svojim ponašanjem, vrijednostima i prioritetima ističe naš način života, našu viziju kako bi ljudi trebali živjeti i odnositi se jedni prema drugima u ovom svijetu. Mnogi od nas su roditelji i imamo roditelje; može li postojati očitiji primjer „usmjeravanja puta“ i „utjecaja na druge“ od onoga što roditelji čine za djecu tijekom života? Dobro roditeljstvo – dobro vodstvo.

Ovakav način razmišljanja mijenja pristup životu i radu. Vodstvo postaje moj izazov, moj današnji izazov. Prigrlimo, dakle, sadašnji trenutak, otkrivajući male prilike da svakog dana vlastitim primjerom ukažemo na naš način življenja: Kako koristim svoje vrijeme? Kako se ponašam prema svojoj djeci, članovima zajednice ili radnim kolegama? Kako koristim svoj novac?

To više nije neka daleka prilika koja bi mogla iskrsnuti, da jednog dana rukovodim stotinama podređenih. Umjesto toga, vodstvo se odnosi na utjecaj koji danas mogu imati, bilo da rukovodim stotinama ili neizravno utječem na nekolicinu članova obitelji i kolege. I to više nije ekskluzivna domena visokih i moćnih osobnosti koje se bore s problemima koji potresaju svijet; uključuje i skromniji utjecaj koji mogu izvršiti.

To dovodi do ozbiljnog pitanja: Ako vodstvo pokazuje put, na koji “put” ukazujem svojim ponašanjem, stavovima i proživljenim vrijednostima? Koji iskaz vodstva želim dati svojim životom i dajem li ga doista?

Duboka su to i značajna pitanja jer mi kršćani pozvani smo ukazivati na put koji je Isus propovijedao. Stoga bismo trebali oblikovati iste vrijednosti i prioritete kao i On. Oni koji su krotki, milosrdni, čistog srca i koji utjelovljuju i ostale vrijednosti Isusovih Blaženstava pokazuju istinsko vodstvo u kršćanskom stilu. Također i oni koji oblače gole, hrane gladne, dočekuju stranca i čine sve ostalo što je Isus propovijedao. Oni koji sebe nazivaju kršćanima nose specifičan izazov vodstva: ne ukazivati ​​na nekakav stari put prema nečijem izboru, već na Isusov put.

Završimo s istom mišlju kojom smo započeli: razmislite o imenima nekolicine vođa. Ovaj put nadam se da ćete prvo pomisliti na svoje ime. Ranjen i zbunjen svijet treba pametne i posvećene vođe koji će pokazivati put naprijed i pozitivno utjecati na druge. Svatko je od nas pozvan na taj život vodstva, na male ili velike načine, u ulogama koje možemo imati kao roditelj, kolega iz škole, radni kolega, član Crkve ili susjed.

Ako se budemo usredotočili na prihvaćanje poziva našeg vodstva, svijet će tim biti bolji. A i svakome od nas bit će bolje: pronaći ćemo dublje značenje i ispunjenje u prilikama koje nam život pruža svaki dan.

Ljubav je ključ svih tajni ljudske duše. To je ključ koji otvara sva vrata, jedino što me može podići iz prašine agonije, tjeskobe, razočaranja i umora na putu života, piše p. Carlos Padilla na stranicama Aleteie.

Isus me poziva da njegujem ljubav u svome životu: » Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati… Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.« (Iv 14,15.21.)

Sanjam o čistoj, bezuvjetnoj, snažnoj i nježnoj ljubavi. Ljubavi koja se nikad ne predaje. Ne ljubavi koja stvara ovisnosti i čini moj život zatvorom bez milosrđa.

Vidio sam previše upropaštenih i bolesnih odnosa. Odnosa koji se prekidaju zbog sebičnosti. Bio sam svjedokom mnogih nezrelih i uskogrudnih ljubavi. Ljubavi koje ne dopuštaju da drugi raste.

Često su mi usta bila puna ljubavi koja ne utažuje glad duše. Ljubav podrazumijeva izvršavanje Božjih zapovijedi. Ljubav nam olakšava slijediti Njegovu volju.

Ali nije sve tako jednostavno. Moje srce je kutija puna iznenađenja. Mnogo puta radim ono što ne želim i ne postižem ono što želim. Kao što kaže Goethe: „Dvije duše stanuju, ah, u mojim grudima, jedna od druge odijelit se hoće.”

Podijeljen sam u nutrini. Volim Boga, ali ne slijedim njegove zapovijedi, iako su one put mudrosti. Ne radim ono što bih trebao i na kraju činim upravo suprotno. Moj život je tako uzaludan, a moja volja tako siromašna. Kao što sam jednom pročitao:

„Ako ti netko nedostaje, nazovi ga. Ako želiš upoznati nekoga, pozovi ga. Ako želiš biti shvaćen, objasni. Ako imaš bilo kakvih pitanja, postavi ih. Ako ti se nešto ne sviđa, izgovori to. Ako ti se nešto sviđa, pokaži to. Ako nešto želiš, zatraži. Ako nekoga voliš, reci mu to.”

Ja sam kutija puna proturječja. Želim nešto, a ne kažem to. Volim nekoga, a ne izražavam mu to. Želim nešto, a to nitko ne zna. Šutim razmišljajući kako bi drugi to trebali osjetiti.

Volim Boga i ljude, ali to se ne primjećuje u nedosljednosti mojih praznih postupaka. Lutam poput pijanca u pravcu koji mi ne odgovara.

Volio bih da mi je srce na pravom mjestu. Da je sve na svom mjestu. Sve pod kontrolom. Ali u tome ne uspijevam.

Ako ljubim Boga, čuvat ću Njegove zapovijedi. Ako ga stvarno ljubim, moj život će imati smisla. Zapovijedi su za mene pravi put.

Kao kad sam bio mali i kad je majka nešto tražila od mene, a ja sam to smatrao teretom. Nisam to htio, nisam htio poslušati, ali morao sam to učiniti.

Ne želim ljubiti ono za čim žudim, ono što je za mene dobro. Tako je i sa stvarima, s planovima i s ljudima.

Mogu pogriješiti i staviti svoje srce na neželjeno mjesto. Živim vezan za stvari koje mi oduzimaju mir. Čine mi se najbitnijima u životu, iako me porobljavaju.

U ovoj eri pandemije u kojoj živim mijenjaju se moji prioriteti. Činilo se da je lako živjeti prije ove čudne sadašnjosti. Tada mi se činilo da imam jasne prioritete, jasne ljubavi i životne mogućnosti.

Sada se sve slomilo poput vaze od porculana, a ja ne mogu sastaviti komadiće. Zanimljivo, kad mi nešto prestane biti pred očima i činiti se kao najdragocjenije, prestajem to cijeniti.

Zauzimajući odgovarajuću distancu, ponovno vraćam stvari na svoje mjesto, ali u trenutku odluke, kada se čini da je vremena još malo i moram odlučiti što dalje, u tom trenutku napetosti ne donosim ispravnu odluku.

Predmet moje želje je preblizu, pokreće moju dušu putem očiju i ja sam ponovno slijep. Ne mogu se izvući iz sebe, ne mogu se pomaknuti dalje od onoga što je neposredno.

Odlučujem se za ono što nije dobro za mene i srljam. A što Bog od mene traži?

1. Da Ga ljubim iznad svega.

2. Da poštujem Njegovu volju kad mi na uho šapuće što želi za moj život.

3. Da budem vjeran ljubavima koje imam i koje mi daju život.

4. Da brinem za svoje tijelo, svoju dušu i svoj mir. Da si ostavim vremena za tišinu, posao i dokolicu.

5. Da znam odabrati ono što je ispravno kako ne bih naštetio svomu bližnjemu.

Sveti Franjo Saleški to mi je jasno pokazao:

„Među onima koje nazivamo ‘bližnjima’, nema nikoga tko ima više prava na ovu definiciju od onih koji žive s nama.”

Prioritetni ljudi u mom životu su oni meni najbliži. Možda sam prije davao značaj drugima, dalekim ljudima, onima koje susrećem na poslu. Živio sam za svoje priče, fokusiran na sebe, a ne na svoje najmilije.

Sada kad se vrijeme zaustavlja i suočava me s istinom moga života, koje su Božje zapovijedi koje često zaboravljam?

1. Ljubiti svog bližnjega kao samoga sebe. Čuvati ga kao zjenicu oka. Traži njegovu sreću prije svoje.

2. Znati se odricati na putu svetosti.

3. Imati integritet, biti vjeran, dosljedan, nepotkupljiv. Živjeti časno.

4. Učiniti da radost postane obilježje mog života.

5. Živjeti razmišljajući gdje mogu služiti, umjesto da se neprestano tražim da budem služen.

6. Zadržati za sebe destruktivne kritike. Ne pričati o vidljivim nedostacima drugih.

7. Odreći se svojih strahova i prikazati ih Bogu svakog jutra.

8. Naučiti uzdati se, jer Bog koji me toliko ljubio nije zaboravio moje korake.

9. Znati dijeliti svoj ogrtač s onima koji su goli i dati svoj život onima koji nemaju ništa.

10. Ne željeti uvijek biti pohvaljen, uvažen i blagoslovljen, već blagoslivljati sve one koje mi je Bog stavio na put.

Slijediti Božje korake čini se tako jednostavno, ali ipak nije. Njegova ljubav mora upaliti svjetlo u mojim očima kako bih mogao kročiti Njegovim putem.

Duhovna obnova je prilika za par sati tihe molitve u kojima gledamo na vlastite živote u Božjoj prisutnosti. Dobra je ideja činiti bilješke i ideje koje nam sinu tijekom obnove, ali najvažnije je da se stavimo pred Gospodina, da gledamo Njega i dozvolimo njemu da nas gleda.

2. RAZMATRANJE

Razmatranje poslušajte ovdje.

3. DUHOVNO ŠTIVO

Isus je ostao u Euharistiji kako bi popravio naše slabosti, naše sumnje, naše strahove. Iznad svega, on je tu da nas nauči voljeti i privlačiti svojoj Ljubavi. Članak pročitajte ovdje.

4. ISPIT SAVJESTI

Pitanja koja donosimo mogu nam pomoći da u Božjoj prisutnosti razmišljamo kako smo djelima odgovorili na njegovu ljubav. Na početku može pomoći zazivanje Duha Svetoga, a na kraju sam čin kajanja izražavajući žaljenje zbog vlastitih grijeha i moleći Božju milost kako bismo mu se vratili i ostali blizu njega. Čin kajanja može biti koji god želimo, uključujući i jednostavne riječi svetog Petra upućene Isusu nakon uskrsnuća: „Gospodine, ti sve znaš, tebi je poznato da te ljubim.“ (Iv 21:17).

Čin prisutnosti Božje

1. »Dođe Isus, stane u sredinu i reče im: „Mir vama!”« (Iv 20, 19-20). Suočavam li se mirno sa svakodnevnim izazovima? Nastojim li u svojoj okolini – sa suprugom, djecom, poznanicima i ostalima – stvarati vedar ambijent?

2. »Sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet« (1 Iv 5, 4). S kakvim stavom gledam na izazove u društvu? Je li Isus trajni orijentir u mojoj zadaći da preoblikujem svijet?

3. »Pravi sportaš se ne bori da bi samo jednu pobjedu odnio, i to u prvom pokušaju (…). Pokuša jednom, drugi put, i ako na početku nema uspjeha, nastoji svom upornošću, sve dok ne savlada prepreku« (Kovačnica, br. 169). Na koji način pristupam sakramentima kako bi mogla rasti želja da nastavim koračati s Gospodinom, sigurna da mi on svakoga dana neumorno pomaže.

4. Kristovo Uskrsnuće nas uvodi u novi život. Kako se ova istina preobražava u radost i optimizam u mojoj obitelji kada naiđu poteškoće?

5. »Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!« (Rim 5, 5). Koje planove za moj obiteljski, profesionalni i društveni život mogu dodatno povjeriti Duhu Svetom da ih on ostvari.

6. »I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima« (Lk 24, 15-16). Hodim li dijeleći svoj život s Kristom? Molim li Duha Svetoga da mi pomogne da moje obavljanje pobožnosti bude susret sa živim Kristom?

7. »I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju« (Lk 24, 29-31). Nastojim li ne izgubiti oduševljenje Euharistijom i pokušavam li ovaj veliki dar dijeliti sa svojom obitelji?

Djelo kajanja

5. ODLUKE

Donesite nekoliko kratkih i točno određenih odluka koje ste vidjeli u molitvi i nastojte ih ispunjavati tijekom ovog mjeseca.

Izvor: opusdei.org

U programu emitiranom u ožujku 1994. prije Uskrsa, Majka Angelica ponudila je pet načina kako se dobro pripremiti za Vazmeno trodnevlje. Njezine preporuke za Veliki tjedan i danas su mudre i praktične:

1. Pokajte se i promijenite svoj način života.

Majka Angelica je na početku svojih razmišljanja spomenula marijanska ukazanja i rekla da im je svima zajednički poziv na “pokajanje, obraćenje i promjenu života”.

Kada se slijedi poruka Blažene Djevice Marije, vaša osoba vas mora učiniti “boljim katolikom, boljim kršćaninom; to vas mora učiniti boljim pojedincem, učiniti vas punim ljubavi, ljubaznijima i sposobnima praštati. To vas mora natjerati da više cijenite Isusa i našu Majku, svoju obitelj.”

“To vas mora učiniti punim ljubavi u vašoj obitelji i suosjećajnijim. Mi smo kršćani!” naglasila je.

Zatim se pozvala na Bibliju i rekla: “Ovu knjigu treba živjeti, a ne samo čitati.”

Govoreći o Božjem milosrđu i odlomku o ženi uhvaćenoj u preljubu, osnivačica EWTN-a istaknula je kako joj je Isus rekao: “Idi i ne griješi više”.

"Postoji uvjet da joj se oprosti", objasnila je majka Angelica.

2. Zapamtite da pakao postoji.

“Kažete, 'Pa, ima mnogo teologa koji kažu da pakao ne postoji.' Kada budete tamo dolje s ovim teologom, pogledat ćete ga i reći, 'Uvalili ste me ovdje.' Hoće li ti to pomoći? Ne obraćaj pažnju na tu trulež. Bolje je biti na nebu i pogledati dolje i reći: 'Rekao sam ti da postoji jedan; ti ne bi slušao', dodala je.

Majka Angelica tada je rekla da Djevica Marija ne želi da njezina djeca odu u pakao, već da budu spašena od njega.

„Naša nam Majka pokušava reći: 'Ne možete zauvijek prkositi Bogu; ne možete zauvijek ubijati djecu [pobačajem]; ne možete zauvijek podučavati velikim otpadima i lažima; ne možete zauvijek uništavati svoju djecu. Bog te vidi kako ideš prema toj provaliji, koja je vječna, i ona će te zgrabiti.'”

3. Oprostite svom neprijatelju.

Majka Angelica objasnila je da velike rane ljudi nastaju "kada ne možemo oprostiti".

“[Veliki tjedan] je tjedan u kojem moramo opraštati. Nitko od nas nije prošao ono što je Isus prošao, ali on je ipak oprostio. Možete li to zamisliti? Na na Veliki petak odete u crkvu, zamislite našeg dragog Gospodina kako tako dugo visi na križu.”

Ovaj tjedan je rekla: “Voljela bih da prije Velikog petka nazoveš svog najdražeg neprijatelja”, odnosno nekoga koga najviše mrziš. “Nazovi ga i reci mu: 'Opraštam ti'. A ako je odgovor 'Ne gnjavi me', što je nešto što bi on mogao reći, ne trebate se brinuti jer ste mu već oprostili.”

4. Molite krunicu svaki dan.

Majka Angelica je nadalje istaknula potrebu svakodnevnog moljenja krunice, jer “nema ništa moćnije od molitve”.

Odgovarajući ženi koja je nazvala program tražeći molitve i savjet za rješavanje obiteljskog problema, Majka Angelica se prisjetila da je “naš dragi Gospodin rekao: 'Neka sunce ne zađe nad vašom srdžbom!.' ... Ono što trebaš znati i što ti želim reći je ovo: ti i tvoja sestra svaki dan molite krunicu i budite u miru.”

“Cijeli život sam mislila da kada čovjek umre postoji taj razmak manji od sekunde između presude i trenutka kada više nema natrag, kada je sve zauvijek određeno. Vjerujem da je taj trenutak onaj u kojem kroz molitvu čovjek može na trenutak vidjeti Isusa. Mislim da bi ih ta vizija mogla natjerati da kažu: 'O, Bože, oprosti mi!' To je sve što trebaju da bi bili spašeni.”

“Dakle, nemojte se obeshrabriti traženjem rezultata. Molite s pouzdanjem. Mogu vam reći da ako se pouzdate u Gospodina, on nikada, ali baš nikada, ne iznevjeri. On je takav”, objasnila je. “Bog će odgovoriti na vaše molitve kao što je odgovorio na vapaj sv. Monike za njenog sina sv. Augustina,” dodala je.

5. Naučite slušati tuđe probleme.

U jednom trenutku programa majka Angelica čula se s muškarcem koji pati od depresije i koji je komentirao da mu se ništa ne radi.

“Mnogi ljudi pate od depresije. Ponekad je ona prizašla iz fizičkih potreba, ali ponekad se dogodi da previše razmišljamo o sebi, o budućnosti”, rekla je.

“Ponekad oni koji pate od depresije ne mole; oni kažu da ne mogu, ali ti se moraš natjerati na to govoreći: 'Isuse, volim te; pomozi mi. Ne želim se tako osjećati.' A onda učinite nešto: Otiđite u starački dom. 'Kako depresivno!' Ne, nije."

Majka Angelica objasnila je dobrobiti činjenja nečega konkretnog, ne samo za one koji pate od depresije: „Morate osjetiti ljubav i zahvalnost drugih ljudi; i na taj način izlazimo iz sebe, iz svojih glava.”

“Zapamti, netko te negdje treba. Netko treba vašu molitvu, vaš osmijeh, vašu pažnju”, rekla je.

“U staračkim domovima ima ljudi koji imaju devetero ili desetero djece, a nitko od njih ih ne posjećuje. Zašto ne ideš? Zašto ne pogledaš oko sebe i ne vidiš svog susjeda? Zašto ga ne potražiš i malo poslušaš njegove probleme? Odjednom, ćete završiti govoreći samom sebi: 'A ja sam mislio da imam problem.'”

“Moraš nešto učiniti: Moraš moliti; moraš vjerovati, a onda učiniti nešto da izađeš iz sebe, i tako se izvučeš iz depresije. I zamoli druge da mole za tebe”, preporučila je majka Angelica.

Bog vas nije stvorio slučajno. Stvoreni ste sa svrhom i stvoreni ste kako biste svijetu demonstrirali Boga i Njegovu dobrotu. Bog vas je pozvao na otkrivanje onoga što je poziv za vaš život, što su vaši darovi i što je ono što su vaše strasti.

U nastavku slijede nekoliko pitanja koja trebate postaviti sebi i ljudima s kojima ste u zajednici, a koja će vam pomoći u otkrivanju onoga što je Božja svrha za vaš život.

1. U čemu sam dobar/dobra?

Bog vas neće pozvati da budete profesionalni športaš ako nemate smisla za sport. Iako svatko od nas treba povremeno izaći iz svoje zone komfora, no trebamo imati na umu da će Bog upotrijebiti vaše sposobnosti kao dio onoga u što vas želi pozvati. Zamolite svoje članove obitelji ili prijatelje za uvid u ovo, ako samo ne možete prepoznati vlastite darove i ono u čemu ste dobri.

2. U vezi čega osjećam strast?

Ako riječ ”strast” u vama pobuđuje preveliki pritisak, može i ovako: što u vama potakne iskru radoznalosti? Što vas zanima? Zbog čega ste budni noćima, jer volite razmišljati o tome? U što biste željeli uložiti više energije, kada vam novac i vrijeme ne bi bili prepreka? Bog vam je dao nešto u vezi čega ste strastveni namjerno; sa svrhom.

3. Što je ono što je potrebno mom gradu, susjedstvu, lokalnoj školi, zajednici ili području u kojem živim?

Postoji li nešto što ne valja, a što vi zahvaljujući svojim znanjima i vještinama možete ispraviti? Postoje li neke nepravde ili šteta koja vas ljuti i koju možda želite ispraviti? Možda vam je ovo na umu i na srcu, jer vi i zajednica u kojoj živite možete razviti djelotvorna rješenja.

4. Koja se vrata otvaraju?

Što je ono za što vam se čini da Bog blagoslivlja u vašem životu? Nemojte tratiti svoj život tako što ćete pokušavati proći kroz zatvorena vrata. Zamolite Boga nema vam pokaže kakve puteve ima za vas. I ne brinite za vrata koja Bog otvara drugima; Bog je postavio njih na njihova putovanja i vas će postaviti u ono što ima za vas.

5. U kakvom razdoblju života se nalazim?

Student, kućanica, poslodavac na tržištu rada i umirovljenik, sve su ovo sasvim različita razdoblja u životu. To je s razlogom. Bog koristi svako razdoblje kako bi nas oblikovao i pripremio za iduću fazu onoga u što smo pozvani. Nemojte prezreti niti jedno razdoblje, nego zamolite Boga što je ono u što vas poziva u ovom razdoblju u kojem ste sada.

6. Koja je moja vrsta osobnosti?

Bog koristi ono kako vas je stvorio, kako bi vam pomogao u shvaćanju za kakvu svrhu vas je stavio na Zemlju. Alati za samoprocjenu, kao što su APEST, Myers Briggs, itd. vrijedni su načini kako možete bolje upoznati sebe, vlastitu vrstu osobnosti, a samim time i vaš poziv.

7. Što mi moj vlastiti osjećaj za zajednicu govori, na što me Bog poziva?

Pogrješno vjerujemo da je poziv ili svrha uvijek nešto što čovjek mora sam tražiti. No Bog ponekad poziva skupinu ljudi u kojoj se nalazite na zajedničko služenje. Dobro je razmišljati zajedno, unutar zajednice ljudi u kojoj se nalazite, o tome na što vas Bog možda poziva.

8. Što mi otkriva vremenska crta mog života?

Povucite vremensku crtu vašeg života i poredajte važna životna iskustva prema kronološkom redu. Zakoračite unatrag i obratite pozornost na teme, obrasce ili procese koje je Bog koristio u vašem životu. Što je ono što je odredilo smjer vašeg života? Zamolite Boga neka vam pokaže što bi vaša dosadašnja životna priča mogla značiti i što je ono na što vas Bog poziva.

Prorok Jeremija pozivao je Božji narod neka se moli i neka radi ususret mira i napretka grada, neka ”izgrađuje domove” i neka planira ostati. Neka zasade vrtove i neka jedu hranu koju proizvode, neka se žene i udaju, imaju djecu, itd. Bez obzira na to gdje vas je Bog stavio, pozvani ste sudjelovati zajedno s Njime, u stvaranju svijeta gdje se nalazite boljim mjestom, za vas i druge. To je vaš primarni poziv i svrha.

Kako se to događa? Odgovaranjem na neka od pitanja kroz koja smo prošli, počet ćete otkrivati savršene planove i svrhe, koje Bog ima za vas.

Izvor: Novizivot.net

Poslušajte:

@dontomolukac Tvoji vršnjaci misle da si lud zbog toga što postiš i petkom ne jedeš meso? Evo ti 3 moćna razloga zašto postimo! #priest #catholic #fyp #foryou #fypシ #foryourpage #catholicpriest #korizma #lent ♬ original sound - dontomislavlukac

Da se razumijemo: trgovci u Hramu, koji su prodavali životinje i mjenjači koji su mijenjali novac bili su zakonito u Hramu.

Prodaja volova, ovaca i golubova uvelike je olakšavala hodočašće onima koji su izdaleka dolazili u Jeruzalem kako bi tamo slavili Pashu. Olakšavala im je utoliko što nisu morali za sobom na duga hodočašća voditi životinje koje su htjeli žrtvovati nego su ih mogli na licu mjesta kupiti. Ta kupovina mogla se obaviti samo hramskim novcem, a ne službenim valutama svih pokrajina odakle su dolazili Židovi, pa su i sami mjenjači tamo boravili i tako bili hodočasnicima također na usluzi.

Problem je za Isusa nastao zbog toga što je Hramom, svetim mjestom, zavladala upravo trgovina i trka za bogaćenjem, pa poznajući ljudsku narav vjerojatno i prevara.

Tako je Hram od mjesta slavljenja Boga, mjesta gdje se Boga susreće postao mjesto niskih ljudskih interesa, mjesto gdje je čovjek postao sam sebi bogom i gledao samo sebe, a jedinoga i pravoga Boga gurnuo na stranu u njegovu vlastitu domu. Koja bol za Isusa, da njegov Otac u svome vlastitom domu stoji po strani!

I u našem odnosu prema Bogu često dolazimo k njemu sa svojim potrebama koje istresemo pred njega i mislimo da smo se pomolili ili pristupamo Bogu s trgovačkim mentalitetom tako što kažemo: “Bože, ja ću tebi izmoliti ovo ili ono, a Ti molim te riješi ovaj ili onaj problem.” Gledamo na Boga kao na kakva trgovca koji sjedi za stolom i prodaje nam nekakvu uslugu.
Upravo nas Evanđelje ove nedjelje poziva na promjenu, odnosno da napravimo korak dalje, te iz onoga dijela Hrama gdje se odvijala trgovina odemo korak dublje u unutrašnjost Hrama, tamo gdje se žrtvuje Bogu, gdje ga se slavi, gdje ga se susreće i gdje mu se moli. Susresti Boga iskrena srca možemo samo onda kada ga želimo, kada ga žudimo upoznati, biti s njim.

On je naš Otac koji nas ljubi i koji nas želi. On nas i poziva da stupimo u sinovski odnos s Njim, u odnos ljubavi. Bog je loš trgovac jer ne želi (a i ne može) na nama svojoj djeci zarađivati, i kao svaki drugi roditelj ne želi da ga njegovo dijete koristi isključivo kao izvor financiranja, kao bankomat. On nam ne želi biti bankomat, aparat za uslišavanje molitava, prodavač naših ovozemaljskih potreba. Kada Bogu pristupamo tako, svodimo ga na ovozemaljsko, na onoga koji nam treba pomoći da nam ovdje na zemlji bude dobro. Nitko ne kaže da nam na zemlji ne treba biti dobro, ali to je sekundarno.

Isus ovim svojim činom čišćenja Hrama želi vratiti fokus čovjeku na ono, bolje rečeno na Onoga, koji treba biti prvi u našem životu, na Onoga čija smo djeca. Njegov čin kao ni njegove riječi o Hramu ne razumiju tadašnji Židovi jer ne govore i ne razmišljaju na istoj razini kao on. Ne mogu to jer nemaju razvijen odnos s njim. Isus govori o novome Hramu, svome proslavljenom tijelu, a oni razumiju govor o jeruzalemskom Hramu. Ostaju na razini ovozemaljskoga jer nisu dublje zašli u taj Hram, u odnos s Bogom, u odnos koji nadilazi i prostor i vrijeme, koji nadilazi ovozemaljsko, koji je vječan.

Molimo Isusa da u ovoj korizmi i iz naših života i odnosa prema Bogu istjera trgovce i trgovinu te nas povede u dubinu Hrama, u svoju dubinu jer on je novi proslavljeni Hram, čiji smo dionici postali u krštenju i s kojim se sjedinjujemo u presvetoj Euharistiji. Molimo ga da nas uzdigne sebi, da nas preobrazi kako bismo već ovdje na zemlji bili jedno s njim i to zajedništvo u punini doživjeli u vječnosti.

don Mato Puljić, đakon| cnak.ba

Psihologinja Carmen Hernandez, koja radi s mladima i adolescentima, podijelila je s Aleteiom važnost stvaranja dobrih navika u svakodnevnom životu. “Navike su odraz naše nutrine, stoga, ako su vam navike dobre, imat ćete bolju kvalitetu života, kao i dobro emocionalno zdravlje”, poručila je.

Dobre navike pomoći će nam da dobijemo prve bitke s kojima se susrećemo na početku dana, a to će nas ojačati da se suočimo s većim bitkama tijekom ostatka dana. Tako ćemo se moći suprotstaviti našim lošim navikama – onima koje postaju poroci ako nismo oprezni.

1. PRVA BITKA: LIJENOST

Uvijek krivimo budilicu i vidimo je kao najvećeg neprijatelja. Tko još nije imao iskustvo da nakon prekrasnog dubokog sna, čuje kako se alarm iznenada oglasi kako bi pokazao da je vrijeme za ustajanje? Svakako je naša prva reakcija da pritisnemo gumb “odgodi” kako bismo se odmorili još nekoliko minuta, ali kada to učinimo, pogodite što? Već smo izgubili prvu bitku dana, a to je bila protiv lijenosti.

Dobre navike pomoći će nam da dobijemo prve bitke s kojima se susrećemo na početku dana, a to će nas ojačati da se suočimo s većim bitkama tijekom ostatka dana. Tako ćemo se moći suprotstaviti našim lošim navikama – onima koje postaju poroci ako nismo oprezni.

Dakle, evo rješenja: primijenite tehniku “herojske minute”, koju je predložio sveti Josemaría Escrivá u svojoj knjizi Put: !Herojska minuta. To je vrijeme određeno za ustajanje. Bez oklijevanja: nadnaravni odraz i… gore! Herojska minuta: ovdje imate mrtvljenje koje jača vašu volju i ne šteti vašem tijelu”.

2. DRUGA BITKA: ZABORAVLJANJE JUTARNJE MOLITVE

Ova i ostale naše svakodnevne bitke povezane su s prvom, jer odgađanje buđenja uzrokuje i kasnije buđenje, što se odražava na našu rutinu. To znači da često zaboravimo reći dobro jutro Bogu.

Kako možemo dobiti ovu bitku? Trebamo uzeti za pravilo da posvetimo nekoliko kratkih minuta nakon buđenja kako bismo zahvalili Bogu za novi dan koji nam je podario. To nam pomaže da obnovimo svijest da je svaki dan novi početak i dobra prilika da budemo najbolja verzija sebe. Ne zaboravite povjeriti svoje aktivnosti i cijeli dan Blaženoj Djevici Mariji, kako bi vam pomogla da tijekom dana snagom i umjerenošću nadvladate kušnje i grijehe.

Pokušajte razmišljati o jutarnjoj budilici kao o podsjetniku na molitvu, a ne samo na buđenje.

3. TREĆA BITKA: BITI TOČAN

Ne zaboravite da imamo urednog Boga, pa i mi moramo biti uredni u svom životu, posvećujući vrijeme za sve. Vrijeme drugih ljudi jednako je vrijedno kao i naše, stoga bismo trebali steći naviku dolaziti nekoliko minuta ranije na svaki dogovor, u školu ili na posao.

Ako ne moramo napuštati dom, još uvijek možemo postaviti raspored za svaku stvar koju trebamo obaviti kako bismo je mogli završiti na vrijeme.

Što je gaslighting?

“Gaslighting” je kolokvijalni aktualni psihološki izraz vezan u kontekstu brige za mentalno zdravlje.

Taj pojam podrazumijeva u kojoj manipulativna osoba suptilno (ili ne tako suptilno) pokušava iskriviti stvarnost kako bi kontrolirala drugu osobu — bilo da se radi o prijatelju koji uvijek izigrava žrtvu kako bi postigao svoje ciljeve ili konkurentu na radnom mjestu koji objašnjava zašto ne biste trebali dobiti promaknuće.

Često se spominje kao narcisoidna taktika kontrole. 

Sveto pismo opisuje taktiku “rasvjetljavanja” izvornog narcisoidnog manipulatora – Sotone.

Priča iz Knjige Postanka o padu Adama i Eve savršen je primjer gaslightinga.

“Je li ti Bog stvarno rekao da ne jedeš sa nijednog stabla u vrtu?”, pitanje je koje postavlja Sotona insinuirajući pri tome da je Bog tiranin. Eva je nasjela. Kaže da postoji samo jedno zabranjeno voće, ali onda slijedi sotonin trag, govoreći da će je Bog ubiti ako ga samo dotakne.

Sotona iste vrste trikova pokušava i s Isusom tijekom njegova boravka u pustinji. On insinuira da bi mu dobri Bog dopustio da pretvori kamenje u kruh, spriječio ga da pati i dao mu moć odvojenu od Božje.

Isus odbija nasjedati na njegove trikove, a Crkva nas u korizmi potiče da slijedimo njegov primjer.

Sotona kaže da zaslužujemo zadovoljstva koja Bog želi zadržati od nas. Korizma je provjera stvarnosti.

Ne moramo zamišljati Sotonu kako nam šapće na uho da bismo razumjeli kako ovo funkcionira. Naši tjelesni apetiti u našem palom stanju to već čine. Vidimo kalorije i naše tijelo ih želi potrošiti; vidimo nešto zavodljivo i poželimo to; vidimo rasipnika vremena i prepuštamo mu se.

Tada nas Sotona kuša: “Bog je tiranin koji ne želi da uživate u svom životu. Ignorirajte ga i zgrabite što možete!” Ipak, stvarnost je takva da Bog ispunjava naše živote zadovoljstvima svake vrste – on ih je sve stvorio te slijeđenje njegovih zakona dugoročno će povećati naše uživanje u životu, a ne smanjiti ga.

Korizmeni post resetira naše razumijevanje svijeta i govori Sotoni — i nama samima — „Užici su dio života, a ne svrha života. Živim za Boga, a ne za zadovoljstvo.”

Sotona nam govori da je novac naš spasitelj. Tjera nas da mislimo da ćemo biti izgubljeni bez novca. Vjerujemo mu. Što bismo bez novca? Uvjerava nas da ga trebamo sve više i više.

Satima radimo za novac, da otplatimo beskrajne dugove. Tada trošimo više, gomilamo imovinu i dublje tonemo u dugove. Novac ispunjava naše misli cijeli dan; prekida nam san noću. Nikada nemamo dovoljno i uvijek se bojimo da ćemo ga izgubiti. Sve svoje povjerenje polažemo u novac i on uvijek iznevjeri naše povjerenje.

Korizmena milostinja zadaje udarac sotonskim lažima o novcu skidanjem našeg idola i unovčavanjem da ga potrošimo na Božju pravu sliku – ljudska bića u potrebi posvuda oko nas.

Stvarnost je takva da Bog ispunjava naše živote zadovoljstvima svake vrste – on ih je sve stvorio te slijeđenje njegovih zakona dugoročno će povećati naše uživanje u životu, a ne smanjiti ga.

Korizmeno vrijeme prilika je da Isusa Krista ponovno stavimo u središte našega života. Provodeći vrijeme razgovarajući s njim, obnavljamo naše prijateljstvo i oblikujemo svoju sebičnu volju prema njegovoj volji punoj ljubavi.

Suprotstavite Sotoninim lažima ove korizme.

On laže. Bog nas je stvorio da budemo sretni, skrojio je svijet po našoj mjeri, a Božji zakoni nam pokazuju kako da ga najbolje iskoristimo.

Korizma se protivi Sotoninim lažima kako bismo ovog Uskrsa mogli započeti potpuno novi život s Bogom.

No, Crkva isto tako „u različita doba godine prema predanom običaju poučava i odgaja vjernike po pobožnim vježbama duha i tijela, poukom, molitvom te djelima pokore i milosrđa“. U tom se smjeru na poseban način izdvaja korizmeno vrijeme o kojem Sabor uči (br. 109 – 110):

I u liturgiji i u liturgijskoj katehezi treba još jače osvijetliti dvostruki značaj korizmenoga vremena; vjernike, koji u to vrijeme gorljivije slušaju Božju riječ i posvećuju se molitvi, ono pripravlja na slavlje vazmenoga otajstva, prije svega po spomenu na krst, odnosno pripravom za krštenje te pokorom.

Stoga:

a) Neka obilatije dođu do izražaja krsni elementi svojstveni korizmenoj liturgiji; ako je prikladno, neka se opet uspostave neki iz prijašnje predaje.

b) Isto valja reći i za pokorničke elemente. S obzirom na katehezu, neka se u srca vjernikà, uz društvene posljedice grijeha, ulije snažan osjećaj za narav vlastitu pokori koja čini mrskim grijeh kao uvredu Boga; neka se ne ostavlja po strani udio Crkve u pokorničkom činu i neka se s velikom pomnjom nastoji oko molitve za grješnike.

Pokora korizmenoga vremena neka ne bude samo unutrašnja i pojedinačna nego također vanjska i društvena. Pokorničku praksu valja njegovati prema mogućnostima našega doba i raznih krajeva, kao i prema prilikama vjernikà (…)

Dakle, tijekom korizmenog vremena mogu se izdvojiti tri bitna elementa koji čine njegovu srž: spomen na krštenje, molitva i pokora. Samim time i korizma onda u sebi više neće kao središnji (ili izazovni) element imati odricanje, već dodavanje onoga što nam u svakodnevnom (kršćanskom) životu možda nedostaje: redovitost na misnim slavljima, sakrament ispovijedi, molitva, djela milosrđa, čitanje Svetoga pisma…

Stoga nam je i želja u nastavku rada vidjeti što sve Crkva stavlja pred vjernike kako bi ova korizma bila plodonosna i kako bi im se otvorila srca za potrebne.

Od kada do kada traje korizma?

Prije konkretnog govora o korizmenom vremenu, često se zapne na ovom pitanju i ne čuje se jasan odgovor koji se nalazi u Općim načelima o liturgijskoj godini i o kalendaru (br. 28): Vrijeme korizme traje od Pepelnice do isključivo mise Gospodnje večere. Dakle, u korizmeno vrijeme, počevši od Pepelnice uključivo, računaju se kako radni dani, tako i korizmene nedjelje, sve do Velikoga četvrtka prije podne.
Spomen na vlastito krštenje
Papa Franjo više je puta tijekom molitve Angelusa ili kateheza pozvao vjernike da saznaju nadnevak svoga krštenja, a posljednji put je to učinio prigodom Angelusa na blagdan Krštenja Gospodinova, 7. siječnja 2024.:

Krštenjem Bog ulazi u nas, čisti i liječi naše srce od grijeha, čini nas svojom djecom zauvijek, svojim narodom i obitelji, baštinicima raja (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 1279). Bog postaje intiman s nama i nikad više ne odlazi od nas. Stoga je važno znati i zapamtiti datum svog krštenja. Pitam sve vas – neka svaki od vas o tome razmisli: „Sjećam li se datuma svoga krštenja?“ Ako ga nisi upamtio, sad kad se vratiš kući pitaj nekoga da ti kaže i nemoj to više zaboraviti, zato što je to novi rođendan, zato što si krštenjem rođen na milosni život. Zahvalimo Gospodinu na krštenju. Zahvalimo mu i za roditelje koji su nas donijeli na krsni studenac, za onog koji nam je podijelio taj sakrament, za kuma i kumu, za zajednicu u kojoj smo ga primili. Slaviti svoje krštenje, to je novi rođendan. I možemo se zapitati: jesam li svjestan neizmjernog dara koji nosim u sebi zbog krštenja? Prepoznajem li, u svome životu, svjetlo Božje prisutnosti, koji u meni vidi svog ljubljenog sina, svoju ljubljenu kćer? Sada, u spomen na naše krštenje, prihvatimo Božju prisutnost u nama. To možemo učiniti znakom križa koji u nama ostavlja trag sjećanja na milost Boga koji nas ljubi i želi biti s nama. Taj znak križa nam to doziva u pamet.

Također, u ovom svojevrsnom korizmenom krsnom hodu, na nekim će župama vjernici imati priliku i privilegij hodati zajedno s katekumenima, odnosno s odraslima koji će u noći Vazmenoga bdjenja primiti sakramente kršćanske inicijacije. U tom hodu neće biti od pomoći samo naviještena Božja riječ tijekom korizmenih nedjelja, nego i vrijeme čišćenja i prosvjetljivanja što je redovito korizma jer ona, kako u liturgiji, tako i u liturgijskoj katehezi, spomenom krštenja ili pripremom na nj te pokorom, obnavlja zajednicu vjernika skupa s katekumenima i pripravlja ih na slavljenje vazmenog otajstva u koje se svaki pojedinac uključuje sakramentima pristupa (inicijacije; krst, potvrda, euharistija, op. a.) (Red pristupa odraslih u kršćanstvo, br. 21).
Molitva tijekom korizme
Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji uči kako je korizma vrijeme koje prethodi i oraspoložuje za slavlje Vazma. Vrijeme slušanja Božje riječi i obraćenja, priprave i spomena na krštenje, pomirenja s Bogom te s braćom i sestrama; vrijeme češćega posezanja za oružjem kršćanske pokore: molitvom, postom i dobrim djelima (usp. Mt 6, 1-6.16-18).
Jedan od dragih i vanjskih elemenata korizme svakako je posipanje pepelom, gesta koju je Crkva „sačuvala kao simbol stava raskajana srca, kakvo je svaki krštenik pozvan usvojiti na korizmenom putu“. Na tom putu vjerniku stoje na raspolaganju razni oblici pobožnosti koji se isprepliću s korizmenom liturgijom, a prethodno spomenut Direktorij preporučuje:
štovanje raspetoga Krista (posebno razmatranjem, razmišljanjem)
- čitanje Muke Gospodnje
- Križni put
- Majčin put
Tom nizu svakako se može dodati i molitva krunice sa žalosnim otajstvima.

Pokora tijekom korizme

Kao što su tijekom vremena došašća popularne mise zornice, tako je tijekom vremena popularno odricanje koje se obično manifestira kroz post i nemrs.

Kako i uči Crkva, praksa posta, koji je još od starine veoma karakterističan u tome liturgijskom vremenu, jest vježba koja dragovoljno oslobađa od potreba za zemaljskoga života, kako bi se otkrile životne potrebe koje dolaze s neba: ne živi čovjek samo o kruhu, već o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta (usp. Dj 8, 3; Mt 4, 4; Lk 4, 4; pričesna antifona Prve korizmene nedjelje).

No, korizmeno odricanje od hrane (post) ili mesa (nemrs) ili neke druge stvari neće imati svoj smisao bude li to korizmeno odricanje samo sebi svrhom. Tajna odricanja i njegov smisao otkriva nam se u jednom korizmenom predslovlju u Rimskom misalu. Osim što korizmenim odricanjem častimo nebeskoga Oca, odricanje kroti našu sebičnu narav, otvara nam srce za potrebne po uzoru na tvoju dobrotu.

A time se srca otvaraju prema onome što će se tijekom korizme i često pjevati: kruh svoj s gladnim dijeliti, tužna razveseliti, bolesna pohoditi, slijepca k cilju voditi, žedna vodom pojiti, tjeskobna spokojiti, samotnom pristupiti, srca ne otupiti, biti tvorac mira, nikoga ne suditi, potlačena braniti, protivnika ljubiti, nadanja ne gubiti, Kristu biti vjeran te biti Duhom naprijed tjeran.
Otpjevaju li se ovi stihovi tijekom korizme i konkretnim djelima, sigurno ćemo imati plodonosnu korizmu u kojoj se nismo ničega odrekli, nego smo si nešto dodali! Na taj način ostvarili smo i preveli u konkretno djelo ono na što smo bili i pozvani na Pepelnicu: „Obrati se i vjeruj Evanđelju!“

„U mjeri u kojoj će ova korizma biti vrijeme obraćenja, čovječanstvo koje luta osjetit će dašak kreativnosti: bljesak nove nade“ (papa Franjo, Poruka za korizmu 2024.).

Kada prolazimo kroz tu fazu i osjećamo se povrijeđeno, trebamo se strpljivo s time suočiti i vjerovati da će stvari krenuti nabolje. Tko može bolje utješiti naše srce od samoga Boga?

Bog želi izliječiti vaše ranjeno srce svojim riječima istine i života. Samo otvorite svoju Bibliju i zapamtite da je Bog izvor neiscrpne ljubavi. Jeste li spremni otvoriti Mu vrata svoga srca?

Evo nekoliko odlomaka iz Svetoga pisma koji vam mogu dati nadu i snagu u ovoj situaciji:

“Blizu je Gospodin onima koji su srca skršena, a klonule duše spašava.”

(Ps 34,18)

“On liječi srca slomljena i povija im rane.”

(Ps 147,3)

“Svu svoju brigu bacite na Njega, jer On se brine za vas.”

(1 Petrova 5,7)

“Jahve je tvrđava tlačenom, tvrđava spasa u danima tjeskobe.
Nek’ se uzdaju u te koji znaju ime tvoje, jer ne ostavljaš onih što ljube tebe, o Jahve.”

(Ps 9,9-10)

“U Gospodina se uzdaj, ojunači se, čvrsto nek’ bude srce tvoje: u Gospodina se uzdaj!”

(Ps 27,14)

“Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti.”

(Mt 11,28)

“Duša mi se topi od tuge; ojačaj me po svojoj riječi.”

(Ps 119,28)

Kao katolici, vjerujemo da Bog želi da nađemo pravu ljubav, osobu s kojom ćemo graditi sretan i ispunjen život. U ovom članku, istražit ćemo nekoliko savjeta utemeljenih na katoličkoj nauci koji vam mogu pomoći u pronalaženju ljubavi svog života.

Molitva:

Prvi korak u potrazi za ljubavlju je molitva. Redovita molitva pomaže nam povezati se s Bogom i tražiti Njegove smjernice. Molite za vođenje i mudrost u svom putovanju prema pronalasku partnera. Zamolite Boga da vam pomogne prepoznati pravu osobu, ali i da vas pripremi za brak, jer je brak svet i važan korak u katoličkom životu.

Ispravna namjera:

Kada tražite partnera, budite sigurni da vaša namjera bude ispravna. Katolička nauka uči nas da je brak sveta institucija i da je namijenjen za ljubav, odanost i plodnost. Potražite partnera koji dijeli vašu vjeru i razumijevanje o braku. Važno je biti otvoren darivanju života i želji za izgradnjom obitelji u skladu s Božjim planom.

Društvo i zajednica:

Pronalazak ljubavi često zahtijeva interakciju s drugim ljudima. Sudjelujte u katoličkim događanjima, zajednicama ili organizacijama kako biste imali priliku upoznati ljude koji dijele vašu vjeru. Budite otvoreni za nova poznanstva i gradite prijateljstva koja mogu prerasti u nešto više.

Pravo vrijeme:

Važno je biti strpljiv i prihvatiti da prava ljubav može doći u pravo vrijeme. Nemojte se žuriti ili očajavati ako ne pronađete partnera odmah. Vjerujte da Bog ima plan za vas i da će vam pravu osobu donijeti u pravo vrijeme. Koristite vrijeme samoće kako biste radili na vlastitom duhovnom, emocionalnom i intelektualnom razvoju.

Komunikacija i razumijevanje:

Kada upoznate nekoga tko vas zanima, važno je uspostaviti iskrenu i otvorenu komunikaciju. Razgovarajte o svojim vrijednostima, vjeri i životnim ciljevima. Budite spremni saslušati i razumjeti partnera. Uzajamno razumijevanje ključno je za izgradnju zdravog i sretnog odnosa.

Sveta misa i sakramenti:

Redovito sudjelovanje na svetoj misi i primanje sakramenata, poput Svete Pričesti i ispovijedi, pomaže vam održati duhovnu povezanost s Bogom i zajednicom. To je također prilika da upoznate druge vjernike koji dijele vašu predanost katoličkom nauku.

Zaključak svih ovih savjeta bio bi to da pronalaženje ljubavi svog života zahtijeva strpljenje, molitvu i povjerenje u Božji plan. Kao katolici, vjerujemo da Bog želi da pronađemo pravu osobu s kojom ćemo graditi sveti i sretan brak. Slijedeći savjete utemeljene na katoličkom nauku, možete biti sigurni da se upućujete na pravi put u pronalaženju ljubavi svog života.

Neka vas Bog blagoslovi i vodi na tom putu!

MOLITVA ZA PRONALAZAK LJUBAVI

(Klikni na link ili sliku ispod)

www.molitva.za.pronalazak.ljubavi

Izvor: bogjetu.com

Možemo čak biti u iskušenju da odustanemo od molitve.

Sveti Franjo Saleški prepoznaje ovu situaciju, piše Aleteia i napisao je pismo svetoj Jane Frances de Chantal, koja je proživljavala takvu duhovnu suhoću.

“Najviša točka svete religije je biti zadovoljan golim, suhoparnim činovima koji se izvode isključivo uzvišenom voljom, baš kao što bi najviši stupanj apstinencije bio zadovoljiti se jesti, ako ne s pozitivnim gađenjem, u svakom slučaju bez ikakvog okusa ili uživanja.

Jasno si objasnila svoju kušnju i nema lijeka osim onoga koji već koristiš često protestirajući našem Gospodinu da ste voljni podnijeti živu smrt i uzimati svoju duhovnu hranu bez okusa, osjećaja ili svijesti“, napisao je sv. Franjo Saleški.

Ovaj se savjet možda ne čini baš utješnim, ali je vrlo iskren shvaćajući da takvo iskušenje treba izdržati s Božjom milošću izazivajući nas da upotrijebimo svoju volju da ostanemo vjerni Bogu.

Sveti Franjo Saleški nastavlja svoje pismo, izazivajući gospođu de Chantal da te patnje ponudi Bogu:

“Dragi Gospodin nas želi toliko posvema svojim da ništa ne ostane naše, nego da se potpuno, bezrezervno prepustimo Njegovoj Providnosti. Strpljivo prebivajmo u tami Muke.”

Ako doživite suhoću u molitvi, nemojte odustati jer Isus vas poziva bliže sebi. Izaziva vas da se odreknete “osjeta” molitve i da u svakoj situaciji dokažete svoju ljubav prema njemu.

To je ono što su sveci činili u svojim životima ljubeći Boga kada su svaka radost i mir u molitvi uklonjeni.

2. Češće ići na svetu misu.

3. Više vremena provoditi s obitelji.

4. Više samostalno čitati sveto pismo.

5. Ići češće na ispovijed.

6. Biti više milosrdni prema potrebitima.

7. Računati na Božji blagoslov i biti sretni s onim što imamo, a ne nesretni s onim što nemamo.

Ako si kršćanin tako je lako biti sretan: zaboravljamo da ne živimo kao nevjernici i da je jednostavan i pobožan život ono istinsko zadovoljstvo, a ne život u robovanju porocima i neobuzdanim užicima.

Ako ste povjerovali u Isusa ne treba vam puno da biste bili sretni; nesretnik je onaj koji misli da ima sve, a nema Njega koji je sve.

Neka vas utjelovljeni Bog snažno blagoslovi u ovoj novoj 2024. godini!

„Bog mira satrt će ubrzo Sotonu pod vašim nogama. Milost Gospodina Isusa s vama!" (Rim 16,20)

“Želio sam da iduća godina, kao priprema za jubilej 2025., bude posve posvećena molitvi”, rekao je.

Praktično govoreći, kako možemo živjeti ovaj poziv da molitva bude središnji dio našeg života? Evo nekoliko načina na koje možemo izgraditi dosljednu naviku molitve u novoj godini.

1. Novu naviku vežite za već postojeću

Popularna taktika za izgradnju nove navike je “zakačiti” je na postojeću naviku.

Ako svako jutro popijete šalicu kave, mogli biste napraviti plan da molite dok ispijate jutarnju kavu.

Idete li svaki dan nakon posla u teretanu? Putovanje tamo, ili neko mirno vrijeme dok se istežete i hladite, može biti prilika za molitvu nekoliko minuta.

Povezivanje vremena za molitvu s postojećom navikom može vam pomoći da izgradite ovu novu dobru naviku.

2. Iskoristite “izgubljeno” vrijeme

Jedan dobar način za bolje upravljanje svojim vremenom je iskoristiti “uzalud izgubljeno” vrijeme. Na primjer, možete slušati molitveno razmatranje dok praznite perilicu posuđa ili slušati duhovnu audioknjigu ili moliti krunicu dok putujete autom.

Možemo tražiti prilike da inače “uzalud izgubljeno” vrijeme pretvorimo u trenutak povezanosti s Bogom.

3. Stavite molitvu u svoj kalendar

Ne možemo samo stisnuti svoj molitveni život na marginu. Moglo bi nam pomoći da rasporedimo vrijeme za molitvu u našim kalendarima ili planerim. Čak i samo 10 minuta molitve ujutro čini ogromnu razliku, donoseći Božji mir i radost u naše živote tako da možemo osjećati učinke cijeli dan.

4. Poslužite se tehnologijom

Neće svatko smatrati da je tehnologija korisna za molitvu, stoga, naravno, učinite ono što je najbolje za vas. Mnogima odgovara slušati molitvena razmišljanja na različitim aplikacijama (npr. Hallow), kao i moliti krunicu s aplikacijom i slušati audioknjige duhovnog sadržaja na svom telefonu.

Čak i ako ne volite raditi ništa od toga, možda će vam biti od pomoći postaviti mjerač vremena ili podsjetnik za molitvu. Ako vam to ima smisla, postoji mnogo izvrsnih tehničkih izvora za poboljšanje vašeg molitvenog života.

Dok se većina djece veseli otvaranju poklona, postoje i mnoge druge božićne tradicije koje zaokupljaju njihovu maštu u ovo posebno doba godine.

Sveti Ivan Pavao II. podsjetio je na ovo vrijeme iščekivanja u pismu koje je napisao djeci 1994. godine, piše Aleteia.

Za nekoliko dana slavit ćemo Božić, sveti dan koji je tako pun značenja za svu djecu u svakoj obitelji… Božić je blagdan Djeteta, blagdan Novorođenčeta. Dakle, to je i vaš blagdan! Nestrpljivo ga čekate i radosno se spremate, brojeći dane, pa i sate, do betlehemske svete noći.

Umjesto da se usredotoči na darove koji su postali središnji dio suvremenog slavlja Božića, sveti Ivan Pavao II. podsjetio je na običaje djece kod postavljanja jaslica:

Gotovo da vas vidim: postavljate jaslice kod kuće, u župi, u svakom kutku svijeta, pripremajući tako ambijent i atmosferu u kojoj je rođen Spasitelj. Da, istina je! U božićno vrijeme štalica i jaslice zauzimaju središnje mjesto u crkvi. I svatko pohita onamo duhovno hodočastiti, poput pastira u noći Isusova rođenja. Kasnije će to biti mudraci koji će s dalekog Istoka, prateći zvijezdu, stići do mjesta gdje je ležao Otkupitelj svemira.

Sveti Ivan Pavao II. potom se prisjetio i svojih lijepih sjećanja na božićne običaje iz djetinjstva:

Draga djeco, dok vam pišem, mislim na vrijeme kada sam i ja prije mnogo godina bio dijete poput vas. I ja sam nekoć uživao u doživljajima božićnoga mira, a kad bi zasjala Betlehemska zvijezda, žurio bih u Jaslice zajedno s ostalim dječacima i djevojčicama da ponovno proživim ono što se dogodilo prije 2000 godina u Palestini. Mi djeca svoju smo radost iskazivali najviše pjesmom. Kako su lijepe i dirljive božićne pjesme koje se u tradiciji svakog naroda pjevaju oko Jaslica! Kako duboke misli sadrže, a nadasve kakvu radost i nježnost izražavaju o Božanskom Djetetu koje je te svete noći došlo na svijet!

Sveti Ivan Pavao II. na mnogo je načina ukazivao na ljepotu Božića promatranu očima djeteta. Kao odrasli, često gubimo iz vida radost Božića i ne doživljavamo je s imalo čuđenja.

Dok se približavamo Božiću, priđimo jaslicama kao dijete, nježno gledajući u Dijete Krista koje mirno spava na slamici.

“Vi ste svetohranište”, rekao je svećenik u svojoj homiliji jednog jutra. Često se tako osjećam u tišini mise, ali teško je taj osjećaj iznijeti kroz crkvena vrata; obično ga se ostavi u klupi.

Prije nego što sam se preselila u grad, taj osjećaj da sam svetohranište nosila sam s lakoćom kamo god sam išla. Život je tekao sporije i mogla sam ući u otajstvo tako što sam imala više vremena samo za sebe. Ovo sam vrijeme uložila u brigu o sebi, u poštivanje svetohraništa koje jesam. Nikada nisam trčala od mjesta do mjesta, bila toliko zaposlena da sam zaboravila jesti ili spavati. Nakon što sam se preselila u Boston, “briga o sebi” potpuno je nestala iz mog vokabulara.

Kad netko ne bi doslovnom svetohraništu dao poštovanje koje zaslužuje, srce bi mi se slomilo. Pa zašto mi je bilo u redu nepoštovanje same sebe?

Prošlog sam se tjedna konačno suočila sa svojom prijelomnom točkom. Kad sam se probudila uz uobičajenu škripavu harmoniju s prozora, pitala sam se zašto se osjećam tako iscrpljeno prije nego što sam uopće ustala iz kreveta. U mojoj praznini konačno je kliknulo: bila sam toliko usredotočena na davanje sebe drugima (posao, škola, društveni život itd.), ali nisam uključivala sebe u cijelu tu priču. Potpuno sebedarje uključuje i izlijevanje u sebe – ne možete dati ono što nemate. Potpuno sebedarje uključuje i izlijevanje u sebe – ne možete dati ono što nemate.

Ulaganje u sebe zahtijeva vrijeme. Aktivno je, a ne pasivno, i neophodan je u čast nas samih kao Svetohraništa. U našem modernom brzom svijetu, sve je teže sjetiti se da Gospodin aktivno prebiva u nama, ali važno je znati, bez obzira na to kako se osjećamo, to je istina.

Otkad sam to shvatila, puno se češće sjetim uključiti brigu o sebi u svoj raspored. To može biti nešto jednostavno kao upisivanje obroka u moj raspored ili odlazak na podnevnu šetnju uz molitvu krunice; čak i male stvari uvelike pomažu u poštovanju sebe kao prebivališta Gospodnjeg. Što više usporavamo i brinemo o sebi, to se više možemo pripremiti da u potpunosti primimo Boga. Vrijeme je da postanemo svetohraništa kakvima nas je On stvorio.

Izvor: Aleteia

Tradicija potječe iz Švedske, gdje se pojavio lik okupan svjetlom i jedne zime podijelio hranu izgladnjelim Šveđanima koji su u srednjem vijeku patili od gladi. Taj je lik bila sveta Lucija. Cijela Švedska danas na poseban način slavi blagdan svete Lucije, piše Aleteia.

Kako vam blagdan ove iznimne svetice ne bi prošao rutinski evo nekoliko prijedloga usmjerenih na dar vida kojima ćete obogatiti ovaj dan.

1. Pronađite nešto lijepo za gledanje u blizini

Sveta Lucija je zaštitnica slijepih. Predaja nam kaže da su je oni koji su je ubili iskopali i oči jer se nije htjela udati za visokorangiranog Rimljanina, a bila je i kršćanka.

U čast svete Lucije kako bi ste osvijestili dar vida, možete otići u lokalni muzej umjetnosti, gledati zalazak sunca ili se pak prošetati parkom ili drugim otvorenim prostorom ili otići u večernju vožnju kako biste vidjeli božićna svjetla u svom susjedstvu ili grad.

2. Molite litanije zahvalnosti za dar vida kroz svoj život

“Isuse, hvala ti za dar moga vida. Psalmist kaže: Kušajte i vidite da je dobar Gospodin. Tako si dobar. Hvala vam na lijepim stvarima koje sam vidio…” Razmislite i navedite one stvari koje su vam osobne, od veličanstvenih do svakodnevnih.

Slabovidni se mogu pridružiti zahvaljivanju Bogu za još važniji dar duhovnog vida. Kako je važno “vidjeti” dobrotu u drugima i prepoznati Gospodinovu ruku na djelu u svijetu i našem svakodnevnom životu.

3. Poduzmite nekoliko jednostavnih koraka za bolju njegu svojih očiju

Ako nemate naviku često skretati pogled s ekrana, pokušajte to početi danas. Postoje neke namirnice koje potiču dobrobit vaših očiju – mrkva, rajčica, tuna, puretina i špinat. Salata od puretine ili tune na špinatu s dodatkom juhe od rajčice mogla bi biti prava poslastica za fini zimski obrok.

4. Čitajte Bibliju

Umjesto da navečer potencijalno naprežete oči gledanjem televizije, izvadite svoju Bibliju i provedite petnaest minuta razmišljajući o trenucima kada je Isus liječio one koji su slijepi u evanđeljima. Razmislite o tome kakvo je to iskustvo moglo biti. Pokušajte s Markom 8, 22-26 za čovjeka koji vidi ljude kako hodaju poput drveća nakon što ga je Isus izliječio, ili s Ivanom 9 koji govori o čovjeku koji je bio slijep od rođenja.

5. Donirajte

Razmislite o doniranju novca nekoj od udruga ili organizacija koje pomažu slijepima i slabovidnima. Ne postoji bolji način za proslavu blagdana Svete Lucije!

Sveta Lucijo, moli za nas!

Sada je s pratiteljima podijelio video u kojem poučava kako se možemo bolje pripraviti za Božić te postavio izvrstan izazov.

"Potičem da od ove nedjelje pitaš svoje roditelje jesu li nabavili adventski vijenac i da svake nedjelje u došašću prije ručka sjednete kao obitelj, zapalite svijeću i zajedno se pomolite.

A možete se pomoliti da upravo u vašoj obitelji bude: više nade, više mira, više radosti i više ljubavi."

Poslušajte:

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli @dontomislavlukac

Važno je da muškarci iz svih slojeva života (bilo da su oženjeni ili slobodni, mladi ili stari, radnici ili studenti) traže utjehu i svrhu upuštajući se u povlačenja od ovozemaljskog. Danas je, možda više nego ikad, važno da se odmaknemo od užurbanosti svakodnevnog života i razmislimo o svom putu vjere.

Utočište za razmišljanje

Duhovne obnove pružaju jedinstvenu priliku muškarcima da se odmaknu od buke svakodnevnog života, nudeći im namjensko vrijeme i prostor za prijeko potrebnu introspekciju – ili čak samo obvezni odmor .

U miru i tišini, pojedinci mogu ojačati dublju povezanost s Bogom i svojim osobnim, jedinstvenim pozivom. Ova udaljenost od zahtjeva svijeta, koju duhovne vježbe omogućuju, osigurava istinski ispit savjesti, omogućavajući ljudima da procijene svoje izbore i usklade ih sa životom koji se živi u kreposti.

Praktični savjeti:

Kada planirate povlačenje, odvojite vrijeme posvećeno osobnom razmišljanju. Neka su mjesta gdje se održavaju duhovne obnove prepuna grupnih aktivnosti. Ponesite dnevnik u koji ćete bilježiti misli, molitve i uvide. Razmislite o uključivanju vođenog razmišljanja, osobnih pobožnosti ili duhovnih vježbi kako biste poboljšali iskustvo.

Sigurna luka za duhovni rast

U sigurnoj luci utočišta ljudi mogu upravljati životnim olujama (prošlim i sadašnjim) s novim snagama koje su proizašle iz kontemplacije, tišine i samoće. Odmaknuvši se od smetnji svijeta, sudionici mogu vidjeti sebe (i svoje živote) u novom svjetlu uključivanjem u molitvu, čitanjem Svetog pisma i sudjelovanjem u sakramentima. Ovo fokusirano okruženje potiče duhovni rast , pružajući alate potrebne ljudima da prodube svoj odnos s Bogom i učvrste svoju predanost životu kreposnog života.

Praktični savjeti:

Odaberite utočište koje je u skladu s vašim trenutnim duhovnim potrebama. Pokušajte ne slijediti trenutne trendove samo zato što ste ovdje . Umjesto toga, razmislite o traženju vodstva od duhovnika kako biste iskustvo prilagodili svom osobnom putovanju.

Zajedništvo i bratstvo

Duhovne vježbe nude priliku muškarcima da ostvare snažne veze s pojedincima istomišljenika koji su na sličnom duhovnom putu. Zajednička iskustva i zajednička molitva stvaraju osjećaj bratstva, pružajući prijeko potrebnu podršku i ohrabrenje. Ovo se zajedništvo proteže i izvan okvira povlačenja njegujući zajednicu koja jača put vjere.

Praktični savjeti:

Aktivno surađujte s kolegama u povlačenju kada je to preporučeno i moguće. Sudjelujte u grupnim aktivnostima, raspravama i liturgijskim slavljima. Razmijenite podatke za kontakt kako biste održali veze i nakon što završe duhovne vježbe , njegujući stalnu duhovnu podršku.

Kad nas prestanu zabavljati posljednje viralne objave na društvenim mrežama, mogli bismo upasti u dosadu koja nas izgriza i dopire do srži naše duše.

Lijek za ovu dosadu, prema papi Benediktu XVI., jest živjeti s nadom , radujući se našem konačnom jedinstvu s Bogom, piše Aleteia.

Objasnio je u adventskoj propovijedi 2009. kako čekanje može postati "nepodnošljivo" kada ne živimo sa smislom.

P]ostoji mnogo različitih načina čekanja. Ako vrijeme nije ispunjeno sadašnjošću koja ima značenje, očekivanje riskira da postane nepodnošljivo; ako se nešto očekuje, ali u određenom trenutku ne postoji ništa drugo, drugim riječima ako je sadašnjost prazna, svaki trenutak koji prođe čini se iznimno dugim i čekanje postaje pretežak teret jer budućnost ostaje potpuno neizvjesna.

Ako život nema smisla i uključuje samo besmisleno listanje po telefonu, nadajući se da će nas nešto zabaviti; život će postati nepodnošljiv.

Dosada će osvojiti nas i naša srca.

Lijek za dosadu

Srećom, papa Benedikt XVI nudi nam lijek

S druge strane, kada je vrijeme obdareno smislom i u svakom trenutku opažamo nešto posebno i vrijedno, tada radost iščekivanja čini sadašnjost dragocjenijom. Draga braćo i sestre, intenzivno proživljavajmo sadašnjost u kojoj već primamo darove Gospodnje, živimo je usmjereni na budućnost, budućnost punu nade . Na taj način kršćansko došašće postaje prilika da u sebi probudimo pravi smisao čekanja, vraćajući se srcu naše vjere, a to je otajstvo Krista, stoljećima iščekivanog Mesije, rođenog u siromaštvu, u Betlehemu.

Živeći tako, radujemo se Božjoj prisutnosti u našem životu i svjesni smo da je on uvijek aktivan u njoj.

Došašće nam može pomoći u liječenju dosade jer nas podsjeća da se život sastoji od iščekivanja s iščekivanjem dolaska Mesije. Naš život ima veliko značenje i svrhu i kada nam je život dosadan, možemo se podsjetiti da je Bog s nama, da nas poziva k sebi.

Crkva od svojih početaka govori o ljudskoj spolnosti u okviru dostojanstva ljudske osobe i Božjega plana s ljudskim tijelom. Takav govor imamo već u samim Evanđeljima. U novije vrijeme izašla su dva vrijedna dokumenta – Persona humana[3] i Odgojne smjernice o ljudskoj ljubavi[4] – koja su posvećena isključivo temi ljudske spolnosti, ali se u njima propušta posebno govoriti o fenomenu pornografije. To je u svojim govorima prigodno činio sv. Ivan Pavao II., a o pornografiji ukratko govori i Katekizam, no najobuhvatnije se njome bavi pastirsko pismo američkih biskupa[5] na koje ćemo se u ovom članku oslanjati.

Kršćanstvo možemo nazvati pozitivnim naukom u smislu da su sve zabrane koje ono u sebi sadrži putokazi za jedno veće „da”. Svaki put kada Crkva kaže „ne”, to radi zato što želi da se čovjek otvori i oduševi za one vrednote pred čijom ljepotom i najmanja privlačnost grijeha iščezava. Crkveni nauk o štetnosti pornografije ukorijenjen je u njezinu pogledu na čovjeka, u prihvaćanju nepovredivog dostojanstva svake ljudske osobe i viđenju ljudske spolnosti kao dara.

Biblija nas uči da je čovjek kruna svega stvaranja (usp. Post 1,27), stvoren na sliku Božju (usp. Post 1,27), te da „sve na svijetu treba biti usmjereno čovjeku kao svojem središtu i vrhuncu”[6]. Svaki je pojedinac dar i posjeduje nepovredivo dostojanstvo, te ima pravo sa psalmistom klicati: „Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna.” (Ps 139,14). Nitko nije stvoren da živi uzaludan i beznačajan život, već da ga ima „u punini” (Iv 10,10). Nismo posljedica slučajnih mutacija ili gibanja molekula, nego smo željeni: postoji razlog zašto postojimo, kao i svrha koju trebamo ostvariti. Ta svrha nadilazi materijalno i vidljivo te se proteže u vječnost. Bog, naš Otac i Stvoritelj, ne želi nas zakinuti, već želi da budemo potpuno sretni, ispunjeni i slobodni, a to možemo postići ako živimo u skladu sa svrhom s kojom smo stvoreni. Ono što filozofija i mnoge religije već tisućljećima pokušavaju otkriti jest koja je to čovjekova svrha, koji je put do sretnog i ispunjenog života za kojim svaki pojedinac teži.

Božji plan s ljudima do kraja se otkriva u osobi Isusa Krista, a taj je plan Božje sinovstvo. Pozvani smo rasti u tom Božjem pozivu i suobličavati se Isusu kako bismo postali poput njega (usp. 1 Iv 3,2s). Najizvrsniji put za to jest ljubav (usp. 1 Kor 13). Bog nas voli i poziva nas da poput njega volimo druge (usp. Iv 13,34).

Ovaj poziv nije zapisan samo u Svetom pismu nego i u našem tijelu. Tijelo ima vlastiti jezik koji nam govori da smo od drugoga i za drugoga. Nismo se sami stvorili, već potječemo od drugoga: svatko je od nas nečiji sin ili nečija kći. Isto smo tako i stvoreni za drugoga: sami u sebi ne možemo naći sreću, radost ni ispunjenje, niti spokojan, a kamoli vječni život. „Čovjek je, naime, po svojoj najdubljoj naravi društveno biće te bez odnosâ s drugima ne može ni živjeti niti razvijati svoje sposobnosti.”[7] Nije li to otprilike ono što je zaključila i harvardska empirijska studija o sreći koju smo opisali u prethodnom članku? Svatko od nas ima osmjeh koji poziva drugoga da nam se približi, pogled koji traži čovjeka u potrebi, ruke otvorene da nekoga prihvate… Imamo sposobnost za zajedništvo, i to ne bilo kakvo zajedništvo, nego zajedništvo ostvareno kroz darivanje. Naše je tijelo usmjereno da se daruje drugoj osobi. Postoje mnogi načini izražavanja toga darivanja, a jedan je od najuzvišenijih bračno darivanje, koje se događa s osobom suprotnoga spola. Božji poziv na supružničku plodonosnu ljubav zapisan je u našim tijelima, a konkretno se ostvaruje u bračnom pozivu ili pak u otajstvenom zaručništvu s Kristom – životu u celibatu ili djevičanstvu poradi Kraljevstva (usp. Mt 19,12).

Darujući sebe, čovjek ostvaruje smisao svojega postojanja. To je put ka sreći i ostvarenju – darivanje! Zato u kršćanstvu ne postoji samoostvarenje, taj danas tako popularan, ali kontradiktoran pojam. Ostvarenje postižemo s drugima, a ne sami u sebi. Služeći jedno drugome, supružnici se „sve više i više približuju svojemu vlastitom savršenstvu i uzajamnom posvećivanju”.[8]

Crkva odbacuje sve ideje koje o tijelu govore negativno.[9] Štoviše, ona toliko cijeni tijelo da ga smatra neizostavnim za postizanje svetosti, za ostvarenje smisla našega postojanja, i naučava da ćemo ga o uskrsnuću imati uza se cijelu vječnost (usp. 1 Kor 6,14). A dio te naše tjelesnosti jest i ljudska spolnost, koja se može ispravno živjeti jedino u obliku plodonosnog darivanja.

Zbog tako uzvišena poziva i dostojanstva koje naše tijelo izražava, prema svakom se ljudskom tijelu moramo odnositi s najvećim dostojanstvom. Naša tijela nisu tu da budu iskorištena, bilo od nas samih bilo od koga drugoga, već zato da budu voljena. Ljudsko je poslanje „ljubite jedni druge” (Iv 13,34). Suprotnost ljubavi nije mržnja, nego iskorištavanje druge osobe kao da je ona objekt.[10] Voljeti drugu osobu znači prepoznati je kao dar i tražiti ono što je za nju dobro, a nikada je, nipošto, ne iskorištavati i svesti na objekt, na nešto manje od osobe. Tijelo nije materija kojom možemo slobodno raspolagati, nego je neodvojivo od onoga tko smo mi.[11] Nije potpuno ispravno govoriti da čovjek ima tijelo: čovjek jest i tijelo. Kada pristupimo nekoj osobi želeći iskoristiti njezino tijelo, zanemarujemo cjelovitost te osobe, nasilno je rastavljajući na tijelo i nekakav ostatak koji nas ne zanima, te tako teško povređujemo njezino božansko dostojanstvo.

Čistoća i požuda

Čistoća je način na koji odgovaramo na Božji poziv na ljubav – poziv da se darujemo drugome. Ona „izražava ostvarenu integraciju spolnosti u osobi” (KKC 2337), što podrazumijeva vlast nad vlastitom spolnošću i istinsku slobodu. U okviru kreposti čistoće čežnja za seksualnim užitkom uspješno je integrirana u sveopću želju za postignućem moralnog savršenstva i svetosti. Suprotnost je čistoći požuda: neuredna želja za spolnim užitkom izvan istinskoga značenja spolnosti. Dok požuda čezne za tim da upotrijebi drugu osobu za vlastito zadovoljstvo, čistoća prihvaća cijelu osobu, tj. ljubi tu osobu. Život u čistoći dug je i zahtjevan, ali to je jedini put do čovjekova ostvarenja, do sreće i slobode. Svaki je čovjek pozvan na takav život. U braku čistoća poprima oblik trajne, vjerne i plodonosne ljubavi koja uključuje fizičko, spolno izražavanje ljubavi, gdje dobro spolnog užitka nalazi svoje mjesto. Privolom na dan vjenčanja muž i žena odlučuju se uzajamno potpuno darovati jedno drugome, što poslije potvrđuju i izražavaju na tjelesan način spolnim odnosom. Bez bračne privole spolni odnos predstavlja obmanu, jer on označava potpuno darivanje, koje se u tom slučaju ne događa. Također, bračna je ljubav slika Božje vjerne i plodonosne ljubavi (Ef 5,32).[12]

Grijeh, međutim, uništava međuljudske odnose, pa smo stoga svi potrebni Božje milosti i ozdravljenja. S izvornim grijehom u naše je odnose ušla požuda. No Krist je pobijedio grijeh, otkupio nas i omogućio nam ne samo ispunjavati Božji zakon nego i živjeti u slobodi Duha Božjega. Naša je spolnost također obuhvaćena Kristovim otkupiteljskim djelom. Svojim je utjelovljenjem Božji Sin na sebe preuzeo čitavu ljudsku narav, tijelo i dušu. Nitko od nas nije slobodan od slabosti i požuda što ostaju nakon krštenja; svi smo sudionici drame grijeha, pozvani da odbacimo sebičnost i napredujemo prema savršenoj ljubavi. Zakoni, odredbe i zabrane koje Crkva propovijeda nisu tu da ikoga ograniče ili unesreće, već upravo suprotno: da budu siguran smjerokaz za život u punini i slobodi koju imamo kao djeca Božja.

Moralni problem pornografije

Tek sada, nakon što smo zaista ukratko razložili na koji način Crkva gleda na čovjeka, na njegovu svrhu, tjelesnost i spolnost, možemo pojasniti na koje se sve načine pornografija kosi s izrečenim. Katekizam toj temi posvećuje cijeli paragraf: „Pornografija se sastoji u izvlačenju spolnih čina, stvarnih ili glumljenih, iz intimnosti partnera da se naumice pokažu trećim osobama. Ona vrijeđa čistoću jer izopačuje bračni čin, intimni dar supružnika jednog drugome. Ona teško povređuje dostojanstvo onih koji joj se predaju (sudionike, prodavače, gledateljstvo), jer svatko postaje za drugoga objekt vulgarne naslade i nedopuštenog probitka. Ona gura jedne i druge u iluziju nestvarna svijeta. Teški je prijestup.” (KKC 2354).

Kada Katekizam pornografiju naziva teškim prijestupom, to znači da je objekt izbora takav da ga nikakva dobra namjera ili olakotna okolnost ne mogu učiniti moralno prihvatljivim (usp. KKC 1749–1756). Gledati, proizvoditi ili distribuirati pornografiju uvijek je pogrešno, a ako se to čini s punim znanjem i svjesnim pristankom, tada je riječ o smrtnom grijehu (usp. KKC 1856–1861), koji za posljedicu ima „gubitak ljubavi i oduzimanje posvetne milosti… Ako se ne iskupi kajanjem i božanskim oproštenjem, uzrokuje isključenje iz Kristova kraljevstva i vječnu smrt u paklu…” (KKC 1861). Crkva ne prijeti paklom onima koji je neće slušati, nego majčinski brižno ukazuje na ono što je Krist očitovao kao zakonitost postojanja: da teška povreda Božjeg zakona ima za posljedicu trajno odbacivanje Boga i vječnu smrt. Crkva ne želi ljudima oduzeti slobodu i životnu radost, nego odgojiti vjernike za slobodu. Sloboda nije mogućnost da činimo što god hoćemo, nego sposobnost da činimo dobro. Seksualna sloboda nije ostvarivanje svih naših seksualnih želja i poriva, već integracija spolnosti u naše životno poslanje, tako da se uvijek prema svakoj osobi možemo odnositi s ljubavlju – darujući se i poštujući dostojanstvo druge osobe.

Zato je ovaj članak najvažniji od svih do sada u ovom nizu. Prethodni su govorili o strašnim učincima koje pornografija ima na naše mentalno zdravlje, međuljudske odnose i društvo, ali sada je riječ o nečemu još gorem: o vječnoj smrti. Veća strahota od toga ne postoji. Nakon analize moralnosti pornografije američki biskupi u svom pastirskom pismu zaključuju: „Pornografija nikada ne može biti opravdana i uvijek je zlo.”[13] Ona je usmjerena protiv dviju temeljnih vrijednosti, protiv dva Božja dara o kojima smo govorili u prvome dijelu ovoga članka: teško se protivi kreposti čistoće i ljudskom dostojanstvu.

Grijeh protiv kreposti čistoće

Sama riječ pornografija ima korijen u grčkoj riječi pornos, koja se u Novom zavjetu odnosi na prostitutke i bludnike. Pavao često upotrebljava tu riječ kada nabraja grijehe koji isključuju osobu iz Božjega kraljevstva (usp. 1 Kor 5,9; 1 Kor 6,9; Ef 5,5; 1 Tim 1,10; Heb 13,4). Pornografija je grijeh protiv šeste Božje zapovijedi: „Ne učini preljuba!” (usp. Izl 20,14; Pnz 5,18). Isus je protumačio da se ova zapovijed ne odnosi samo na djela nego i na naše misli: „Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu” (Mt 5,27s). Ove su zapovijedi još razumljivije ako imamo u vidu sve što je prethodno rečeno o Božjem planu za čovjeka. Stvoreni smo za svetost i pozvani postati poput Krista, a griješeći protiv čistoće izokrećemo Božji plan za našu spolnost i iznevjerujemo svoje poslanje. Ovakva definicija, u usporedbi s oštrinom Pavlovih poslanica, može djelovati kao eufemizam. No, kako god bilo, poziv na svetost nije neka lijepa priča, nego smisao našega postojanja: promašiti ovo poslanje znači propast – vječnu smrt. Gledano iz perspektive vječnosti, alternativa svetosti nije malo manje savršen čovjek, nego vječna udaljenost od Boga, gdje „će biti plač i škrgut zubi” (Mt 25,30; usp. Otk 3,16). Crkva ne želi plašiti paklom, ali želi da se imperativ svetosti shvati ozbiljno.

Grijeh protiv ljudskog dostojanstva

Sv. Ivanu Pavlu II. pripisuje se često citirana misao da ne možemo govoriti o dostojanstvu čovjeka ako iz njega eliminiramo komponentu osobe, pa stoga problem pornografije nije u tome što prikazuje previše čovjeka, nego premalo. Iako je autorstvo ove misli upitno, njezin sadržaj najbolje opisuje ovu problematiku. Pornografija teško vrijeđa dostojanstvo onih koji u njoj glume, dehumanizira ih i pretvara u objekt za upotrebu: čitavo otajstvo jedne osobe svodi se na erotski podražaj. To je suprotno ljubavi – minimumu postupanja na koji svaka osoba ima pravo. Pornografija je dio mentaliteta koji slijedi logiku koju papa Franjo naziva logikom „iskoristi i baci”.[14]

Posljedice pornografije

„Grijeh sa sobom povlači grijeh; ponavljanjem istih čina rađa se mana. Iz nje proizlaze izopačena nagnuća koja zasljepljuju savjest i iskrivljuju konkretne sudove o dobru i zlu.” (KKC 1865). Posljedice pornografije, koje smo u prethodnim člancima opisivali iz perspektive empirijskih znanosti, sada možemo izvesti iz navedenog teološkog principa: grijeh vrijeđa Boga, ranjava osobu koja ga čini, razara zajednicu, smanjuje sposobnost za zdravu intimnost i odnos, ranjava osjećaj vlastite vrijednosti, vodi u ovisnost te otvara vrata drugim grijesima. Grijeh uvijek vodi u smrt: zato toliko boli, žrtava i patnje zbog pornografije. To su njezine logične posljedice, jer ne postoji način da iz nečega što je zlo u sebi nastane nešto dobro. Oni koji proizvode i distribuiraju pornografiju čine društvenu štetu zato što, osim činjenice da dehumaniziraju same glumce, potiču i druge ljude na grijeh.

Zbog toga što poznaje principe djelovanja grijeha, Crkva je od samih početaka mogla jasno upozoravati na zlo pornografije, dok je sekularizirani svijet tražio konkretne empirijske dokaze. Sada kada je i znanstveno dokazano da je ovaj društveni eksperiment krenuo nizbrdo, možda bismo, dosljedno, upravo u teologiji trebali potražiti principe za pronalazak rješenja.

Potreba društvenog odgovora

„Tamo gdje je sama stvarnost iskrivljena posljedicama grijeha, čovjek, od rođenja sklon na zlo, nalazi opet nove poticaje na grijeh; i on ih, bez velikih napora i milosti, ne može nadvladati.”[15] U današnjem su društvu pogledi na ljubav, seksualnost i ulogu ljudskog tijela toliko iskrivljeni da je ono postalo okvir koji potiče i podržava grijeh pornografije, toliko da možemo govoriti o strukturi grijeha.[16] Brojni pojedinci ne postaju robovi pornografije isključivo zbog nemara za vlastitu dušu, nego dijelom i zbog okoline koja ih na to svesrdno potiče. Vrlo je slikovit primjer pjesme s početka ovog članka. Koliko danas takvih pjesama, filmova, reklama ili videoigara prođe kroz um prosječnog djeteta koje još nije sposobno kritički razmišljati, mijenjajući pritom njegova shvaćanja i pripremajući plodno tlo za prvi pornografski sadržaj? „Opčarana i bespomoćna prema svijetu i odraslima, djeca su prirodno spremna prihvatiti ono što im je ponuđeno, bilo to dobro ili zlo… ‘Mali ekran’ ih primamljuje, prate svaki pokret i bolje od bilo koga upijaju u sebe emocije i osjećaje koji odatle izviru.”[17]

Ovakvo stanje društva nije tek posljedica permisivnih zakona ili liberalnih društvenih načela, već je u prvom redu posljedica gomilanja brojnih osobnih grijeha: grijeha onih koji podržavaju i izravno sudjeluju u ovom zlu, ali i onih koji ne čine ništa da to zlo ograniče ili uklone.[18] Katekizam stoga jasno nalaže: „Građanske vlasti moraju spriječiti proizvodnju i širenje pornografskih proizvoda.” (KKC 2354). Stoga je dužnost kršćanskog političara aktivno promicati zakone koji će ići u tom smjeru, na isti način kao što je dužan promicati zakone koji će štititi nepovredivost ljudskog života od začeća do prirodne smrti. No odgovornost ne počiva isključivo na političarima, već je svatko od nas pozvan dati svoj doprinos u suzbijanju ove epidemije. Sveti Ivan Pavao II. kao odgovor kršćanina na strukturu grijeha nudi solidarnost, koja je „čvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za opće dobro, to jest za dobro svih i svakoga, jer svi smo mi uistinu za sve odgovorni”.[19] Nije dovoljno kloniti se grijeha pornografije, nego je svaki kršćanin dužan aktivno raditi na njezinu ograničavanju i uklanjanju. Za razliku od Kajina (usp. Post 4,9), kršćanin je „čuvar brata svoga“, želi mu dobro i na sebe preuzima brigu i odgovornost da on ne krene putem koji vodi u vječnu smrt (usp. Ez 33,6).

Što to konkretno znači za tebe koji/koja ovo čitaš? Postoje stotine načina na koje možemo biti solidarni i odgovorni: za početak, podijeli ovaj članak na društvenim mrežama, u društvu govori o novim saznanjima koja sada imaš, pomozi onima koji se nalaze u ovom novom ropstvu… Možeš se odlučiti i javno posvjedočiti te prekinuti mit da je pornografija isključivo problem onih koji nisu vjernici. U svijetu postoje brojni pokreti koji podižu svijest o štetnosti pornografije – priključi se jednom od njih i postani njihov ambasador u našoj zemlji. A možda netko od čitatelja osjeti Božji poticaj pa jednoga dana nikne i neka nova inicijativa, recimo pod nazivom „40 dana za slobodu“.

U ovom smo članku iznijeli teološko viđenje problema pornografije, ali još nismo dotaknuli ono najvažnije: Božju otkupljujuću milost koja dokida svako ropstvo, ispravlja svaku krivinu i donosi iscjeljenje svakom ranjenom srcu. O tome kako do nje doći i koji su konkretni savjeti za izlazak iz ropstva pornografije, govorit ćemo u sljedećem, posljednjem članku iz ovoga niza.

sagud.xyz

Iako je bilo mnogo u vijestima o zalaganju bivše prve dame za mentalno zdravlje i humanitarni rad, zanimljivo je osvrnuti se na još jedno od njezinih prekrasnih postignuća: njezin nadahnjujući brak s 39. predsjednikom Sjedinjenih Država koji je paru donio desetljeća ljubavi, druženje, četvero djece i 21 unuče.

Prihvatite žrtve

Prije nego što je upoznala Cartera, Rosalynn je planirala studirati dizajn interijera na Georgia State College for Women. Međutim, kada se par odlučio vjenčati, Rosalynn je uložila sve svoje napore u uzdržavanje svog vojnog muža i na kraju u odgoj njihovih četvero djece.

Njezina spremnost da promijeni vlastite planove za dobrobit para bila je znak stvari koje dolaze, kada je kao prva dama osigurala da njezin suprug služi svojoj zemlji fokusirajući se na svoje potrebe i potrebe zemlje. Zapravo, iskoristila je priliku da radi zajedno s njim dok je bio u uredu, prisustvujući sastancima kabineta i pokušavajući pomoći onima kojima je to bilo potrebno. I žene i muževi mogu učiti iz primjera nesebične ljubavi Rosalyn Carter.

Zadržite neovisnost

Iako je u ranoj fazi braka Rosalynn bila odana kućanica, uživala je i u odgajanju svoje djece dok je njezin suprug bio odsutan i služio u mornarici. Ta sposobnost da napreduju dok su razdvojeni nastavila je funkcionirati za par tijekom njihova dugog braka.

Sprijateljite se sa užom rodbinom

Rosalynn je razvila odnose sa cijelom suprugovom obitelji, međutim, bila je posebno bliska s njegovom sestrom, kojoj je proslijedila haljine koje joj više nisu pristajale. Iako bi moglo biti teško uspostaviti čvrsta prijateljstva sa svom užom rodbinom, imati barem jednu blisku vezu među njima nešto je što može samo pomoći u izgradnji veza između obitelji.

Pronađite zajedničku strast

Carterovi su spojili svoju vjeru i jezične vještine čitajući jedno drugome BIbliju na španjolskom jeziku svake večeri. Zanimljivo je da se par također zabavljao vozeći dvije i pol milje na električnom skuteru na tri kotača svaki dan. I naravno, marljivo su radili na projektima koji su im bili bliski, poput pružanja utočišta za prognanike na Haitiju.

Ne dopustite da se svađe rasplamsavaju

Carterovi su ispričali da je jedno od njihovih važnih pravila za uspješan brak bilo da nikad ne dopuste da ljutnja uništi dobar san. Par bi se pobrinuo da budu u dobrim odnosima, čak i ako to nije uvijek lako:

“Slijedimo [ovo pravilo] prilično pedantno, ponekad s velikim poteškoćama,” objasnio je Carter. “Imamo 21 unuka i četvero djece pa se puno svađamo oko naše obitelji, ali pokušavamo prijeći preko te svađe prije nego što odemo na spavanje.”

Budite glas razuma

Jedna od Rosalynninih uloga bila je podijeliti sa svojim suprugom kad je mislila da on ne radi dobro posao. Zapravo, dok je bio u uredu – i bez sumnje do svoje smrti – Carter je ohrabrivao svoju ženu da ga “sjedne i uzruja”, ako je mislila da ne radi dobro svoj posao.

Dajte jedno drugom prostora

Još jedno zlatno pravilo koje su dijelili Carters bilo je da jedno drugom daju prostora. “Ona ima mnogo interesa koje ja ne dijelim, a ja imam mnogo interesa koje ona ne dijeli”, objasnio je bivši predsjednik.

Međusobno se podržavajte

Ako postoji još jedna posljednja lekcija koju bismo mogli izvući iz ove inspirativne bračne zajednice, to bi bila potpora koju su jedno drugome pružali kroz sve životne izazove. Bilo na poslu, zbog bolesti ili podizanja obitelji, ako se možete osloniti jedno na drugo, vaša veza može samo napredovati.

Već smo opisali fenomen zrcaljenja i način na koji mozak uči gledanjem te u određenoj mjeri čak i oponaša ono što gleda. Za to su zaslužni zrcalni neuroni, koji se aktiviraju ne samo kada mi nešto radimo, nego i kada gledamo druge. Zbog toga nas filmovi tako lako mogu rasplakati ili nasmijati. Kada osoba gleda pornografiju, njezin mozak počinje oponašati emocije osoba koje vidi na ekranu. Jedno istraživanje u kojem su proučavani najpopularniji pornografski filmovi pokazalo je da 88 posto scena prikazuje fizičko nasilje, koje je gotovo uvijek usmjereno prema ženama, a žene na to nasilje reagiraju kao da u njemu uživaju ili ne pokazuju nikakvu reakciju.[1] Ako stalno gledamo nasilne spolne odnose, naš mozak takvo ponašanje počinje prihvaćati kao nešto prihvatljivo i očekivano. Analizom 46 različitih istraživanja u jednoj je studiji zaključeno da pornografija povećava vjerojatnost počinjenja seksualnog zlostavljanja, kao i vjerojatnost usvajanja uvjerenja da je silovanje mit, prema kojem se podrazumijeva da žena uvijek želi spolni odnos, a svako se njezino odbijanje tumači kao poziv muškarcu da joj pristupi agresivnije.[2] Jedna je druga analiza većeg broja istraživanja također pokazala kako je vjerojatnije da će osoba koja gleda pornografiju podržavati seksualno zlostavljanje, kao i da će ga sama počiniti.[3] Netko bi se na ovo mogao usprotiviti tvrdeći da jasno razlikuje stvarnost od fantazije, ali znanstvena istraživanja ipak govore sljedeće: ako učestalo gledamo scene u kojima žene na agresiju reagiraju pokazujući užitak, naš mozak nakon nekog vremena nauči da je takvo ponašanje poželjno. Nadalje, u novije vrijeme sve su češći primjeri takozvane osvetničke pornografije, kada bivši dečko privatne snimke svoje djevojke, koje je snimio uz njezin pristanak ili tajno, iz osvete proslijedi drugima ili objavi na nekoj pornografskoj stranici kako bi je osramotio. U jednom je istraživanju 20 posto ispitanika izjavilo da su njihove golišave slike dijeljene bez njihova pristanka, a 9 posto ispitanika takvim je slikama bilo ucijenjeno.[4] Dakle, pornografija ne samo da potiče nasilje nego postaje i sredstvo kojim se ono vrši.

Različiti su oblici nasilja koje pornografija potiče: od verbalnog nasilja i stvaranja pritiska na spolni odnos, preko emocionalnih manipulacija i prijetnji, pa sve do pravog fizičkog napada. Jedna studija pokazuje da postoji šest puta veća vjerojatnost da će konzumenti nasilne pornografije i sami počiniti silovanje, za razliku od pojedinaca koji nisu izloženi takvim sadržajima.[5] Naravno, to ne znači da će svaki gledatelj pornografije postati serijski silovatelj, no potpuno je kontradiktorno da živimo u društvu koje s jedne strane glasno poziva na zaustavljanje svakog oblika seksualnog zlostavljanja i degradacije žena, a s druge strane okreće glavu dok se milijuni ljudi svakodnevno, gledajući pornografiju, utvrđuju u uvjerenju da su ponižavanje i nasilje dio normalnog seksualnog odnosa.

Žalosni životi pornoglumaca

Sjećam se vremena – možda je to bio treći ili četvrti razred osnovne škole – kada se serija Baywatch prikazivala na televiziji. Sljedećeg bi dana svi dečki u razredu raspredali o zvijezdi serije Pameli Anderson, inače poznatoj Playboyevoj zečici: o tome kako ona savršeno izgleda, kako postoje časopisi gdje se slikala gola itd. Ona je u našim potpuno nezrelim glavama bila model s kojim treba uspoređivati druge žene i zaista je prava sreća što tada nismo imali pristup današnjim tehnologijama. Budući da je oko Pamele vladala tolika fama, istražujući ovu temu, sjetio sam se njezina imena i pronašao podosta zanimljivih podataka. Prije nekoliko godina Pamela je javno priznala da je u djetinjstvu bila više puta seksualno zlostavljana. Osim što je imala oca alkoholičara i majku koja je radila dva posla, vlastita ju je dadilja seksualno zlostavljala u razdoblju od šeste do desete godine. U 12. godini silovao ju je poznanikov brat, koji je tada imao 25 godina. Dvije godine poslije toga njezin je dečko organizirao zabavu na kojoj su je on i još šestorica njegovih prijatelja grupno silovali.[6] Takav je bio njezin spolni odgoj. I poslije svih tih trauma ona je postala golišavi model nad kojim su slinili mnogi muškarci diljem svijeta, od 10 do 90 godina. Nedavno je šokirala dio javnosti kada je oštro progovorila protiv pornografije, rekavši da je gledaju samo jadnici.[7]

Ona je još jedan veseli osmijeh s naslovnice iza kojega se krije vrlo žalosna priča. Ovakve su priče u pornoindustriji, nažalost, više pravilo nego iznimka. Mnogi su glumci žrtve seksualnog zlostavljanja, žive u siromaštvu, pate od raznih spolno prenosivih i psihičkih bolesti, a konzumacija droge za njih praktički predstavlja nužnost kako bi se mogli nositi s patnjom koju uzrokuje posao kojim se bave. Jedan je pornoglumac to ovako opisao: „Kada bi žene bile potpuno trijezne, bez alkohola ili droge, jamčim vam, većina bi ih doživjela živčani slom.“[8] Jedna je bivša pornoglumica izjavila da je 75 posto njezinih kolegica moralo imati vlastite vozače jer su neprestano bile pod utjecajem droge ili alkohola.[9] Iz svega se ovoga može zaključiti da pornografija žene zapravo ne otkriva, nego skriva: ona skriva njihove životne tragedije, traume, ovisnosti, uništene želje i snove – jer takve stvari, naravno, nisu nimalo privlačne za gledanje.

Trgovina ljudima i pornografija

U prosincu 2006. godine policija je u New Yorku uhitila nekog svodnika. Prilikom pretrage njegova automobila na sjedalu je pronađeno Pismo Willija Lyncha, djelo koje je nastalo prije otprilike 300 godina, a sadrži detaljne upute za robovlasnike o metodama kojima mogu izdresirati svoje robove: o tome kako ih slomiti, organizirati, indoktrinirati i okrenuti jednog protiv drugoga kako bi im bili što poslušniji.[10] Dotični svodnik nije bio zaljubljenik u povijest, nego moderni robovlasnik koji se odlučio poslužiti prokušanim metodama kako bi izdresirao svoje žrtve – robove suvremenog doba. Ropstvo, naime, nikako nije stvar prošlosti: procjenjuje se da danas u svijetu postoji 21 – 32 milijuna robova, odnosno žrtava trgovine ljudima. Iza nezakonite prodaje droge i oružja, trgovina ljudima po veličini je treća ilegalna industrija, ali ujedno i najbrže rastuća. Procjenjuje se da robovi svojim vlasnicima donose prihod od oko 150 milijardi dolara godišnje. Oko 22 posto suvremenih robova iskorištava se za prodaju seksualnih usluga, a prihodi tog oblika trgovine ljudima, tj. trgovine ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja (engl. sex trafficking), iznose oko dvije trećine ukupnih prihoda svih vrsta trgovine ljudima. Otprilike polovicu žrtava ovog tipa trgovine ljudima čine maloljetne osobe, a 80 posto ukupnog broja čine žene, dok prosječna dob koju dožive žrtve takve trgovine iznosi 49 godina. Najčešći je mamac kojim se služe trgovci seksualnim robljem hinjenje romantičnog interesa. I ne, to se ne događa u nekim dalekim, egzotičnim zemljama: samo u SAD-u 300.000 adolescenata godišnje postanu žrtve sex traffickinga.[11]

Ovi brojevi mnogima predstavljaju iznenađenje, jer prosječan čovjek trgovinu ljudima zamišlja otprilike u skladu sa sljedećim opisom iz jedne novinske reportaže: „Policija je upala u kuću u veljači 2002. godine, očekujući da će pronaći nezakonite migrantice koje rade za ilegalni bordel. Ono što su zatekli bile su djevojke između 14 i 17 godina. Sve su to bile Meksikanke bez dokumenata. No one nisu bile prostitutke – one su bile seksualne ropkinje. Razlika je velika: ove djevojke nisu radile za vlastiti profit. Njih su zarobili trgovci ljudima i čuvari koji su kontrolirali svaki njihov korak… Policija je pronašla bijednu verziju broda za prijevoz robova iz 19.st., s vječito upaljenim svjetlima u kupaonicama bez vrata, raspadnute madrace, te zalihu penicilina, pilula za dan poslije i mizoprostola (lijeka protiv vrijeda kojim se može izazvati pobačaj). Djevojke su bile blijede, iscrpljene i pothranjene.“[12]

Ovakvi su slučajevi istiniti i ima ih mnogo. No sex trafficking je puno širi pojam. SAD je 2000. godine donio zakon o zaštiti žrtava trgovine ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja u kojem je tu pojavu definirao kao bilo kakav komercijalni seksualni čin na koji je osoba primorana silom, prijevarom ili prinudom, ili bilo kakav komercijalni seksualni čin koji vrši osoba koja nije navršila 18 godina, neovisno o tome je li na taj čin primorana.[13] Ova je definicija važna jer znači da osoba ne mora biti premlaćena ili pod prijetnjom pištoljem natjerana na prostituciju da bi se moglo govoriti o trgovini ljudima: dovoljno je već da postoji neka emocionalna manipulacija, ucjena, zadržavanje dokumenata ili slično. Primjerice, ako muž tjera svoju ženu na prostituciju kako bi zaradili više novca – to je trgovina ljudima radi seksualnog iskorištavanja. Kad dečko nagovori djevojku da mu pošalje svoje golišave slike, a potom zaprijeti da će ih pokazati njezinim roditeljima ako se ona pred web-kamerom ne skine za strance koji će to platiti – i to je trgovina ljudima radi seksualnog iskorištavanja. Ako pornoglumac dođe na snimanje i otkrije da je scena koju mora odigrati puno odvratnija nego što mu je rečeno pa odbije nastupiti, a njegov mu agent zaprijeti otkazom – to je također trgovina ljudima radi seksualnog iskorištavanja. Imajući ovo na umu, možemo pokazati da postoje veze između pornografije i ovog oblika trgovine ljudima.

Neizravne veze

Elizabeth Smart oteta je iz svog kreveta 2002. godine, kada je imala 14 godina. Prvih ju je nekoliko dana njezin otimač opijao i silovao. Jednom joj je prilikom sav uzbuđen prišao i objavio: „Želim ti nešto pokazati; moraš to vidjeti, moraš to vidjeti!“ Zatim je izvukao nekoliko časopisa hardcore pornografije, počeo zuriti u te slike i govoriti o ženama na njima. Nakon što je završio, rekao joj je: „Sada ćemo mi to raditi.“ Devet ju je mjeseci svaki dan silovao, iznova i iznova. Elizabeth, koja se danas javno bori protiv pornografije i zlostavljanja žena, zaključuje: „Ne mogu reći da me on ne bi oteo da nije gledao pornografiju. Samo znam da je pornografija moj pakao učinila još gorim.“[14]

Najprije ćemo progovoriti o tome na koji način pornografija stvara plodno tlo za sex trafficking. Bez nje bi broj žrtava trgovine seksualnim robljem zasigurno bio znatno manji.

Manja osjetljivost. Izloženost pornografiji ljude čini manje osjetljivima na seksualno iskorištavanje i nasilje. Zbog toga se društvo kao cjelina manje trudi kako bi se te pojave spriječile, ali i pojedinci lakše okreću glavu, uvjereni da situacija nije toliko strašna. U tim je okolnostima izglednije da će se odlučiti i na kupnju takvih usluga, uvjeravajući sebe kako pritom nikome ne nanose zlo.
Čimbenik rizika. Osobe koje gledajući pornografiju o seksualnosti uče kroz prizmu nasilja i iskorištavanja, u okolnostima zlostavljanja ili siromaštva postaju podložnije manipulacijama i veća je vjerojatnost da će postati žrtve trgovine ljudima.[15]
Ponuda i potražnja. Gledatelji pornografije dobivaju želju isprobati ono što su vidjeli, zbog čega su skloni potražiti prostitutke koje im to mogu ostvariti. Budući da iz tog razloga raste potražnja za njima, javlja se potreba za nabavom novih prostitutki, a jedan je od vidova te nabave trgovina ljudima. Postoji istraživanje u kojem čak 80 posto bivših prostitutki svjedoči da su im klijenti pokazivali pornografske sadržaje kako bi objasnili što od njih traže.[16]
Priručnik. I trgovci ljudima koji obučavaju svoje ropkinje i kupci seksualnih usluga inspiraciju i ideje dobivaju iz pornografskih filmova.

Sredstvo za dresuru. Uz drogu, pornografija služi kao sredstvo za „omekšavanje“ žrtava kako bi ih se mentalno pripremilo za prostituciju.

Izravne veze

Nerijetko se događa da slučajevi trgovine seksualnim robljem i pornografija nisu tek blisko povezani, nego je riječ o istom. Tako su, na primjer, dva muškarca s Floride godinama hinili da imaju studio za snimanje reklama, oglašavajući da traže manekenke koje bi glumile u njima. Na snimanjima bi ih drogirali i potom silovali, a snimke prodavali na pornografskim stranicama. Na taj su način nesmetano poslovali punih pet godina.[17]

U listopadu 2019. jedna je majka ugledala svoje petnaestogodišnje dijete, koje je prije godinu dana oteto, na najvećoj pornografskoj stranici na svijetu, gdje je bilo objavljeno čak 58 njezinih snimaka. Policija je djevojčici uspjela ući u trag, pronaći je i osloboditi iz ropstva. Da netko toj majci nije dojavio gdje je vidio njezinu kćer, te bi snimke i dalje bile dostupne, a dijete bi i dalje bilo zarobljeno, ako bi uopće ostalo živo.[18] Iako su ih dotad vidjele možda i stotine tisuća ljudi, snimke su ipak uklonjene, ali se s vremena na vrijeme ponovno pojavljuju.

Tu je i slučaj djevojčice Jesse, koja je bila žrtva trgovine ljudima od svoje šeste godine pa sve dok nije pobjegla, u svojoj dvadeset i prvoj godini. Tijekom odrastanja, cijelo je vrijeme bila prisiljena snimati pornografske filmove. Iako je danas fizički slobodna, svaki put kad se ponovno pojave njezine snimke, osjeća se kao da je iznova siluju.[19]

Iz samog pornografskog filma nije moguće saznati jesu li glumci možda oteti, drogirani, prijeti li im se iza kamere pištoljem, niti jesu li zaista punoljetni. Čak i ako su „glumci“ zapravo žrtve koje pokazuju znakove otpora, gledatelj to ne može znati jer su scene silovanja i nasilja vrlo tražene i često snimane, pa je nemoguće razlikovati glumu od stvarnih situacija.

Postoji, međutim, još jedan teže prepoznatljiv oblik trgovine seksualnim robljem koji se dosta često pojavljuje u pornoindustriji, a odnosi se na one slučajeve u kojima se nikome ne prijeti pištoljem niti itko biva otet ili drogiran, ali je pristanak svih sudionika ipak vrlo upitan. Nerijetko se dogodi da osoba dođe na snimanje i otkrije kako scena koju treba odigrati nije ono što je prethodno dogovoreno. Takav je primjer Madlyne, koja se našla u dugovima i obratila agentu kako bi se zaposlila kao pornoglumica i tako zaradila nešto novca. Izjavila je da nema posebnih ograničenja i uvjeta za rad te potpisala ugovor na godinu dana. Kada je došla na svoje prvo snimanje užasnula se i htjela pobjeći, izgubivši svaku želju za bavljenjem pornografijom. Podsjetili su je da je potpisala ugovor, da povratka više nema i da će je tužiti za ogromnu svotu ako odmah ne odradi posao koji je čeka. Za vrijeme snimanja molila je aktere da stanu, no scena nije prekinuta sve dok je nije upropastila svojim plakanjem.[20] Madlyne je poslije nastavila raditi kao pornoglumica. Ona i mnoge njezine kolegice koje su doživjele slična iskustva nisu bile ni otete ni okovane lancima – sve bi se na kraju dana same odvezle kući i bile dobro plaćene za obavljen posao. No zakonska definicija sex traffickinga ne govori samo o fizičkoj prisili nego i o prijevari, ucjeni ili prinudi bilo koje vrste. Čak i u slučaju da je osoba prethodno dala jasan pristanak, on postaje nevažan „kad god je upotrijebljeno bilo kakvo sredstvo prinude”, kako stoji u naputcima UN-ova ureda za drogu i kriminal.[21]

U suvremenom svijetu postoji naglašen trend odbijanja kupovanja proizvoda koji se povezuju s dječjim radom, zlostavljanjem ili potplaćivanjem radnika. Vrijedi li to i za proizvode pornoindustrije? Često se čuje argument da su svi glumci u pornofilmovima odrasli ljudi koji su dali svoj pristanak. Ipak, možemo li zaista vjerovati na riječ industriji u kojoj najčešće završavaju oni koji nemaju drugog izbora, čiji radnici u visokim postocima konzumiraju opijate i psihički obolijevaju, industriji koja potiče najgnjusnije zločine protiv ljudskog dostojanstva?

Potreba društvenog odgovora

Pornografija nije problem pojedinca, nego društveni problem. Stoga se javno zdravstvo i zakonodavstvo moraju uključiti i donijeti regulative kojima bi se zaštitilo pojedince. Trenutno je zakonom predviđena samo zaštita maloljetnika, no jasno je koliko se ona uspješno primjenjuje ako znamo da je prosječna dob prvog susreta s pornografskim materijalom oko 13 godina, dok se u najranijim slučajevima to događa već u dobi od 5 godina[22]. Govor o ovisnostima obavezan je dio školskog programa, a ta je tema često prisutna i u medijima i popularnoj kulturi. Također, na svakoj kutiji cigareta imamo upozorenja o štetnosti pušenja, koje je na mnogim mjestima i zabranjeno. Ali kada smo posljednji put čuli da netko govori o štetnosti pornografije? Izloženost pornografiji jedan je od čimbenika koji dovode do slučajeva maloljetničkog seksualnog zlostavljanja[23]. Kada dijete koje je od najranije dobi izloženo pornografskom materijalu počne seksualno zlostavljati svoje vršnjake, tko za to treba odgovarati: dvanaestogodišnji maloljetnik[24] čija je sposobnost rasuđivanja upitna, roditelji koji nisu dovoljno kontrolirali kakvim sadržajima pristupa na svojim elektroničkim uređajima, školstvo koje nije pravovremeno provelo potrebnu edukaciju, izvršna vlast koja ni na koji način ne brine provode li se njezini zakoni ili pak sama pornografska industrija, kojoj nije nimalo stalo kome prodaje svoj proizvod ni kolika šteta zbog toga nastaje?

Nažalost, trend je takav da iz godine u godinu sve više ljudi pornografiju počinje smatrati moralno prihvatljivom. Ovdje se opet moramo orijentirati na SAD, gdje se jedino provode istraživanja javnog mnijenja na ovu temu. Gallupovo istraživanje iz 2018. godine navodi da 43 posto ispitanika pornografiju smatra moralno prihvatljivom, što predstavlja značajan porast u odnosu na 2011. godinu, kada je taj broj iznosio 30 posto[25]. Ovaj je trend i dalje prisutan iako se iz godine u godinu objavljuje sve više istraživanja o štetnosti pornografije.

Ipak, mnoge su zemlje prepoznale štetne učinke pornografije i odlučile poduzeti određene mjere kako bi zaštitile svoje građane i društvo. Pornografija nikada nije legalizirana u većini muslimanskih zemalja, kao ni u Kini ili Bjelorusiji, no mnogi su demokratski režimi također u novije vrijeme pokrenuli ofenzivu protiv internetske pornografije. Tako u Južnoj Koreji od 2008. godine postoje posebne postrojbe zadužene za suzbijanje svih vrsta internetske pornografije, njezino je raspačavanje ilegalno, a sve tražilice moraju biti usklađene sa zakonom. Rusija je 2016. zabranila prikazivanje pornografije koja uključuje ilegalne sadržaje (odnosno takve koji su rezultat incesta, silovanja ili trgovine seksualnim robljem), no budući da je te slučajeve praktički nemoguće dokazati, naposljetku je potpuno zabranjena većina pornografskih stranica. Indija je iste godine zabranila 857 pornografskih stranica, a Filipini su nešto slično poduzeli 2017. godine. Nepal je 2018. zabranio internetsku pornografiju zato što je ondje u razdoblju od deset godina nakon uvođenja brzog interneta stopa silovanja porasla tri puta. Tajland je zabranio internetsku pornografiju 2020. godine, do tada je bio među vodećih 20 zemalja po posjećenosti takvih stranica.

Američka savezna država Utah prednjači u donošenju protupornografskih zakona: 2016. godine proglasila je pornografiju javnozdravstvenom ugrozom, a ove je godine izglasan zakon prema kojem na bilo kojoj vrsti pornografskog materijala mora stajati jasno istaknuto upozorenje. Zakon je donesen ne samo zbog štetnosti pornografije nego i zato što, kako je naglasio predlagatelj, „mi, kao društvo, smatramo da ona nema društveno vrijednih svojstava”.[26] Naime, postoje društvene pojave koje, premda mogu izazvati i štetne posljedice, država treba dopustiti i štititi jer imaju neku neosporno pozitivnu ulogu koja je društvu potrebna i vrijedna čuvanja. Takav je primjer kritiziranje vlasti u vrijeme rata: iako to može narušiti društvenu koheziju te dovesti do pada morala i potencijalno lošijeg ishoda na bojišnici, sloboda govora predstavlja vrijednost koju društvo treba očuvati čak i u okolnostima velike egzistencijalne ugroze kao što je ratni sukob. Pornografija nema takvih svojstava. Ona ne promiče slobodu govora jer je lišena svakog autentično ljudskog izričaja; ne potiče socijalizaciju, nego svoje korisnike izolira; nije zabavan sadržaj koji doprinosi dobrobiti pojedinca, nego u čovjeku izaziva jad i nemoć. Teorijsko-pravne osnove za strožu zakonsku regulaciju već sada postoje, a mišljenje će se javnosti promijeniti kada javne rasprave na ovu temu budu češće i kada zatomljeni krik brojnih žrtava pornografije odjekne medijskim prostorom.

Dosad smo, služeći se suvremenim istraživačkim saznanjima, govorili o štetnim utjecajima pornografije na pojedinca i društvo. No što bi se dogodilo kada bi nekim čudom znanost i zakonodavstvo pronašli savršena rješenja koja bi uklonila sve njezine negativne posljedice, kada pornografija više ne bi stvarala ovisnost niti prikazivala nasilje, a sama industrija bila pročišćena od svakog oblika iskorištavanja i zlostavljanja? Bi li pornografija tada postala prihvatljiva ili ipak ne bi? Da bismo dobili odgovor na ovo pitanje moramo napustiti okvire prirodnih znanosti i okrenuti se teologiji. O tome više u idućem nastavku.

sagud.xyz

Ako nas sretnima čine kvalitetni odnosi, tada sve što uništava naše odnose uništava i našu sreću. U prethodnom smo članku govorili o tome kako pornografija uništava naš mozak i nas same kao osobe – i tu bi prestala svaka šteta da je ljudski život nalik izoliranom otoku, ali nitko ne živi na taj način. Živimo u različitim odnosima s drugim ljudima, u krugu obitelji i prijatelja, na poslu, u zajednici. Nažalost, pornografija stubokom mijenja i iskrivljuje način na koji se odnosimo prema drugima, što ovaj članak ima za cilj pokazati.

Čovjek uči gledajući
U prethodnom smo članku spominjali leptire i kokoši, a sada ćemo malo govoriti o majmunima, odnosno o jednom talijanskom istraživanju iz ’90-ih godina prošloga stoljeća. Znanstvenici su na glavu majmuna priključili elektrode koje su mjerile njegovu moždanu aktivnost tijekom izvođenja određenih motoričkih aktivnosti, primjerice prilikom uzimanja predmeta ili za vrijeme jela. U nekom je trenutku, igrom slučaja, na drugom kraju prostorije majmun ugledao jednog od znanstvenika kako jede kikiriki, a mjerni se uređaj oglasio kao da sâm majmun jede. Ovo je otkriće poslije dobilo naziv zrcaljenje, a za taj su fenomen zaslužni takozvani zrcalni neuroni. Vrlo pojednostavljeno, možemo ga objasniti ovako: kada promatramo ljude kako izvode određene radnje, u našem se mozgu odvijaju reakcije kao da sami radimo isto. Zbog toga puno lakše učimo iz pokazanog primjera nego proučavajući tekstualno objašnjenje. Primjerice, kada gledamo plesni pokret druge osobe, naš se mozak u određenoj mjeri ponaša kao da mi sami izvodimo taj pokret, pa ga tako na neki način već usvajamo i učimo, što se ne događa kada o njemu čitamo iz udžbenika. Slično tome, kada malom djetetu plazimo jezik, ono nas automatski oponaša i odgovara plazeći jezik nama, a kada vidimo nekoga da zijeva i mi počinjemo zijevati. Ovo vrijedi i za smijanje, plakanje, reakcije na tuđe emocije i slično, a objašnjava i fenomen zaraznog smijeha, zbog kojeg u nekim televizijskim emisijama imamo publiku koja se smije i plješće. Zahvaljujući ovom svojstvu ljudskog mozga, mi gledajući učimo, a naš se mozak postepeno mijenja po principu neuroplastičnosti, o čemu smo već govorili. Nažalost, to također znači da mozak, ako gledamo loše stvari, u stanovitom smislu automatski usvaja i takvo ponašanje. Taj je proces još snažniji ako gledamo nešto uzbudljivo, nešto što je povezano s našim emocijama.[2]

Osim što remetimo sustav nagrađivanja našeg organizma, gledajući pornografiju učimo da je ono što vidimo stvarnost koju treba oponašati. Naša „pornificirana“ kultura stvara okolnosti koje su pogodne za donošenje vrlo loših odluka, jer u zatrovanoj okolini loše odluke pojedincu imaju smisla. A kakvoj nas to stvarnosti uči pornografija, koja je danas glavni izvor informacija o seksualnosti[3], i kako gledanje pornografije utječe na naš emocionalni život?

Negativna slika ljudskog tijela
Pornografija je povezana sa stvaranjem izrazito negativne slike o vlastitom tijelu, što uzrokuje gubitak samopouzdanja te povećava nesigurnost zbog fizičkog izgleda, ali i anksioznost i teškoće u uspostavljanju romantičnih odnosa.[4] Pornoglumci su prikazani kao da njihovo tijelo ima samo jednu svrhu – seksualno zadovoljstvo. Pornografija postaje normativ za izgled golog ljudskog tijela i za ponašanje u spolnom odnosu. Gledajući takva uglavnom kirurški, šminkom i filmskom montažom neprirodno dorađena tijela, korisnik pornografije počinje uočavati kako on tome nije sposoban konkurirati. Ova se negativna slika ne odnosi samo na vlastito tijelo, nego i na tijelo partnera: konzumenti pornografije počinju i svoje partnere uspoređivati s glumcima te stvarati pritisak da u spolnom odnosu moraju oponašati ono što vide u filmovima, tražiti jednaku količinu užitka itd. Iz već navedenih objašnjenja neuroloških mehanizama jasno je da se stvarna osoba ne može natjecati s pornografijom, zbog čega dolazi do nesuglasica u svakodnevnim odnosima ili čak do uništenja veze. Spolni odnos sa stvarnom osobom prestaje biti prilika za dublje povezivanje i intimno prihvaćanje drugoga te postaje samo loš pornografski film koji treba odmah prekinuti i naći neki bolji kanal.

Izoliranje korisnika
Kao i sve ovisnosti, i pornografija dovodi do izoliranja korisnika od njegove okoline.[5] Što se više osoba prepušta pornografiji, to je sklonija emocionalno se udaljiti od stvarnih ljudi. Ovisnost o pornografiji još uvijek je tabu-tema, zbog čega konzumenta koji shvati da ima problem obuzima osjećaj srama i manje vrijednosti, pa umjesto da se otvori drugome i potraži pomoć, utjehu traži u gledanju pornografije, ulazeći tako u začarani krug u kojem sve više gubi interes za stvarne ljude. Naposljetku ga stalna potreba za nečim novim lako može navesti na ilegalne aktivnosti poput gledanja incesta, pedofilije ili stvarnih silovanja, što dodatno povećava njegovu izoliranost, povrh činjenice da na taj način izlazi izvan okvira zakona. U već spomenutoj harvardskoj studiji stoji zaključak: “Usamljenost ubija. Snažna je kao pušenje ili alkoholizam.”

Uništene veze
Nije samo fizički izgled pornoglumaca ono čemu bi stvarni partner trebao konkurirati nego je to i njihovo potpuno neprirodno ponašanje. Kako ih se nerealno prikazuje u pornofilmovima, žene su uvijek željne seksa, s bilo kim i bilo kada; uvijek prate ritam koji muškarac nameće, koliko god agresivan bio; uvijek doživljavaju vrhunac; neprirodno su glasne, uzbuđene i ekstatične; nikada nisu umorne niti im treba pauza… Već smo pojasnili neurološke procese koji pokazuju da je određenim dijelovima mozga nemoguće prepoznati razliku između fantazije i stvarnosti, između glume i stvarnoga života, a to nam potvrđuju i suvremena društvena istraživanja. U jednoj su skupini ispitanika gotovo svi naveli da su o spolnim odnosima učili gledajući pornografiju. Također, brojne djevojke svjedoče kako su ih njihovi dečki nagovarali sve dok ne bi popustile i pristale na spolne odnose u kojima bi odigravali scene koje su vidjeli u pornografskim filmovima, a koje uključuju bolne i neugodne radnje te glumljenje pretjeranog oduševljenja.[6] Stoga nije nikakvo čudo da gledanje pornografije višestruko uvećava vjerojatnost nevjere i razvoda[7], izaziva gubitak interesa za spolne odnose i općenito za ulaganje u vezu, narušava poimanje vrijednosti braka i monogamije, te u konačnici smanjuje zadovoljstvo vlastitim seksualnim životom.

Seksualna disfunkcija
Jedan od velikih problema generacije ovisnika o pornografiji jesu poremećaji seksualne disfunkcije. Istraživanja pokazuju da je od pojave masovno dostupne internetske pornografije učestalost poremećaja erektilne disfunkcije u mlađoj populaciji porasla za 1000 posto![8] Dok su istraživanja na prijelazu u novo tisućljeće govorila da se ovaj poremećaj pojavljuje u samo 2 do 5 posto muškaraca mlađih od 40 godina, novija istraživanja govore o porastu od 14 do čak 35 posto. Učestalost pojave sniženog libida (tj. gubitka želje za spolnim odnosima) varira između 16 i 37 posto, ovisno o istraživanju. Jedno istraživanje pokazuje kako je među seksualno aktivnim muškarcima u dobi od 16 do 21 godine njih čak 26 posto imalo problema s erektilnom disfunkcijom.[9] Istraživanje u kojem su sudjelovali talijanski maturanti otkriva da je 16 posto onih koji najmanje jednom tjedno konzumiraju pornografiju osjećalo abnormalno slabu želju za seksom, dok je u onih koji ne gledaju pornografiju taj postotak bio jednak nuli.[10] Zaključak jedne druge studije glasi: na mnoge ljude pornografija djeluje tako da povećava samu želju za seksom, ali smanjuje sveukupno seksualno zadovoljstvo.[11] Posebno zabrinjavajuće istraživanje dolazi iz Japana, gdje skoro svaka treća mlada osoba ne pokazuje nikakav interes za spolne odnose ili osjeća odbojnost prema njima.[12]

Preispitivanje vlastitog seksualnog identiteta
Nerijetko se događa da ovisnička potreba za novim pornografskim podražajima osobu dovede u stanje zbunjenosti u kojem počinje propitkivati svoj seksualni identitet. Jedno je američko istraživanje pokazalo da je 20 posto heteroseksualnih muškaraca gledalo homoseksualnu pornografiju, dok je u obrnutom slučaju taj broj iznosio do 55 posto.[13] No ova zbunjenost i preispitivanje vlastitog seksualnog identiteta, kao i rađanje mnogih fetiša, zapravo ne predstavljaju otkrivanje prave seksualnosti neke osobe, što je vidljivo iz svjedočanstava mnogih bivših ovisnika o pornografiji koji priznaju kako su sve te pojave nestale onoga trenutka kada su je prestali konzumirati.

Ali ja ću drukčije!
Ovaj je usklik sličan onom klasičnom izgovoru svakog pravog ovisnika: „Mogu prestati kad god poželim.” Ne postoji način na koji se pornografija može gledati s odmakom, prema logici: „Uzet ću što želim, ali neću dopustiti da ona mijenja moje mišljenje, moju osobnost i moje ponašanje.” Znanstvena istraživanja govore suprotno takvim razmišljanjima. Kako pokazuju rezultati istraživanja dokazanih neuroloških procesa kao što su zrcaljenje, sustav nagrađivanja i Coolidgeov efekt, nitko ne može ostati neutralan i nepromijenjen gledajući pornografiju. Ne postoji nijedna studija koja dokazuje da gledanje pornografije doprinosi poboljšanju kvalitete života ili međuljudskih odnosa na bilo kojem području, ali se zato neprestano objavljuju znanstveni radovi koji pokazuju suprotno.

Mozak osobe koja učestalo gleda pornografiju prikazano nasilje registrira kao poželjno ponašanje, a određeni dijelovi mozga proživljavaju to nasilje kao da ga dotična osoba sama čini. Ako je mozak tisuću puta proživio takva iskustva, hoće li volja i samodisciplina korisnika biti dovoljni i moći se oduprijeti želji otetog mozga da slično nasilje počini u stvarnosti?

U ovom smo članku opisali kako pornografija utječe na naš emocionalni život. No pornografija ne čini zlo samo svome konzumentu, uništavajući njegov mozak, mentalno zdravlje i životni potencijal, nego također ozbiljno šteti nedužnim ljudima u njegovoj okolini. Na koje se sve načine taj negativan društveni učinak ostvaruje, objasnit ćemo u idućem članku.

sagud.xyz

A onda na scenu stupa internet! Broj pornografskih stranica rapidno raste i uskoro trećinu cjelokupnog internetskog prometa čini pornografija. Kako bi privlačili veću pozornost, pornofilmovi s vremenom postaju sve mračniji. Ono što se prije smatralo „žestokim“, danas je tek tipičan pornografski sadržaj. U eri nakon Playboya zlostavljanje i degradacija ljudskosti postaju neizostavna sastavnica pornografije, a ono s čime je Hugh Heffner započeo danas predstavlja očekivani element uobičajenih televizijskih serija i filmova. Teško je pronaći zabavni medijski sadržaj bez ikakvog prikaza seksa ili golotinje.

Kada govorimo o pornografiji, važno je imati na umu definiciju samog pojma, koji obuhvaća mnogo više od pornografskih filmova. Riječ je o bilo kakvom prikazu erotskih radnji (riječima, glazbom, slikom ili videom) s ciljem izazivanja seksualnog uzbuđenja. Pornografija, dakle, može biti i roman ili pjesma. Za ilustraciju, dovoljno je prisjetiti se brojnih primjera popularnih videospotova koji nemaju gotovo nikakve veze s pjesmom, nego im je cilj seksualno uzbuđivanje gledatelja.

Sadašnje su statistike zastrašujuće! Prema istraživanjima, više od dvije trećine dječaka u dobi od 13 godina i djevojaka u dobi od 14 godina gledalo je pornografiju.[1] Danas postoji oko 4,2 milijuna pornografskih internetskih stranica, od čega njih oko 100 000 nudi dječju pornografiju. Samo jedna pornografska stranica ima 115 milijuna posjeta dnevno, a ukupno nudi 4,3 milijarde sati sadržaja za gledanje. To je 500 000 godina pornografskog materijala na samo jednoj stranici! Najtraženije su riječi na Googleu sex, and i the. Gotovo trećinu internetskog prometa čine pornografski sadržaji.[2]

„Nalazimo se usred masovnog društvenog eksperimenta koji snažno oblikuje živote mladih ljudi diljem svijeta. Nikada prije djeca i mladi nisu imali slobodan pristup hardcore pornografiji, koja se temelji na degradaciji, obezvređivanju i ponižavanju žena.“ (prof. Gail Dines)

Zašto je pornografija privlačna?
Što je to toliko privlačno u pornografiji da joj se većina ljudi tako olako prepušta? Tri su faktora koja tome najviše doprinose, a sva su tri blagodati lakog pristupa internetu: anonimnost, besplatnost i dostupnost (engl. AAA: anonymity, affordability, accessibility).

Postoje mnogi „argumenti” koji se navode u prilog pornografiji, načini na koje ona naizgled može poboljšati nečiji život: ona pruža užitak, uči o seksu, uklanja mentalne barijere vezane za seksualnost, pokazuje otvorenost prema seksualnim manjinama, potiče na istraživanje vlastite seksualnosti, nudi inspiraciju za stvarne odnose, olakšava stres, omogućuje odmak od problema i lakše nošenje sa životom… A tu je i ona najvažnija i najčešće upotrebljavana rečenica: „Ne šteti nikome!“

Ovome je nizu članaka svrha pokazati zašto je pornografija izuzetno štetan i opasan fenomen čije se razorno djelovanje proteže na tri područja: ona uništava čovjekov mozak, ozbiljno narušava njegov emotivni i društveni život te u konačnici dovodi do degradacije cijeloga društva. U ovom početnom članku bavit ćemo se prvom žrtvom pornografije – mozgom njezina konzumenta.

Natprirodni podražaji
Nikolaas Tinbergen je nizozemski biolog koji je 1973. godine dobio Nobelovu nagradu za svoja istraživanja o ponašanju životinja. Jednom prilikom, dok je proučavao parenje leptira sivca, otkrio je da raznolikost boja i oblika šara na krilima leptirica podražava muške leptire i potiče ih na parenje. Mužjacima su bile zanimljivije ženke koje su imale izražajnije boje i šare na krilima. Ubrzo mu je na pamet pala zanimljiva ideja: izrezao je karton i na njemu nacrtao leptira s neprirodno velikim šarama i izrazito žarkim bojama te ga zatim postavio među leptire. Lažni je leptir odmah privukao pažnju svih mužjaka, a neki su se pokušali i pariti s njime, istodobno potpuno zanemarujući prave ženke koje su letjele oko njih. Slično je ponašanje otkriveno i kod mužjaka australskog krasnika, kukca kornjaša specifičnog po upadljivim bojama, koji se pokušavao pariti sa smeđom pivskom bocom koju je zamijenio za partnericu nevjerojatno velikih dimenzija. Zašto bi se životinje ponašale ovako suludo, trošile svoju dragocjenu energiju i izlagale se riziku da postanu žrtve predatora zbog nečega što je potpuno lažno? Tinbergen je svojim eksperimentima otkrio da se mozgom može manipulirati tako da se prvo utvrdi što ga potiče na određeno ponašanje, tj. na kakve podražaje reagira, a zatim napravi neprirodno uvećana verzija tih podražaja, kojoj će mozak uvijek davati prednost pred prirodnim podražajima.[3] Principe slične ovima iz životinjskog svijeta možemo uočiti i u načinu rada ljudskog mozga.

Sustav nagrađivanja
Postoji jedan sustav u našem tijelu koji nazivamo sustavom nagrađivanja, a koji je jako važan za našu motivaciju i općenito funkcioniranje. Pokušat ćemo ga ovdje u nekoliko rečenica vrlo pojednostavljeno objasniti za naše potrebe. Mozak prepoznaje ono što je važno za nas i naše tijelo: primjerice, važan je unos vode, hrane, intimni odnosi, briga za djecu, povezanost između ljudi, ostvarivanje ciljeva… Kada ispunjavamo te potrebe, mozak nas nagrađuje tako što otpušta tvar koja se zove dopamin, a zaslužna je za osjećaj sreće i radosti, ali i za osjećaj euforije i ekstaze ako je prisutna u većim količinama. Zato nakon jela nismo samo siti nego i sretni: mozak nas tako nagrađuje što smo učinili nešto dobro i važno. S druge strane, ako smo gladni, nismo samo slabi nego i nervozni. Mi ljudi funkcioniramo na taj način da se mozak, neovisno o našoj volji, brine da slučajno ne bismo zaboravili na ono što nam je životno važno. Ako se to ipak dogodi, mozak zaustavlja oslobađanje dopamina i šalje signale da moramo poduzeti nešto po tom pitanju jer ćemo u protivnom zbog nedostatka dopamina patiti, postati bezvoljni i depresivni: doći ćemo u stanje iz kojega ćemo samo htjeti što prije pobjeći. Bez pravilnog rada ovog sustava čovjek ne može funkcionirati ni na kojem području.

Zloupotreba sustava nagrađivanja
Nažalost, ovaj je mehanizam na djelu i u nekim drugim životnim procesima: sustav nagrađivanja predstavlja temelj svih ovisnosti. Droga, alkohol, kocka i drugi izvori ovisnosti djeluju tako što natprirodnim podražajima potiču mozak na lučenje vrlo velikih količina dopamina, što osobu dovodi do stanja euforije. Sve bi bilo u redu da poslije, nakon što euforija prođe, ne dolazi do znatnog smanjenja daljnjeg lučenja dopamina zbog manjka natprirodnog podražaja na kojeg je mozak sada naviknut. Dolazimo u stanje u kojem nam život izgleda neizdrživo: bez dopamina postajemo nesretni, depresivni, utučeni i spremni učiniti sve da zadovoljimo svoju ovisnost i da dođe do otpuštanja ove tvari u mozgu. No nisu samo kemikalije poput narkotika jedina prijetnja ljudskom mozgu. Nažalost, naša je kultura stvorila i određene proizvode i ponašanja koja su naizgled prirodna, ali zapravo predstavljaju pretjeran podražaj. Ona potiču lučenje velike količine dopamina i stvaraju neprirodan osjećaj euforije te tako nastaje štetna ovisnost iz nečega što na prvi pogled može izgledati potpuno bezazleno. Uzmimo za primjer neke proizvode prehrambene industrije. Kada pojedemo jabuku, naš mozak pozitivno reagira jer smo učinili nešto korisno za naše tijelo, no znanstvenici su otkrili da mozak ne reagira tako zbog cijele jabuke, nego zbog pojedinih prirodnih tvari u jabuci koje podražuju naše nepce, a zatim i mozak. Uspjeli su izolirati te tvari i umjetno stvoriti slične, a potom ih u neprirodno velikoj količini dodati šećeru te tako dobiti jeftine slatkiše koji u našem mozgu stvaraju neprirodnu euforiju. Naša nepca na te umjetne arome reagiraju kao da smo uzeli ogromnu količinu hranjivih vitamina i prirodnih šećera koje nalazimo u voću, pa stoga javljaju mozgu da nas nagradi adekvatnom količinom dopamina, ali zapravo smo prevareni i izmanipulirani. U tablici koja slijedi imamo nekoliko primjera prirodnih podražaja koji potiču naš sustav nagrađivanja i usporedno s njima odgovarajuće primjere neprirodno pojačanih podražaja u svrhu manipuliranja našim mozgom.

Prirodni podražaji Natprirodni podražaji
Hrana – dobra i hranjiva Junk food – pretjerana količina masti, šećera i soli (pizza, čokolada, sokovi, čips)
Povezivanje sa stvarnim ljudima – stvaranje autentičnih osjećaja bliskosti i sigurnosti Društvene mreže – 500 „prijatelja“
Seks – dodir, miris, slušanje, gledanje, autentično povezivanje i intimnost Internetska pornografija – voajerizam, samo gledanje, sigurna udaljenost, nema povezivanja, dostupno na zahtjev
Novosti – učenje, vještine Novosti s portala i društvenih mreža – gomila površnih i nebitnih informacija
Postignuća – uspješno odrađen posao Virtualne nagrade u kompjutorskim igrama

Mozak je plastičan
Moramo spomenuti još jedno svojstvo ljudskog mozga – neuroplastičnost. Naš je mozak plastičan, tj. promjenjiv: s vremenom se mijenja ovisno o tome kako ga koristimo. Ako neke radnje stalno ponavljamo, mozak zaključuje da su te radnje važne i izgrađuje čvršće sinaptičke veze koje su prilikom njihova izvođenja aktivne te nas putem sustava nagrađivanja potiče da ih nastavimo izvoditi. Ovaj princip možemo ilustrirati jednim zanimljivim istraživanjem u kojem je proučavana struktura mozgova londonskih taksista.[4] Svi su taksisti imali izrazito razvijen dio mozga koji je zadužen za prostornu inteligenciju jer su svakodnevno na poslu upotrebljavali taj dio kako bi pronašli najbolji put do svojih odredišta. Ovo nam govori da mi svoj mozak tijekom života fizički oblikujemo i mijenjamo svojim ponašanjem.

Posljedice pornografije
Slično istraživanje kao ono provedeno na uzorku londonskih taksista provedeno je i na uzorku korisnika pornografije. Iznenađenje se sastojalo u tome što oni nisu imali posebno razvijen dio mozga koji je zadužen za spolne odnose, već jedan drugi – onaj koji je zadužen za ovisnosti. Njihov je mozak bio vrlo sličan mozgu ovisnika o kocki ili alkoholu.[5] Ovo nam istraživanje otkriva da su prilikom gledanja pornografije i prilikom pravog spolnog odnosa ili seksualnih maštarija o stvarnoj osobi aktivni različiti dijelovi mozga. Zbog natprirodnih podražaja koji su lišeni zdravog konteksta, gledanje pornografije potiče lučenje vrlo velikih količina dopamina i posljedično stvara osjećaj euforije koji je, kao kod svih ovisnosti, vrlo kratkoga vijeka. S vremenom se sinaptičke veze u mozgu koje su aktivne prilikom gledanja pornografije osnažuju, dok one koje su aktivne prilikom stvarnih spolnih odnosa ostaju slabije. Ove različite reakcije na prave spolne odnose i gledanje pornografije vidimo u prednjem dijelu mozga, u čeonom režnju, koji signalizira donjem dijelu, tj. limbičkom sustavu, da počne lučiti dopamin. Limbički sustav ne razlikuje je li taj signal posljedica gledanja pornografije ili seksualnog odnosa, kao što ne razlikuje šećer s umjetnim aromama od pravoga voća: on samo luči dopamin, kako mu čeoni režanj nalaže. Budući da u oba slučaja imamo istu reakciju, tj. lučenje dopamina, lako dobivamo dojam da je i kod pornografije i kod spolnog odnosa riječ o istom podražaju, a ne različitom, kao što pokazuje ovo istraživanje. Općenito uzevši, kada govorimo o radu mozga, ako nas jedna aktivnost pretjerano okupira, drugi dijelovi mozga postaju slabiji. U jednom je istraživanju čak uočeno da je u korisnika pornografije bio smanjen dio mozga koji je zadužen za učenje, iako to nužno ne ukazuje na postojanje uzročno-posljedične veze.[6] Međutim, važno je napomenuti da se u vrijeme adolescencije mozak nalazi na vrhuncu neuroplastičnosti i dopaminskih previranja te je upravo tada najpodložniji promjenama i vanjskim utjecajima – zato je to doba kada se najčešće započinje s ovisnostima, u koje spada i pornografija.

Posljedica svega ovoga jest fizički izmijenjena struktura mozga: više se ne ponašamo prirodno i zdravo, nego poput Tinbergenovih leptira trošimo životnu snagu na laž i obmanu. Spolni odnos, sa svojim prirodnim podražajima, ne može konkurirati pornografiji i neprirodno velikim količinama dopamina koje ona izaziva, pa postaje nezanimljiv. Ako i uspijemo shvatiti da nas to ponašanje ne vodi u dobrom smjeru, jako je teško promijeniti se i vratiti na staro, zato što nam je mozak sada prilagođen ovakvom načinu života. Kao i kod svake ovisnosti, naš mozak više nije naš: on je otet, a mi smo robovi njegovih prohtjeva.

„Kao da smo razvili sto puta jaču inačicu heroina koja se može uzimati u privatnosti vlastitog doma i kroz oči uštrcati izravno u mozak.“ (Prof. Jeffrey Satinover, psihijatar, u obraćanju Senatu SAD-a.)

Eskalirajuće ponašanje
Postoji anegdota o tome kako je jednom prilikom žena američkog predsjednika Calvina Coolidgea obilazila neku farmu pa je, vidjevši da se u velikom kokošinjcu nalazi samo jedan pijetao, zabrinuto pitala farmera je li on dovoljan za tolike kokoši. Farmer je zadovoljno odgovorio kako je taj pijetao sasvim dovoljan i da je dnevno nekoliko desetaka puta u akciji. Nato je prva dama poručila farmeru da to obavezno napomene njezinu suprugu kada dođe u posjet. Nakon što mu je ta informacija prenesena, predsjednik je upitao: „Pari li se uvijek s istom kokoši?” – „Ne, gospodine predsjedniče, uvijek s drugom.” – „Recite to mojoj supruzi kada dođe.” Je li ova pomalo nezgodna anegdota istinita za nas trenutno nije osobito važno, ali je važno to da su zbog nje znanstvenici jednoj značajnoj pojavi u životinjskom svijetu dali ime Coolidgeov efekt. Nekoliko desetljeća poslije Coolidgeova mandata u eksperimentima sa štakorima otkriveno je da mužjak odmah nakon parenja sa ženkom gubi interes za daljnje parenje s istom ženkom, ali ako se tada u njegov kavez stavi nova ženka koja se tjera, štakor odmah nastavlja s parenjem, a zanemaruje ženku s kojom je prethodno bio. Različitim daljnjim mjerenjima utvrđeno je da u mužjaka dolazi do naglog porasta razine dopamina kad se pred njega stavi nova ženka, dok je kod ponovljenog parenja s istom ženkom razina dopamina mnogo niža, a vrijeme potrebno za ejakulaciju znatno dulje.[7]

Ovaj efekt objašnjava zašto gledatelji pornografije – koji su zapravo ovisnici o dopaminu – nakon nekog vremena traže nove oblike pornografije. Ono staro i već viđeno postaje im dosadno i neuzbudljivo. Jeste li se ikada zapitali od čega živi pornoindustrija kad postoji toliko besplatne pornografije? Istina je da je „klasična“ pornografija besplatna, ali se konzument s vremenom takve pornografije zasiti te krene tražiti nešto novo i uzbudljivije, pa mu se onda „žešća“ pornografija i ekskluzivni sadržaji naplaćuju. Jedno istraživanje u kojem se proučavalo ljude za vrijeme gledanja pornografije pokazalo je da ono što ih uzbuđuje nije puka golotinja, nego upravo ta novost. Kada bi ispitanici ugledali dotad neviđene scene, njihovo bi uzbuđenje naglo poraslo.[8] Dakle, konzument pornografije ne postaje toliko ovisan o samim prikazima golotinje i seksa koliko o novim, neviđenim načinima prikazivanja golotinje i seksa. Zbog toga pornografiju nazivamo eskalirajućim ponašanjem: započinje se s nečim što bismo, vrlo uvjetno, mogli nazvati umjerenim, ali nakon određenog vremena nerijetko sve završava potpunim gubitkom kontrole. U jednom se istraživanju polovica ispitanika izjasnila da pribjegava gledanju pornografije za koju u početku nisu imali nikakav interes ili im je bila odvratna.[9] Posebno zabrinjavajuća posljedica ove potrebe za novotarijama jest sve veća potražnja za pornografskim sadržajima koji uključuju nasilje, životinje, incest ili djecu.

Ilustrativan je primjer povezan sa smrću mlade Priyanke, dvadesetsedmogodišnje veterinarke iz Hyderabada, po veličini četvrtog grada u Indiji. Dana 27. studenog 2019. godine ispod jednog mosta pronađeno je njezino spaljeno tijelo. U naknadnoj je rekonstrukciji otkriveno da su je četvorica muškaraca otela, silovala i ugušila, a zatim spalila njezino tijelo da unište dokaze. Kada se priča o Priyankinoj smrti pojavila u medijima, sljedećih se nekoliko dana na jednoj od najvećih pornografskih stranica njezino ime nalazilo među najtraženijim pojmovima, pretraživano oko 8 milijuna puta.[10] Očito je ogromnom broju ljudi, kada su čuli za ovu strašnu tragediju, prvo palo na pamet da na njihovoj omiljenoj pornografskoj stranici možda postoji neka snimka ili barem rekonstrukcija toga događaja. Naravno, ovi se ljudi nisu rodili s takvim poremećenim žudnjama: one su posljedica dugotrajne izloženosti pornografiji i stalne potrebe za pronalaženjem nečeg novog što bi moglo zadovoljiti njihovu potrebu za naletom dopamina.

Ovdje smo pokazali kako pornografija utječe na ljudski mozak. U sljedećem članku vidjet ćemo kakve sve posljedice pornografija ostavlja na naše emocionalno zdravlje i kako utječe na naše odnose s drugim ljudima.

sagud.xyz

Iako sigurno postoje načini da potražite liječničku pomoć ako je to redoviti problem, u prilikama kada jednostavno niste u stanju zadrijemati, uvijek se možete okrenuti ovim biblijskim stihovima i/ili se pridružiti drugima u molitvi — ali iz udobnosti svog doma.

Dok je većina nas “zauzeta” spavanjem, postoje redovnici diljem svijeta koji su noću zauzeti sudjelujući u liturgijskom času. Na gori Athos nalazi se oko 3000 redovnika koji noć koriste za molitvu kako bi posvetili našu noć.

Ako pomislite na sve te redovnike i redovnice kontemplativnih redova udružene u molitvi i pratite ih dok mole za svijet, tada vaše vrijeme neće biti izgubljeno, a tko zna koliko moćne mogu biti te združene molitve.

"Samo da vas uvjerim, redovnici i redovnice ipak spavaju! Samostani slave liturgiju sati u različitim trenucima noći. Neki bi se mogli moliti u ponoć, dok bi se drugi mogli moliti u 2 sata ujutro. Dobra je vijest da , s obzirom na to da svi živimo u različitim vremenskim zonama, bez sumnje će se negdje u svijetu naći redovnik ili redovnica koji će moliti kad budete budni i poželjeli biste spavati", piše Aleteia.

Ipak, znamo da ima toliko dobrobiti u izgradnji navike molitve, a najvažnija je ulazak u prijateljstvo s Bogom.

Ako ste se ikada zapitali zašto je vrijedno razvijati naviku molitve, poslušajte dr. Edwarda Srija poznatog pisca i katoličkog govornika koji objašnjava kako molitva zapravo liječi i mijenja duše, crpeći inspiraciju iz spisa svetaca, piše Aleteia.

Molitve donose iscjeljenje i transformaciju

“Bog nam ne želi samo oprostiti,” objasnio je Sri u intervjuu za Aleteiju. On želi doći do korijena naših grijeha i izliječiti nas.”

Bog donosi iscjeljenje cijeloj osobi kroz uobičajenu molitvu. Ovo iscjeljenje donosi slobodu kao ništa drugo. Dr. Sri je rekao: “On nas toliko voli da želi da nas iscijelimo na najdubljim razinama kako se ne bismo uvijek borili protiv svojih grešnih želja, pogrešnih emocija i mnogih lažnih priča koje si pričamo. On želi da iskusimo dublju slobodu koja dolazi kada smo izliječeni od svojih mnogih grijeha, slabosti, loših navika i rana iz naše prošlosti.”

Bog donosi iscjeljenje cijeloj osobi kroz uobičajenu molitvu.

Živopisni način da se zamisli kako molitva mijenja dušu je razmišljanje o tome kako vatra mijenja metal, kao u staroj kovačnici. Sri je objasnio: “Kad stavite željeznu šipku u vatru, ona se promijeni. Postaje vruća. Postaje narančasta ili crvena. Može početi ispuštati dim. Drugim riječima, počinje poprimati karakteristike vatre. Slično tome, kako se približavamo Kristu u našim unutarnjim životima, počinjemo preuzimati njegove karakteristike. Počinjemo voljeti kao što on voli, služiti kao što on služi, opraštati kao što on oprašta.”

Slično tome, kako se približavamo Kristu u našim unutarnjim životima, počinjemo preuzimati njegove karakteristike.

Kroz svakodnevnu molitvu, mi se “mijenjamo na njegovu priliku s jednog stupnja slave na drugi” (2Kor 3,18).

Sveci poznaju vašu borbu

Zašto je tako korisno učiti o molitvi preko svetaca? Dr. Sri je objasnio da je to zato što sveci točno razumiju ono kroz što prolazimo.

“Ponekad katolike mogu zastrašiti sveci, misleći o njima kao o duhovnim superherojima koji su činili nevjerojatne stvari poput probdijevanja cijele noći u molitvi, levitiranja tijekom svete mise ili bilokacije”, rekao je.

Ali problem je u tome što zbog ovakvog načina razmišljanja sveci izgledaju tako zastrašujuće, dok su se zapravo u svakodnevnom životu borili baš kao i mi.

“Sveci su se borili u molitvi, suočavali se sa složenim problemima, borili se protiv iskušenja i čak činili pogreške”, objasnio je Sri. „Ipak, svaki put kad su pali, pokajali su se, ponovno ustali i naučili sve više oslanjati se na Boga, a ne na sebe. I bili su promijenjeni.”

Ova preobrazba dolazi kroz molitvu i dostupna je svima nama. Put do svetosti otvoren je svakoj osobi koja hoda zemljom.

Put do svetosti otvoren je svakoj osobi koja hoda zemljom.

“Ono što je Bog učinio u svecima, želi učiniti u običnim kršćanima poput tebe i mene”, rekao je Sri.

“Oni su bili pravi muškarci i žene, sa stvarnim borbama u životu, koji su se stvarno susreli s Bogom i bili stvarno preobraženi njegovom milošću.”

A tako možemo i svi mi biti, uz Božju pomoć i milost.

Svaki puta kada Isus izgovara hebrejski „AŠER“ odnosno grčki idiom „MAKARIOS“, govori im: Sretni ste! Netko će reći: „Ali ti ljudi uopće nisu sretni. Oni tragaju za srećom. Jadni su. Traže pomoć“. Netko bi možda i pomislio kako se Isus pokušava našaliti s okupljenim mnoštvom koje sluša njegovih riječi. Ne uzima ih ozbiljno i samo govori kako bi ih usrećio. Isusove riječi ne samo da su izgovorene, nego one stvaraju. Hebrejska riječ u prijevodu znači „bogat, sretan“, a grčku se riječ koristi kada se govori o bogovima koji uživaju u najvećoj sreći. Isus govori svim okupljenima: „Iako sada u očima mnogih niste uspjeli, tužni ste i odbačeni, znajte da ste sretni jer ćete uživati radost na nebu!“ Te Isusove riječi su istinite i najavljuju život u kojem će oni koji ih slušaju okusiti radost. Ti ljudi koji stoje pred Isusom, dolaze s velikom tjeskobom u srcu. Oni još ne vide ono što je vidio sv. Ivan u Otkrivenju (7, 2-14). Zato se možda osjećaju najvećim nesretnicima na zemlji i teško im je povjerovati u Isusov blagoslov i najavu njihove svetosti.

Podižu li tebe Isusove riječi AŠER? Osjećaš li blagoslov koji silazi na tebe? Osjećaš li kako si pozvan na život pun radosti u nebu i da si MAKARIOS? Možda i ti slušaš sada Isusove riječi i ne vjeruješ u to što čuješ. Možda si još uvijek vezan za svoj neuspjeh na zemlji: „…jer drugima ide bolje…“ Nije, dakle, čudo da si tužan. Tvoju tugu izaziva osjećaj manje vrijednosti, nesigurna situacija, ismijavanje, gubitak nekoga voljenoga. Danas, primajući Isusove riječi, penješ se na putu svetosti u nebo. Isus tvoj neuspjeh na zemlji preobražava samo jednom riječju u uspjeh na nebu.
Možda i dalje nesigurno slušaš Gospodnju riječ misleći pri tom kako nisi pozvan na put svetosti. Sveci su ljudi koji su se jako „zakačili“ na Isusa. Oni su od njega učinili centar svojega života. Čitali su njegove riječi i primali njegovo tijelo, ispovijedali su svoje grijehe. Postali su sveti po Božjoj milosti, a ne po svojem nahođenju ili zbog svojih zasluga. Ako je Petar postao svet, iako je zatajio Isusa, možeš postati i ti. Ako je Isus cijelom mnoštvu rekao da će postati sveti, možeš i ti.

Prije svega, pokušaj zahvaljivati. Zahvaljuj za svaku situaciju koja ti se čini neuspjehom. Tvoje zahvaljivanje Bogu probit će zid neuspješnosti. Naravno, ne tvojom zaslugom, nego po milosti. Izađi iz tuge. Tu ljudsku neprijateljicu možeš pobijediti riječima zahvaljivanja. Budi strpljiv, blag, radostan i pun žara za nebo. Čezni svaki dan za nebom, svojom domovinom. Uspjet ćeš! Svaki tvoj neuspjeh na zemlji postaje, po Božjem blagoslovu, uspjehom na nebu. Drugim riječima postaješ svet.

Često dok posjećujemo grobove, prati nas pomisao: „A jadan, bolje da je živio. Teško mu je i sam je tu dok smo mi na svijetu“. Dakle, nije tako! Milijarde su već na nebu, milioni su možda još uvijek u čistilištu. No sretni su. Oni prvi su sretni jer su u nebu, već sveti, a oni drugi jer, iako sada trpe u čistilištu, sretni su jer se raduju jedinom izlasku iz njega, a to je nebo. Oni su po Isusu pobijedili pakao. Pater Arek Krasicki

Destabilizirani krščani

U ovim destabilizirajućim vremenima trebamo osuditi zločine, brinuti o žrtvama i razmišljati kako spriječiti da se takve strahote ponove, ali također moramo paziti da se ne prepustimo očaju. Ne smijemo se zavaravati da su sva ta otkrića samo loši snovi koji će na kraju proći. Ipak, moramo imati snage ići naprijed i ponovno otkriti okus Evanđelja. Samo to će nam omogućiti da prevladamo te strašne poteškoće.

“Na tom putu pomogao mi je primjer velikih svetaca”, rekao je. Iako je svako doba drugačije, kršćani su u prošlosti također proživjeli vremena kada se činilo da se sve raspada u životu Crkve. Sveti Dominik je jedan od njih.

U 13. stoljeću suočio se s ozbiljnom krizom u Crkvi svoga vremena. Njegov stav nas može potaknuti da idemo trima putovima, kako bismo i mi ostali na nogama kada se čini da se u Crkvi sve ruši.

1. Usudi se plakati

Prvi dominikanci javljaju da su noću u kapelici čuli sv. Dominika kako plače. Suze su pratile njegovu molitvu. Plakao je za grijehe svijeta, za patnje Crkve, razdirane podjelama i osrednjim odgovorom na Gospodinove pozive.

Evo prvog primjera za razmišljanje. Kada se čini da se u Crkvi sve raspada, Dominik nas poziva da odvojimo vrijeme za razmatranje naše tuge. Ta tuga znači da nismo ravnodušni, da nas drame koje razdiru Crkvu pogađaju jer duboko u sebi volimo Crkvu. Nije mala stvar shvatiti ovo.

2. Upoznaj svoje korijene

Svjedoci života svetog Dominika nam govore kako je on bio čovjek čvrsto ukorijenjen u svojoj vjeri. Dobio je čvrstu formaciju u Španjolskoj gdje je rođen. Ta je formacija bila intelektualna, ali ne samo to. Bitan njezin dio bili su i susreti s vjernicima koji su u sv. Dominiku ostavili traga, s ljudima koji traže Božju Riječ .

Kad pogledamo svoje korijene, shvaćamo da želimo da poruka Evanđelja i dalje odjekuje svijetom, jer je neusporedivo bogata.

Kada se čini da se u Crkvi sve ruši, dobro je vratiti se, poput svetog Dominika, svojim korijenima: nekom nama važnom biblijskom tekstu, događaju koji je oblikovao naš vjernički hod, osobi čija nas je vjera nosila naprijed. Ovo je drugi savjet koji nam Dominikov život daje: sjetimo se svojih korijena kako bismo shvatili koliko nas je naša vjera učinila boljim ljudima. Pogledati svoje korijene znači shvatiti da želimo da evanđeoska poruka i dalje odjekuje u svijetu, jer je neusporedivo bogata.

3. Pobijediti zlo dobrim

Sveti Dominik se suočio sa svećenicima i biskupima koji nisu bili dorasli svom poslanju, ne samo zato što su živjeli prebogato. Njihov stil života šokirao je mnoge kršćane koji su napuštali Crkvu. Dominik je tada predložio novi oblik vjerskog života usredotočen na siromaštvo i prosjačenje koji bi bio više nadahnut Evanđeljem.

Kada se čini da se u Crkvi sve ruši, sveti Dominik nas podsjeća da moramo imenovati što nije u redu. Nikada ne smijemo dopustiti da nas zlo slomi. Moramo pronaći nove načine izlaska iz krize, nadahnuti Evanđeljem i predajom Crkve. Svi to možemo činiti na vlastitoj razini, kako ne bismo bili zapanjeni zlom, nego da se posvetimo nadvladavanju zla kreativnošću Duha Svetoga.

Ako se događaju jedan za drugim, skandali nas lako potresu ali poput svetog Dominika trebamo ponovno otkriti radost vjere i naviještanja Evanđelja. Tek tada možemo ponovno izgraditi ono što treba obnoviti u Crkvi i posvetiti se tome da njezino poslanje više ne bude iskrivljeno.

Svi želimo biti fizički sigurni, i želimo da oni koje volimo budu sigurni. To je dio naše prirode, te je i razumno.

Ali to nije konačna riječ, jer nam je Krist rekao: „…ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu“. Krist nam poručuje da se ne brinemo o svome materijalnom blagostanju, nego da tražimo najprije Kraljevstvo Božje i, kako kaže sv. Pavao, ono što je gore. Sve ostalo će nam biti nadodano.

Izrazi „pravo na život” i „za život” prikladno opisuju obvezu zaštite ranjivih. Ali slijepa potraga za pukim preživljavanjem može navesti neupućene da cijene fizičku i emocionalnu sigurnost iznad svega kao vrhovni princip naših izbora.

Katekizam uči da je ljudski život svet i da se mora „apsolutno poštivati i štititi od trenutka ljudskog začeća”. Civilne vođe moraju „pomagati u postizanju životnih uvjeta koji omogućuju [građanima] da rastu i dostignu zrelost”, uključujući zdravstvenu skrb.

Ali grijeh povezan s kršenjem ovih ograničenja nije samo sama smrt. Smrt je posljedica grijeha i stvarnost za sve nas.

Grijeh protiv Stvoritelja života je „izravno i namjerno ubijanje“ nevinih. Možemo doći i do krivnje ako djelujemo bez „razmjernog razloga“ na potencijalno rizičan način koji, iako nenamjerno, uzrokuje nedužne smrti.

Pozvani smo izbjegavati i spriječiti ova djela ubijanja. Nismo pozvani eliminirati svaki mogući rizik od smrti. Moramo pažljivo prosuđivati o konkurentskim dobrima života koja mogu biti u sukobu, i sa samim životom.

Kada bi život završavao smrću, očuvanje fizičkog života bi bio krajnji moralni kriterij naših izbora. Ali kako nam pokazuju mučenici i misionari na opasnim mjestima, to nije tako.

Dakle, Katekizam nastavlja: „Ako moral zahtijeva poštivanje života tijela, onda ga to ne čini apsolutnom vrijednošću“. Postoje i viša dobra za koja trebamo biti zainteresirani, kao što nas je Krist učio. Dok nam brzi pogled na indeks Katekizma ispod pojma „život“ pokazuje da je golem interes Učiteljstva za „život“ kao život u Boga i vječni život, s našim fizičkim životom kao dobrim i svetim, jer nam fizički život omogućuje mogućnost tog konačnog života.

Sotona voli kada fizičko bivstvovanje cijenimo iznad svega. Dva trenda posljednjih stoljeća dala su mu veliku pomoć da nas povuče u tom smjeru.

Prvi trend je tehnološki. Napredak u medicini, transportu i sredstvima za proizvodnju omogućuje nam da živimo dulje i boljeg zdravlja, a možemo raditi i putovati s manjim rizikom od smrti ili ozljeda. To su dobre stvari koje možemo pozdraviti. Međutim, materijalni napredak nas potiče da više razmišljamo o vremenitom životu, a manje o onome što slijedi nakon toga.

Drugi trend je politički. Alexis de Tocqueville, promatrajući život devetnaestog stoljeća u Europi i Americi, spekulirao je o dvije naizgled kontradiktorne tendencije u vremenima slobode i jednakosti u kojima danas uživamo u neviđenom obilju. Prva bi, bojao se, bila rastuća zaokupljenost samima sobom i individualizacija koja će dovesti do izolacije. Druga bi bila zahtjev za moćnom središnjom vladom koja bi nas zaštitila od onih oko nas koji bi mogli narušiti naše sve veće individualne slobode. S vremenom, kako se pojačava odgovor vlade na taj zahtjev za više prava, država preuzima ulogu učitelja koji osigurava sve naše potrebe i želje. Vlada nas infantilizira.

Kako se birokratska kontrola povećava i nastoji ublažiti svaku opasnost koja bi nas mogla uznemiriti, dobroćudni despotizam „svodi svaku naciju na…ništa više od krda plahih i marljivih životinja nad kojima vlada pastir”. Tada smo svoju slobodu – još jedno važno ljudsko dobro – predali zemaljskoj sili. Izgubili smo ono što znači biti čovjekom, a Sotona ima razloga za pljeskanje.

Danas vidimo političke programe, pa čak i nasilne prosvjede koji zahtijevaju više takvog tretmana, dok postoje drugi programi i prosvjede koji to odbijaju.

Očekivao sam da ću završiti vapajem za povratak vrlini razboritosti, ili praktičnoj mudrosti – sklonosti donošenja dobrih odluka u pogledu svih zemaljskih dobara, bilo da se radi o mjerama opreza koje čuvaju život i tijelo ili o slobodi za činjenje kako želimo. Razboritost izbjegava zahtijevati previše sigurnosti i ne dopušta previše nepromišljenosti.

No, razmišljajući dalje o kratkoročnim izgledima za tako bitnu obnovu čovjeka, umjesto toga ću samo istaknuti dva fiktivna izvještaja koji osvjetljavaju izbore s kojima se možemo suočiti.

U nedavno objavljenom kratkom distopičnom članku, autor (pod pseudonimom „Stay Safe“) opisuje svijet podijeljen između „čistih”, koji žive u prosperitetnoj izolaciji i gotovo savršenoj sigurnosti (prema „znanosti“) i „nečistih” izvan gradova koji žive u „zemljama slobode”, egzistirajući u relativnom siromaštvu i nesigurnosti. Koja je skupina stvarno ljudska?

Drugi primjer je onaj stari pouzdani, koji imamo u romanu Gospodar svijeta od Roberta Hugha Bensona. Odbačeni od sekularnih učitelja napretka, katolici u ovome romanu žive u enklavama bez bogatstva (tj. mnogih pogodnosti) i sigurnosnih značajki koje je modernost stvorila – ne zanemarujući siromaštvo, ali ni suvremeno materijalno obilje.

Sveti papa Ivan Pavao II. nas je stalno podsjećao da se ne trebamo bojati. „Ne bojte se preseljenja u nepoznato. Jednostavno krenite bez straha znajući da sam s vama, stoga vas ne može zadesiti nikakvo zlo. Učinite to s vjerom i povjerenjem”.

To je prava nada. Ali ne očekujte da će biti sigurno na način na koji bi to Sotona želio.

Izvor: https://www.thecatholicthing.org/2021/10/22/satan-loves-safety/quovadis

DODIJELJENI ZADATAK

„Svaki anđeo je vlastita vrsta, mi (egzorcisti, op. a.) primjećujemo njihove osobnosti tijekom sesija posjednuća; kada jedni izađu na površinu, a drugi ne. Njihove osobnosti su daleko jasnije od ljudskih osobnosti, a njihove karakteristike su puno izraženije. Prirodne sklonosti im se odnose na vrlo određene i različite stvari, a upravo prema tome ih je Bog usmjerio. Njihov dodijeljeni zadatak je dio njihova prirodnog zakona. Oni i dalje imaju želju ispuniti tu prirodnu sklonost, taj zakon. Baš poput nas koji – kad ogladnimo – imamo želju jesti te ispuniti tu sklonost da utažimo glad. Ali ako odaberemo da nikad nećemo jesti, to je kao da unatoč tome što umiremo od gladi, svejedno odbijamo jesti.

MRŽNJA PREMA SEBI

Takvi su, u biti, oni (demoni, op. a.) te, zbog toga, pate mnogo više jer su njihove prirodne sklonosti daleko jasnije od naših. S obzirom na to da su imali dodijeljen zadatak, taj zadatak čini ono što oni jesu. To je razlog zašto ih je Bog stvorio i to određuje njihovu osobnost. Savršenstvo njihove osobnosti vrti se oko tog dodijeljenog zadatka, a njihovo odbijanje izvršavanja tog zadatka čin je savršene mržnje prema sebi. Upravo zato, odbivši izvršavati zadatke, demoni su doslovno odabrali mrziti sami sebe. Prezir i mržnja prema sebi te želja da sami sebe povrijedimo – sve to dolazi od njihove psihologije, a oni su ti, koji gaje savršenu mržnju prema sebi.

Zato, kada vidim da se kod ljudi počinje replicirati mržnja i prezir prema sebi, kažem im da prestanu jer to se, kao prvo, protivi ljubavi. Kao drugo, to je vrsta psihologije koju demoni pokušavaju replicirati u nama. Ako imate bilo kakvu duhovnu manu (a svi ih imamo) – to znači da postoji neko područje u vašoj psihologiji u kojem demoni cijeli vaš život nastoje izgraditi psihološku kompatibilnost iskušavajući vas da učinite određene stvari kako bi kasnije lakše manipulirali vama. Zato morate nadvladati sve nedostatke. Prezir i mržnja prema sebi te želja da sami sebe povrijedimo – sve to dolazi od njihove psihologije, a oni su ti koji gaje savršenu mržnju prema sebi“, ističe egzorcist.

Cijelo predavanje dostupno je u videozapisu ispod. 

Izvor: Book.hr