Često čujemo riječi - molim, molim i molim, a godinama je već sve isto. Prva bitna stvar kod ovoga je da ako molitva ne mijenja čovjeka onda se ne mijenja ništa. Molitvu koju prakticirate morate ili mijenjati ili drukčije joj pristupiti jer čovjeka na putu do molitve Bog ima pravo upotrijebiti do kraja. Bog, a ne ja samog sebe. Molitva nije stalni osjećaj Božje prisutnosti, iako to s pravom očekivamo ali srce mora prvo uplivati u Boga, stopiti se i srasti s Božjim srcem, u njemu disati i rasti da suhoća ne postane beznačajna već da služi na izgrađivanje. To je hod u mistiku, put na kojem nas Bog na poseban i božanski način preobražava i posvećuje a da pritom često nismo svijesni da radi na tome. Ali događa se da baš tada počnemo bježati i u tom bjegu ponovno zauzimamo kao cilj svijet i ljude kao jedinu stvarnost dok molitva postaje isprazna riječ svedena na misao i zahtjev kojim ćemo zavrijediti ili zaslužiti (kupiti) nebo, odbacujući istinu koja mijenja, provocira, istinu koja tjera na promjenu i ne ostavlja ravnodušnim. Tu je naša računica podbacila, dva i dva više nisu četri.Boga nema, jer šuti? Nismo se predali Božjoj logici i providnosti već smo se upleli u nerješivu jednadžbu svijeta.
Nismo imali hrabrosti dopustiti Bogu da čini ono što želi s našim životima već smo se ponudili kao hrana zvijerima. I zato treba znati pasti na koljena, jer Bog nije neki nebeski promatrač naših nevolja već skupa s nama se valja u kaljuži grijeha, naše lažne poniznosti, sebične molitve i vlastite samodostatnosti. Koliko smo često oponašali Isusa ali ga nismo živjeli i ljubili već prostiturirali Boga i svoju vlastitu bit. Je li nas to usrećilo za duže vrijeme? Nije naravno, samo smo potonuli u nezadovoljstvo i smrt duha.Bog je dio nas, "ubijajući" Njega ubijamo sebe. Kakvi god da jesmo i kakva god je naša molitva, ako molitva nije život, ona ne vrijedi, ne mijenja, ne diše i ne živi u drugima.Treba pronaći "uspavanog " Boga u nama,probuditi ga molitvom srca,plakati i vapiti, strepiti i vikati za njim, i na kraju priznati se slabim i bespomoćnim. Uvidjeti ćete u kakvoj ste tupoj iluziji živjeli a zatim ćete svoju vjeru i molitvu znati kako prenijeti i njome zaraziti događaje i stvarnost oko sebe. Bog je najkreativniji, najmoderniji za sva vremena. I on ima pravo progovarati u svakom vremenu i svakom čovjeku na njegov način, bez obzira na strah od nepoznavanja, zabrinutosti, hoću li izdržati, kamo će to sve ići, kako će to sve završiti, ali Onaj koji je već skuhao jelo to će i dovršiti.Čovjek vjere je čovjek molitve, nije glumac koji glumi da pozna Boga ali ga nije otkrio u sebi,.
Vjera je nesigurnost, ne znate kamo će vas odvesti i to je istina a ljudi istine nisu dobrodošli u ovome svijetu, glumci jesu. Čovjek molitve uznemirava i pali srca, čovjek istine ima jasnu računicu, a to je Bog sa logikom i planom kojeg ne možemo dokučiti , Bog koji ne radi ništa mimo naše volje, ali uvijek okreće na dobro i ostvaruje svoj plan za čovjeka. O Bogu ne možemo govoriti, možemo samo reći : priđimo mu , i On će progovoriti u srcu. Priđimo iskrenom molitvom,onom iz srca. Neka nam na tom putu nebeska Majka bude uzor i zagovornica, pomoć i utjeha, jer ona zna kako srcem do Boga. Ona je najkraći put do našeg Gospodina. Amen.
