Osim ljubavi, djeca bi trebala gajiti još dva osnovna odnosa prema roditeljima: poslušnost i poštovanje. Poslušnost je vremenski ograničena, poštovanje nije.
U razdoblju djetinjstva i adolescencije poštivanje je neodvojivo od poslušnosti. Dijete koje poštuje svoje roditelje, bit će im i poslušno. Obrnuto ne mora vrijediti. Onaj tko je poslušan nekome, ne znači da ga poštuje – možda je prisilno poslušan. Djecu bi trebalo tako odgajati da budu poslušna iz poštovanja prema roditeljima. To bi bila idealna odgojna situacija, koje u praksi rijetko ima u idealnom stupnju.
Mnogo se češće susreće neposlušnost roditeljima i nepoštivanje od malih nogu. Takvi slučajevi, međutim, lako se prepoznaju i pravdaju lošim odgojem ili neotesanom naravi ili duševnim, odnosno umnim poremećajima. Teže su zamjetljivi oni koji previše slušaju roditelje (mada mnogi misle da se u tome ne može pretjerati, no ipak može).
U ispovijedima se ponekad zna čuti kako pokornik sebe optužuje da nije slušao roditelje. Misliš, riječ je o dječaku ili djevojčici, no pred tobom je odrastao mladić ili djevojka. Očito da se ne snalaze, da su im pojmovi nejasni. Dobro ih je raščistiti.
Poslušnost roditeljima obvezuje do vlastite punoljetnosti. Dotle su roditelji potpuni skrbnici nad djecom i sve odluke na koncu konca pripadaju njima. Neizvršavanje njihovih odluka zove se neposlušnost. No, i tu ima neko prirodno i razumsko ograničenje: roditelji su skrbnici a ne vlasnici djeteta, nemaju vlasti nad dobrom i zlom, životom i smrću. Tu vlast ima samo Bog. Ako roditelji zahtijevaju od djeteta nešto što je po općem moralnom zakonu zlo djelo, dijete nije dužno slušati (naravno ako ima fizičke i psihološke uvjete oprijeti se). Jednako tako, ako zahtijevaju nešto što ugrožava djetetov život, ni tada dijete nije dužno poslušati. Dužnost poslušnosti roditeljima odnosi se na ono što se po općim moralnim načelima i Božjim zapovijedima smatra dobrim i djetetu korisnim.
Pravi roditelji, međutim, nikad neće od djece tražiti slijepu poslušnost. Čak i malenom djetetu najprije će strpljivo objasniti zašto nešto ne smije ili mora, a potom će se te svoje odluke i sami pridržavati kao principa. Roditeljska odluka postići će najbolji učinak onda kada je i dijete prihvati kao svoju vlastitu odluku. Tako se ono postupno uči i samo donositi ispravne odluke, a to je za uspješan odgoj najvažnije. Odraslijem djetetu, dapače, roditelji će sve više i više dopuštati da samo donosi odluke, ali uvijek uz njihove savjete i zainteresiranu pažnju. Pretjerana popustljivost i prerano osamostaljivanje škodi djetetu i čini mu zlo, a pravi roditelji valjda žele dobro svome djetetu i dužni su mu željeti i činiti dobro a ne zlo.
No, zlo je i kada roditelji ne dopuštaju djetetu da se osamostali ni onda kada, po prirodnim, crkvenim i Božjim zakonima ono na to ima nedodirljivo pravo. Neki roditelji, dapače, imaju bolesnu potrebu da se miješaju u život svojih sinova i kćeri i onda kad se oni ožene ili udaju, da ih na neki način čine potpunim ovisnicima o sebi. Takva djeca često nemaju snage za prekidanje te ovisnosti, a trebala bi je smoći, jer je to nenormalna situacija budući da nakon punoljetnosti djeca više nemaju obvezu poslušnosti prema roditeljima; moraju biti sposobna sama donositi odluke.
To, naravno, ne znači da djeca na sam dan osamnaestog rođendana naglo trebaju prestati slušati bilo što što roditelji od njih traže. Ne! U normalnim situacijama i kod normalnih ljudi taj prijelaz se uopće neće osjetiti. Djeca će i dalje slušati savjete, prijedloge pa i zahtjeve svojih roditelja kao dobre stvari, kao nešto što dolazi od ljudi koji im, više od drugih, žele dobro. No ne moraju obavezno ispuniti svaki njihov zahtjev: mogu se potpuno slobodno odlučiti i na nešto čemu se roditelji protive. Istina, ostaje jedno ograničenje koje izričito ovisi o roditeljskoj širokogrudnosti i dobrohotnosti, a to je sposobnost preuzimanja odgovornosti za vlastite odluke. Onaj tko je materijalno ovisan o roditeljima morat će biti spreman na kompromise ukoliko roditelji nisu spremni popustiti. To znači: imati pravo donositi vlastite odluke ali nemati mogućnosti do kraja ih ostvarivati. Većina roditelja, pak, dopustit će punoljetnom djetetu da samostalno donosi odluke i onda kada sâmo nema mogućnosti da ih samostalno do kraja realizira, jer ih za djecu ne veže logika i matematika nego ljubav.
