Pa i nama svećenicima koji svakodnevno ispovijedamo vjernike koji traže pomirenje s Bogom i Crkvom. Nije nam zgodno stati, kleknuti tamo gdje svakodnevno gledamo i slušamo druge kako se kaju i ispovijedaju, te se priznati grješnikom. To je posve normalno i za očekivati, jer to je onaj ljudski moment kad nam je malo neugodno. Ali to je ona sveta, spasonosna neugoda. Uvijek, međutim, treba napomenuti, uvijek treba poći od toga, da je sakrament ispovijedi i svaki drugi sakrament slavlje. U sakramentu se pomirenja slavi. Slavi se prije svega Bog, Bog koji svoju svemoć ponajprije pokazuje milosrđem i praštanjem, te novi čovjek koji je oslobođen od grijeha. Prema tome, kad smo u ispovjedaonici, nismo na optuženičkoj već na osloboditeljskoj klupi. Nikoga se tu ne sudi niti optužuje, već oslobađa. Isusa ne zanimaju naši grijesi. Zanimaju ga u onoj mjeri u kojoj nas želi osloboditi od njih, a ne da bi nam prigovarao, da bi nam to nabijao na nos i slično. Pa Isus zna naše grijehe i prije nego smo ih promislili, a kamoli izgovorili! Ako se može govoriti o slavlju, onda je to sigurno sakrament pomirenja. Riječ pomirenje govori sama od sebe. Nema u tom sakramentu podređenih, niti se s nekim sporimo, niti smo s nekim na sudu, nego kao slabi i grješni ljudi dolazimo po milosrđe koje je neizostavno, naravno, ako želimo reći NE grijehu. Prije toga NE grijehu, još važnije je reći DA Bogu. Stoga je sakrament pomirenja trenutak, mjesto gdje se ponajviše očituje milosrđe Presvetog Srca Isusova.
Kliknite OVDJE za više duhovnih poticaja
