To je tradicionalna kršćanska pobožnost gdje se nastoji što sabranije moliti uz sjećanja na brojne detalje Isusove muke i smrti kako nam to opisuju evanđelja. Takvi izrazi kršćanske pobožnosti povezani su sigurno s mnogim događajima tijekom povijesti Crkve.
Naime, od starine su kršćani težili za tim da fizički pohode one gradove i mjesta koja je Isus posvetio svojom prisutnošću za svoga zemaljskog života. Oduvijek postoji težnja hodočastiti u Svetu zemlju, Isusovu domovinu, danas Izrael i Palestina. Prva kršćanska stoljeća imaju svoja sjećanja na dirljiva hodočašća i na molitve hodočasnika kojima je uspjelo doći u Svetu zemlju. Ipak, tijekom povijesti i razvoja događaja sve je teže bilo doći i hodočastiti na ta mjesta. Politička situacija nije bila prikladna za takva hodočašća, a i velikoj većini vjernika bilo je i ekonomski nemoguće da odu na takav put. Srednji vijek je u tome osobito pogođen zbog Križarskih ratova i prisutnosti Saracena na tim svetim mjestima.
Nije stoga nikakvo čudo da su kršćani koji više nisu mogli hodočastiti u Svetu zemlju htjeli na neki način Svetu zemlju prenijeti k sebi bliže. Zato niču po Europi “Betlehemi”, tj. jaslice i takvo likovno izražavanje božićnih događaja. Nadalje, procesije na Cvjetnicu koje su obogaćene maslinovim grančicama i drugim cvijećem žele imitirati ono što se tjedan prije Isusove muke dogodilo u Jeruzalemu kad je Isus svečano ulazio u svoj grad.
A na brojnim mjestima, po brežuljcima i unutar klaustara crkvi i samostana, i u samim crkvama pojavljuju se tzv. “Kalvarije”, tj. mjesta koja su obilježena uspomenama na Isusovu muku i smrt. To su redovito mjesta označena postajama Križnog puta i na vrhu dominira 12. postaja gdje Isus raspet umire na križu. Pa i grob se Isusov nastoji aranžirati po mnogim crkvama na Veliki petak. Sama pobožnost Križnog puta u obliku u kakvom je danas imamo u crkvama i oko njih nastajala je u 17. stoljeću.
Dragocjeni pečat toj pobožnosti dali su franjevci koji su je širili, a franjevac kapucin sv. Leonardo Portomauricijski dao je temeljni pečat toj pobožnosti kad je o Križnom putu na poziv pape Benedikta XIV. godine 1750. propovijedao u rimskom Koloseumu. Križni put sastoji se od 14 postaja. Najprije ih je bilo sedam koje se mogu iščitati i u tekstovima evanđelja i to su: prva gdje Pilat osuđuje Isusa, peta gdje mu pomaže Šimun Cirenac u nošenju križa, osma gdje žene plaču nad Isusom, deseta gdje Isusa svlače, 11. gdje Isusa pribijaju na križ, 12. gdje Isus umire na križu i 14. gdje Isusa polažu u grob.
Kasnije je kršćanska tradicija i pobožnost, posebno iz pričanja hodočasnika, prepoznala početak hoda gdje Isus prima križ, tri postaje kako Isus posrće i pada pod križem, zatim susret Isusa i Majke Marije, gesta žene koja se zove Veronika i konačno kako mrtvo tijelo Isusovo polažu u Marijino krilo. Ta je pobožnost uvijek poticaj vjernicima da se sjete Božje ljubavi, a isto tako i da svoje križeve povežu i oplemene Isusovim križem.
