U šest navrata, svakoga 13. u mjesecu od svibnja do listopada 1917. ondje se, naime, u Irijskoj dolini Gospa ukazala djeci pastirićima – 10-godišnjoj Luciji DosSantos, 9-godišnjem Franji i njegovoj sestri 7-godišnjoj Hijacinti Marto. Pozvala je preko njih na molitvu i pokoru, obraćenje i mir, čime je upozorila čovječanstvo na korijene nemira i jedini ispravan put do mira. Sve što im je u toj prigodi rekla i pokazala u šest ukazanja može se sažeti u dvije riječi: pokora i molitva, obraćenje Bogu. To je povod da se s nekoliko riječi osvrnemo na pojavu ukazanja.
ČEMU UKAZANJA?
U najopćenitijem značenju riječi ukazanjem nazivamo vidljivo očitovanje nekog bića čija je prisutnost u tom trenutku i na tom mjestu ne samo neuobičajena nego i neobjašnjiva prema spoznajama kojima danas vlada ljudski razum. Povijest spasenja, biblijska i crkvena, poznaje različita ukazanja: anđela, Isusa Krista, Blažene Djevice Marije i raznih svetaca. Teologija kroz posljednjih pola stoljeća ne gleda baš blagonaklono na ukazanja, tim više što se čini kao da se ona množe. Tako je, primjerice, kroz zadnjih pedesetak godina u svijetu prijavljeno više od dvije stotine Gospinih ukazanja, što zbunjuje ne samo obične vjernike nego i teologe. Ipak, činjenica da milijuni hodočasnika svake godine posjete svjetski poznata marijanska svetišta (Guadalupe, Lurd, Fatima, Me- đugorje) zavrjeđuje pozornost ne samosociologa i religiologa nego i teologa. Problem jednog dijela teologa, ne samo poslije Drugog vatikanskog sabora nego i ranije, bio je kako povezati stvarnost opće Objave koja je svoj vrhunac imala u Isusu Kristu s privatnim objavama. Tvrdili su, naime, ako je Bog u Isusu Kristu objavio i darovao sama sebe te ako nema i ne će biti neke druge, dodatne, dopunske objave, čemu onda uopće privatne objave? Nekoliko posljednjih godina teologija se ipak trudi pristupiti pojavi ukazanja malo drukčije. Neobičnost privatnih objava ne shvaća se kao dopuna ili ispravljanje nedostatka opće Objave, nego se promatra kao oživljavanje proročke karizme u životu Crkve. Naravno, ne u smislu proricanja budućih stvari, nego ponajprije kao podsjećanje na ono najvažnije ili iznimno važno u životu Crkve, a što se u određenom razdoblju može zaboraviti. Ako se pojavi ukazanja pristupi tako, postaje jasno kako u biti nema „privatnih ukazanja“, nego je svako ukazanje, ukoliko je istinito, važno za opću Crkvu ili barem za njezin dio. Tu treba smjestiti i govor o ukazanjima Blažene Djevice Marije, s dodatnom sviješću i spoznajom kako ona ima ulogu koju joj je Bog dodijelio u životu Crkve. Njezino je poslanje „bitiMajka u redu milosti“, tj. surađivati u „rađanju i odgoju djece Božje“, kako uči II. vatikanski sabor (usp. Svjetlo narodâ, 61). Ta se njezina uloga ne odnosi jedino na Crkvu slavnih u nebu, nego u prvom redu na putujuću Crkvu na zemlji. Budući da je tijekom čitava zemaljskog života bila najbliža i najvjernija učenica svoga Sina, po Kristu je postala bliska i udovima njegova tijela, Crkve. I to je u skladu s cijelim njezinim životom i poslanjem, kako nam svjedoče evanđelja. Ona je ponizna službenica Gospodnja koja hiti u Gorje, u grad Judin, kako bi se stavila na raspolaganje potrebitoj Elizabeti; ona je Posrednica koja je u Kani Galilejskoj pozorna na potrebe zaručnikâ; ona je pod Križem nova Eva – Majka novog čovječanstva koje okuplja njezin Sin, novi Adam.
DAROVANA MAJKA
Majka Marija, kojoj je Raspeti s križa u liku Ivanovu povjerio svu svoju braću i sestre, ne može mirno gledati nevolje i poteškoće koje proživljavaju njezina djeca na putu prema vječnoj domovini. Njezina brojna ukazanja iskaz su njezine ljubavi i brige prema nama, njezinoj djeci koja još putuju i koja još uvijek nisu sigurna za svoje spasenje. Tu njezinu ulogu, tj. njezina buduća ukazanja možemo nekako nazrijeti i u knjizi Otkrivenja koja proročki navije- šta Ženu kao znak velik na nebu (usp. Otk 12, 1). Krist iz knjige Otkrivenja je slavan, u ruci mu je žezlo, a on je istodobno zaklani Jaganjac. Jednako tako i Marija je „Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi joj vijenac od dvanaest zvijezda“, a u isto vrijeme ona viče „u porođajnim bolima i mukama rađanja“ (Otk 12,1-2). Obasjana je nadnaravnim svjetlom, ali se u isto doba nalazi i u mukama rađanja, što označava križ, odnosno progonstva njezine djece. To će se ponavljati kroz sva marijanska ukazanja tijekom čitave povijesti: s jedne strane slavna, blistava, sjajna i prelijepa Gospođa (Gospa), a s druge „muke rađanja“, odnosno njezina ljubav i briga za njezinu djecu na njihovu životnom putu. Nije, dakle, čudno ni neobično ako Gospa, po Božjem dopuštenju, odluči pohoditi svoju djecu te ih ohrabriti u njihovoj borbi protiv zmaja koji na njih vreba i želi ih prožderati (usp. Otk 12,4). Brojna Gospina ukazanja trebala bi nas ohrabriti u našoj kršćanskoj vjeri i nastojanju oko vjernosti Gospodinu Isusu, znajući da nas na našemu životnom putu prati naša nebeska Majka Marija. Tekst objavljen u Mariji, vjerskom listu za Marijine štovatelje (Split, 1/2017, 12-13)
