Nije im dugo trebalo da jedne večeri, na sastanku župljana održanom 21. siječnja 1934., odluče: Gradit ćemo križ na brdu Šipovcu, s kojega je otvoren pogled na sve krajeve Hercegovine, na njegovu vrhu do kojega nisu vodile nikakve staze, a one kojima su Iliri prije dvije tisuće godina, dok je naš Spasitelj hodao na zemlji, dohodili do toga vrha, bile su davno, vrlo davno zarasle. Možda bi se njima zaputila tek pokoja pastirica za odlutalim janjetom.
Gradnja križa u teškim ekonomskim uvjetima
Nije bilo jednostavno preuzeti tako veliku zadaću. Ne stoga što na brdu nema staza, što je uistinu visoko, strmo i neprohodno, već s razloga puno ozbiljnijih. Prisjetimo se: Tih je godina u svijetu vladala velika ekonomska kriza, a zasigurno je ponajprije pogađala sredine koje su i bez toga uvijek u gospodarskoj krizi i neimaštini. Duhan, jedini proizvod od kojega se u ovim krajevima mogao zaraditi novčić za život, slabo je plaćan, zaposlenih u državnim službama ili poduzećima gotovo nije ni bilo a, k tomu, svaka je obitelj imala punu (skromnu) kuću djece, te je pravo umijeće bilo sva ta usta nahraniti. Unatoč tomu, mladi su zasukali rukave te prosijecali stazu prema vrhu brda, oni su donosili vreće cementa, kante pijeska, željezo, daske i sve što je potrebno za tako veliki pothvat. Njihova je imena župnik upisao u kroniku gradnje, kao i svakoga domaćina koji je novčano pridonio, ali i župnike okolnih i udaljenijih župa koji su pomogli izgradnju križa. Samouki majstor Ante Dugandžić Redžo šalovao je križ, mladići su pripravljali beton, a ostalo je zapamćeno da je mlada žena, Jela Vasilj, na leđima iznijela vreću cementa, a nitko više i ne zna, graditelji su pomrli da posvjedoče, koliko je žena iznijelo burilo vode, za beton i za piće radnicima. Gradnju nije mogla pomutiti ni kiša koja u veljači često pada – a te je godine, svjedoči župnik , uistinu lila, – ni bura, ni neimaština. S gradnjom se počelo 12. veljače, a 10. ožujka bilo je sve gotovo. Već 16. ožujka križ je blagoslovljen i na njemu je slavljena prva sv. misa. Večer prije toga cijela župa Međugorje, pučanstvo Brotnja i udaljenijih mjesta, odakle se brdo vidi, promatrali su čudesnu sliku: Velika vatra u obliku križa obasjavala je svako srce. Naime, na zemlji i kamenu brda uz križ napravljen je u obliku križa veliki znak od pepela i nafte, koji je gorio dugo u noć.
Blagoslov križa i prva sv. Misa na Križevcu
Procesiju od crkve do Križevca, jer je brdo tada promijenilo ime, predvodila je Bratovština Presvetog Srca Isusova za borbu protiv psovke, a na Misi je sudjelovalo i mlado i staro, i muško i žensko iz župe te uz župnika još i svećenici iz drugih župa, a razumije se i fratri rođeni u župi Međugorje. Bilo bi dobro, kad se ta bratovština spominje, poći njezinim putem: Opet moliti protiv psovke, za čistoću svoga jezika i srca, jer je teško shvatiti Gospine poruke na jeziku koji obiluje tolikim pogrdnim riječima i psovkama! Uostalom, nije li govor, taj lijepi dar, Bog dao čovjeku da slavi Boga, a ne da ga grdi. Plamen u obliku križa, zapaljen na Križevcu, u srcima župljana nije nikada prestao gorjeti, nii u ratnim godinama koje su uskoro uslijedile, ni u poraću, kada je komunistička vlast pod svaku cijenu htjela križ iščupati iz srca vjernika. Prvih poratnih godina čak su zabranili slaviti misu na Križevcu, u prvu nedjelju iza Male Gospe, što se počelo činiti već 1934. Križ je u poteškoćama koje su nadolazile i kojih nikada nije manjkalo bio sve češćim utočištem. Žene i djevojke poglavito, odlazile su tom strmom stazom moliti za svoje – žene za djecu i muževe u svijetu, djevojke za braću, mladiće, sve potrebne. Cijelu korizmu i pogotovu na Veliki petak u manjim skupinama ili pojedinačno, nakon molitve križnoga puta na golim su koljenima obilazile oko križa.
Mjesto molitve župljana i hodočasnika
Mjesto molitve i zavjetnih hodočašća župljana, najednom, postaje mjestom molitve i zavjetnih okupljanja vjernika cijeloga svijeta. Već godine 1981., u prvu nedjelju po Maloj Gospi, na misnom slavlju na Križevcu nazočno je više od pedeset tisuća vjernika – naravno iz župe, ali i iz cijele Bosne i Hercegovine, Hrvatske, europskih ali i prekomorskih zemalja. Svi hrle prema križu na Križevcu, mnogi prvi put takvom, kamenitom stazom, mole križni put. I tada su župljani pokazali svoje gostoprimstvo i ljubav spram gostiju: Nude žednima vodu i vino, gladnima kruh, grožđe i smokve, kao svojim najbližima.
Draga djeco! I križ je bio u Božjem planu kad ste ga sagradili. Ovih dana napose idite na Brdo i molite pod križem. Potrebne su mi vaše molitve. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu! – kazala je Gospa u poruci od 30. kolovoza 1984.
Križevac je jedno od tri stožerna mjesta – uz crkvu i Brdo ukazanja – molitve međugorskog hodočasnika. Mnogi su tu doživjeli obraćenje i ozdravljenje, mnogi su posvjedočili pomirenje. Potresna su svjedočanstva o izlječenju od ovisnosti, o praštanju, o početku novoga životnog puta… Koliko je hodočasnika osjetilo neodoljivi poziv nakon temeljite ispovijedi i sv. mise otići na Križevac, i koliko ih je tek uspinjući se uz to brdo molitve odlučilo otići u crkvu, na misu i ispovijed!
Križevac je mjesto molitve župljana i hodočasnika: Već 83 godine na njemu se slavi sv. misa, a 36 godina moli i križni put. No, svoj dan na Križevcu imaju i mladi iz cijeloga svijeta – okupljeni na svom molitvenom susretu, Mladifestu, već 28 godina sudjeluju na sv. misi koja se slavi 6. kolovoza, na dan Preobraženja Gospodinova, u cik zore. Desetci tisuća onih koji su tek zakoračili u život, koji preuzimaju obveze za svijet, s Križevca odlaze preporođeni, osnaženi i ohrabreni.
Riječi urezane u betonskom križu u srcima nose svi oni milijuni hodočasnika, mladih i starih, zdravih i bolesnih, koji su pohodili to brdo na koje nas tolike godine poziva Kraljica Mira. Ponavljajmo ih, sada, dok se pripremamo za proslavu Uzvišenja sv. Križa na Križevcu:
IHS/ ISUSU KRISTU/ OTKUPITELJU
LJUDSKOGA RODA/ U ZNAK SVOJE
VJERE, LJUBAVI/ I NADE/ PODIGOŠE/
O. BERNARDIN/ SMOLJAN/ ŽUPNIK/
I ŽUPA/ MEĐUGORJE/ OD/
SVAKOGA ZLA/ OSLOBODI/ SVE NAS/ ISUSE!
Glasnik mira
