Postoji demon kojeg sveci, posebice pustinjski oci, prepoznaju u ovakvom duhu – onaj koji dolazi preko dana, za vrijeme posla kako bi nas gurnuo dalje u ništavilo.
Ovisnik o drogama je prorok našeg vremena. Prorok nam ne proriče samo budućnost, već govori i o onome kako stvari stoje u sadašnjosti. On je glas istine. Ovisnik o drogama proriče kroz ispraznost mahnite potrage za zadovoljstvom. On pronalazi lažni odmor u trenutku omame, svjestan da ona juri, no svejedno ustrajava u njoj kroz neku vrstu obuzetog očaja. On se ne zabavlja da bi slavio nešto dobro, već da bi otupio činjenicu da je dobro nedostižno. Njegova zabava umrtvljuje bol, no on se ne pretvara da bol ne postoji.
Mi, koji se ne obaziremo na njegov poziv, ne znamo da su naša zadovoljstva prazna, da je naša potraga za srećom uzaludna i da nerazumno očekujemo pad nakon privremenih visina.
Postoji demon kojeg sveci, posebice pustinjski oci, prepoznaju u ovakvom duhu – onaj koji dolazi preko dana, za vrijeme posla kako bi nas gurnuo dalje u ništavilo. Zvali su ga „podnevni vrag“ upravo zato što dolazi za danjeg svjetla dok smo zauzeti svojim redovnim zadacima i poslom. Stanje u koje nas iskušava zove se acedia, što označava vrstu očaja kada sam život doživljavamo kao beznadnu muku iako on zapravo i jest naporan.
Upravo ovo je ono zašto je ovisnik o drogama naš prorok. Ovisnik o drogama nije „lijen“, on marljivo radi, no njegov rad je polagana spirala prema dolje koju prihvaća očaj i koja djeluje na temelju očaja. Acedia također poznaje, i čak i vjeruje da je čovjek stvoren za velike stvari, no da ne posjeduje niti nadu niti srčanost da ih dostigne. Mrzi činjenicu što su te stvari nedostižne i priželjkuje da je pozvan na manje stvari. Konačno, nauči mrziti Boga. Ovisnik o drogama je svjestan da ne mora biti tako, i da mu to ne daje nadu, već da zbog toga sve više mrzi sebe i strovaljuje se sve više prema dolje.
Čovjek koji je doveden u iskušenje stanja zvanog acedia je mahnit i stalno „uključen“, ali nije u stanju jasno utvrditi zašto radi sve što radi ili koji je cilj toga što radi – on zaboravlja ili zanemaruje istinske ciljeve. Sklon je prekomjernom radu, impulzivnom provjeravanju e-mailova (često povezanih s poslom) i valjanju u razonodama u potrazi za dopaminskim visinama. Nije u stanju ili se ne želi upustiti u istinski mir. A puno toga ima veze s činjenicom da je zaboravio kako se odmarati. Pornografija, posao, lijenost, videoigre, opsjednutost medijima i neumjerenost, sve su to iskušenja da se otupi stvarnost za koju osjeća da cijelo vrijeme gmiže prema njegovoj nutrini. Zaboravio je kako živjeti.
Redovnici koji su se borili protiv ovog vraga (često doslovno) dali su nam neke preporuke. Osnovni način borbe protiv njega je ostati u svojoj ćeliji. Za redovnike je to značilo ostati vjeran jednostavnom pozivu na molitvu i mir. Podnevni vrag želi da iskusimo druge „samostane“ i mjesta u potrazi za nečim, no potraga je u stvari ni za čim. Ostanimo na mjestu i budimo vjerni. Nama ovo može izgledati više kao da smo nešto ukrali nekolicini zabavnih mjesta, ili poslu, onda kada bismo se trebali odmarati, i kada se odmaramo, a trebali bismo raditi. Napeta aktivnost bez smislena cilja – to je iskušenje. Jednostavna vjernost „malim, dosadnim stvarima“ života je način kako se boriti protiv ovoga podnevnog demona.
No, ono što mi ljudi danas nemamo, a što su imali redovnici, jesu duga razdoblja tišine i doticaj sa stvarnošću. Naše umjetno okruženje, kontrolirane istine i temperature drže nas podalje od spoznaje stvarnosti – istine o stvarima kakve one jesu. Udobnost i podražaji postaju droga i budući da mnogo ljudi na tome mnogo zarađuje, oni ulažu u to da nas ulove i održavaju ulovljenima. I opet, ovisnik o drogama je naš prorok i dileri su posvuda.
Boriti se protiv ovoga jednostavnije je nego što mislimo. Istinska dokolica, koja je duh odmarajuće dojmljivosti i koji se najbolje pronalazi na lijepim mjestima i u prirodi, ima načina da podsjeti dušu na njezinu pravu svrhu (Bog) i kroz iskustvo ljepote nalazi način da nanovo posloži naš um i dušu prema onome što je dobro i istinito. Stoga, nađite mjesto za odmor i odmarajte. Dopustite da istina ponovo posloži stvari kako treba. Kao što je Josef Pieper rekao, citirajući Aristotela, moramo raditi kako bismo imali razonodu, a ne dokoličariti kako bismo radili. Ovo se dokazuje činjenicom da nas je Bog pozvao našoj krajnjoj svrsi, a to je da počivamo u Njemu.
Ali podnevni vrag nas također razdjeljuje i individualizira. Za borbu protiv njega trebaju nam braća koja se isto tako odmaraju u stvarnosti. Kada se ljudi sakupe radi razonode, rezultat je zabavljanje – istinska svečanost. Svečanost, za razliku od očajničkih pijanki, potvrda je da je život zapravo dobar i vrijedan življenja. Na pravoj katoličkoj zabavi ne odajemo se zadovoljstvu kako bismo umanjili jad života, nego da bismo potvrdili dobrotu stvarnosti i uživali u njoj kako je i Bog to naumio. Pronađite odmor, pronađite prijatelje, i sjetite se tko ste i na koju ste veličinu pozvani.
Obitelj malih Marija| Jason Craig | www.thosecatholicmen.com
