Mi ne znamo točno što je pisao, ali jedna predaja nam kaže da je Isus pisao grijehe onih koji su držali kamenje. Nekako mi je draga ta predaja, zbog svih nas koji znamo kakvog je okusa prašina i kako je to 'gutati je'dok čekaš da ti se netko smiluje,ne zbog onog što si učinio već zbog onog što jesi,samo čovjek.
Od krvi i mesa. Kako su svi ti licemjeri,moralne vertikale,dežurni 'dušebrižnici',pravnici, pametnjakovići...itd, (ubrajam tu i sebe i molim Gospodina za oprost ) prilazili toj bludnici (danas je to prostitutka i svaka ona-on kojima ljepimo etikete) a koju je trebalo zbog grijeha kazniti kamenovanjem,vidjeći svoje grijehe ispisane na pijesku spuštali bi svoje kamenje,jedan po jedan.Nijedan nije bio bačen na nju grešnicu. Znate zašto? Jer nitko od njih nije bio bez grijeha i svaki njihov grijeh bio je teži od tog kamena što su ga držali u rukama.
Treba li uopće biti bačen na ikoga? Sada bi se mnogi pitali gdje je Isus danas dok u rukama ne držimo samo drvlje i kamenje već baratamo svakojakim oružjem modernog doba,možda najviše jezikom, mi žene, raznorazne Magdalene i one koje misle da to nisu ni u jednom smislu,jer ipak prostituiranje tijela nije jedini doprinos grešnom životu, ima ga na mnogo drugih načina. Samo, to si treba posvijestiti.
Proniknuti, zagrebati ispod površine i rasvijetliti...svi smo mi 'Magdalena'ovoga doba i svi smo mi licemjer sa kamenom u rukama i svi mi trebamo Isusa koji će ispred nas ispisivati grijehe kako ne bi pomislili da je netko gori od nas samih. Srce, um i duh isto mogu živjeti u razvratu samo se to lakše sakrije od drugih, tada nema straha od primljenog kamena i može se naočigled sviju živjeti mirno sa drugima ali ne i u miru sa sobom. Postoje grijesi koji se čuvaju u srcu i tamo ostaju zarobljeni. Ali Isus poznaje svakog ponaosob. Poznaje tebe i mene.
Piše po prašini srca tvoj i moj grijeh dok držimo kamen u ruci kojeg često jedva čekamo baciti na nekoga. Bio taj kamen oblih,ravnih ili oštrih rubova,svaki jednako boli i pogađa, svaki ima određenu težinu i namjeru ali naposljetku ranjava najviše nas same.Svaki koji bacimo vraća se poput bumeranga u naš život. I to je istina, dok druge vidimo u grijehu a ne i sebe,ne možemo biti dobri za nikoga i ne možemo (pro)čitati Njegovu riječ za nas. Odloži svoj kamen i pusti da snaga praštanja izbriše svako zlo,pusti da vjetar Duha svetoga poravna sve zapreke i prepreke do Uskrsloga, odloži svoj kamen i padni pred Isusa jer on vidi i gleda ravno u naša srca...svaki kamen koji nosiš je kamen spoticanja do Gospodina,svaki kamen bačen na nekoga ubija dio tvoje duše,svaki kamen kojeg spustiš oprost je za sva zla i novi početak uz Isusa. Blagoslovljena bila sveta Magdaleno što se Bog s tobom poslužio i otkrio nam da nema većeg i manjeg zla, hvala Ti što si bila ponizna sve do tvoga uskrsa i krenula putem svake žene koja je grijehom bila ranjena spašena. Hvala ti što si se spustila dovoljno nisko i spoznala milost praštanja da mi skupa s tobom uranjamo u ljubav našeg Spasitelja. Nijedan grijeh ne smije biti kamen bačen u nekoga,kamen je stvar spoticanja kojeg Isus miče s puta našeg spasenja kad mu se predamo, kao Magdalena pred grešnicima svijeta.
«Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se» (Luka 6,37).
