Ubrzo im se razvezao, ionako blagoglagljivi jezik. Najprije je bilo riječi o muževima i bile su složne u procjeni da bi prije natjerale magare preko ćuprije nego muža na nedjeljnu misu ili ispovijed. Dakako, to ih boli, ali su zahvalne Bogu da imaju djecu koja baštine njihove gene. Redovito pohađaju svetu misu, sudjeluju u večernjoj obiteljskoj molitvi, nisu sklona alkoholu, drugi, kocki i drugim nepodobštinama. Nisu propustile komentirati ni misno slavlje. Zadovoljne su kako se slavi sveta misa, donekle i s propovijedi, ali ih smeta što pojedini župljani ostanu izvan crkve, iako ima dovoljno mjesta u crkvi. Komentirale su i pojedine žene koje se rijetko pričešćuju pa tako daju loš primjer i svojoj djeci. One misle da bi svećenici morali više naglasavati kako je sv. pričest sastavni dio misnoga slavlja. Neki misle da lemuzina može zamijeniti sv. pričest, pogotovo kad netko pošalje lemuzinu a mogao bi sam sudjelovati u misnom slavlju. I onda je došla na red, reklo bi se, nevažna, ali, ipak važna tema za dobro razumijevanje misnoga slavlja.Kada se stoji, kleči, sjedi... za vrijeme mise...?
Hamzuša je sklonija klečanju ( i kad treba i kad ne treba!), a Baraćuša sjedenju i stajanju. „Ja mislim“, veli Baraćuša, „da se Boga više časti i slavi stojeći nego klečeći. Moja pokojna baka Bovka uvijek bi ustala, kad bi se did Martin vraćao s posla kući. Nije to ona činila iz straha nego iz velikog poštovanja i ljubavi. Iz straha se pada na koljena i drhti. Zar ne, iz poštovanja prema DOMOVINI ljudi se ustaju i pjesmom je slave i veličaju. A zašto bi drukčije bilo s BOGOM? Bog nije strašilo pred kojim strepimo nego Bog (Ljubav) čijem se susretu radujemo. Evo, kako to tumači jedan teolog liturgičar: „Stajanje je izvanredna gesta kršćanske liturgije koja proslavlja vazmeno (uskrsno) otajstvo. (...)
Do koje je mjere stajanje u kršćanskoj liturgiji poimano kao stav Uskrsnuloga, pokazuje činjenica da vjernička osjetljivost nije dopuštala klečanje nedjeljom. Bila bi to stanovita povrjeda dostojanstva nedjelje i zasjenjenje njezina središnjeg smisla. Tertulijan (crkveni otac) smatra da su post i klanjanje nedjeljom, kada se kršćanska zajednica okuplja na slavlje Kristova uskrsnuća, bezbožno djelo. (...)
Najnovija liturgijska obnova htjela je sačuvati vlastitost tog molitvenog stava pa je unutar slavlja euharistije (mise) predvidjela trenutke klečanja samo u određenim trenutcima. Tako se za vrijeme euharistijske molitve stoji, izuzev kod izgovaranja riječi posvećenja i Gosodinovih riječi ustanovljenja euharistije, kada se kleči. No klečanje ovdje nema značenja pokore ili osobne pobožnosti. Zajednica se u tom trenutku pridružuje svećenikovoj epikletskoj gesti (položene ruke), odnosno nagnutost tijela dok on izgovara riječi molitve i sudjelujući u njima. Na jedank se način stojeći pridružuje iskazivanju hvale kroz ostatak euharistijske molitve. (...)
Liturgijski čini, „nisu privatni čini; oni su slavlja Crkve, koja je sakrament jedinstva“. Slavlje uvijek iziskuje poniznost, odreknuće u nekoj mjeri od vlastitih stavova,
osjećanja i nagnuća, prepuštajući se osjećaju i stavu zajednice koja slavi...
Dakle, moja Hamzuša, ako želimo slaviti USKRSNULOG GOSPODINA, držimo se liturgijskih propisa Crkve i slavimo GA stojeći.
