U današnjim postojećim prilikama malo je vjerojatno da bi se Isusu uopće dopustio roditi. Marijina trudnoća, a k tome i život u oskudici dok je otac djeteta nepoznat, bila bi jasan slučaj i pokazatelj za dopuštenost pobačaja. A njezino tvrđenje i govor da je njezina trudnoća plod sudjelovanja Duha Svetoga bio bi jasan dokaz kako joj je potrebno psihijatrijsko liječenje te bi time prekid trudnoće bio još opravdaniji. Tako bi naš naraštaj koji treba Otkupitelja puno više od bilo kojeg drugog naraštaja, bio isuviše human a da bi mu uopće dopustio da Svjetlo svijeta zasja u tami što postaje sve težom i sumornijom.
(...)
Izvješća dalje kažu kako su Josip i Marija ubrzo nakon rođenja odnijeli dijete Isusa u Egipat. Putovanje je bilo proročki potkrijepljeno onom divnom riječju proroka Jeremije: U Rami se glas čuje, kuknjava i plač: Rahela oplakuje sinove svoje i neće da se utješi, jer više ih nema. Ta se riječ odnosi na Herodov ukaz prema kojemu su sva djeca ispod dvije godine u betlehemskoj okolici morala biti smaknuta. Nadao se da će tim ukazom sigurno ubiti dijete iz Davidove kuće koje bi trebalo postati židovskim kraljem. O tom djetetu i njegovom prorečenom rođenju tri su mudraca već podnijela Herodu izviješće. I on je u njemu slutio mogućeg rivala, pa je zato tu trojicu najprije poslao u Betlehem da ispitaju stanje sa strogim nalogom da ga izvijeste o onome što su ondje pronašli. Međutim, nakon što su našli Isusa, odlučili su - jer su bili mudri ljudi - da je puno pametnije vratiti se drugim putem u zavičaj na Istok, a ne putem koji bi vodio do Heroda. Ta su trojica predočavani kao magi ili zvjezdoznanci, do tančina upućeni u astrologiju i proricanje. Tako ih prikazuju i rani ilustratori Novog zavjeta po raskošnim molitvenicima, iluminiranim rukopisima i misalima. A ja ih sebi radije predočavam u suvremenoj opremi - kao učene i pametne glave, misaone ljude, trust mozgova, svemu dorasle i u svemu potkovane. Bilo kako bilo, nakon što su zaobišli Herodovo područje, mudraci se gube s pozornice, prepuštajući četverovlasniku Herodu da pripremi betlehemski pokolj nevine dječice, jednako omiljenu temu ranokršćanskih ilustratora. Sumnjivci koji događaj dovode u dvojbu, neka samo promisle kako je Herodovo djelo u današnje vrijeme posve zasjenjeno, jer i danas se djeca ubijaju iz posve humanih razloga i u puno većem broju nego onda, dok su još u majčinoj utrobi, što Herodu očito nije ni palo na pamet.
(...)
Tražiti Isusa u povijesti svijeta uzaludno je, kao što je uzaludno pokušati pronaći mjerilo koje će mjeriti beskraj ili izumiti sat koji će otkucavati kroz cijelu vječnost. Bog oblikuje povijest prema svojim planovima i svrsi. Povijest nije ništa drugo do zemaljska glina u kojoj i kojom on radi i oblikuje. Tko će tražiti Michelangelova Pieta u kamenolomu u kojim se vadio neobrađeni mramor? Ili Shakespeareova kralja Leara u povijesnim kronikama? Ako to već vrijedi za smrtne veleumove, koliko tek vrijedi kad Bog nastupa kao umjetnik koji nam je nakanio poslati svoj autoportret s karakterističnim crtama, služeći se pri tome jezikom smrtnosti - da bi nam se otvorili novi vidici i obzorja nade i razumijevanja. To je bilo utjelovljenje, učovječenje, kako je opisano u uvodnim recima četvrtog Evanđelja: Od svog trijumfalnog početka, "U početku bijaše Riječ i Bog bijaše Riječ", do ljepšeg, utješnog zaključka: "I Riječ je postala čovjekom i među nama prebivala... puna milosti i istine", navješćuje ono savršeno jasno zašto se Utjelovljenje moralo zbiti i što je ono značilo za čovječanstvo i za sva buduća vremena.
(...)
Isusova povijest mora započeti Utjelovljenjem, i bez toga ne bi bilo te povijesti. U svim vremenima javljali su se u svijetu silni i veliki učitelji, mistici i sveci. Živjeli su u svijetu i izgovarali riječi pune milosti i istine, i moramo im biti s punim pravom zahvalni. Ali ni za koga od njih nije podignut zahtjev niti se držalo da je tko od njih Bog. Samo se o Isusu Kristu sačuvalo vjerovanje da njegovim dolaskom na svijet Bog udostojao uzeti ljudsko obličje kako bi se ubuduće ljudi osmjelili i uznastojali na svojoj bogolikosti - da se iz svoje smrtosti vinu prema njegovoj besmrtnosti, da iz svoje nesavršenosti čeznu za njegovom savršenošću. U Starom je zavjetu zabilježeno kako nitko ne može Boga vidjeti i ostati na životu. S druge se pak strane kaže, kako s pravom ističe Kierkegaard, da Bog ne može učiniti čovjeka sebi sličnim ako ga ne preobrazi u nešto što se uzdiže iznad običnog ljudskog dosega. I tako je za Boga postojalo i preostalo jedino rješenje - on sam morao je postati čovjekom. To je i učinio u osobi Isusa Krista. Time je Bog otvorio prozor u tamnom zatvoru našeg Ja u kojem svi mi skapavamo, puštajući unutra zraku svojega svjetla, stvarajući novi obzor i nudeći nam put oslobođenja od robovanja tijelu, razbješnjeloj volji i dovodeći nas u stanje koje Pavao naziva slobodom slave djece Božje.
Iz knjige Isus čovjek koji živi (Malcom Muggeridge)
