Proteklih godina u više hrvatskih gradova održali su se vrlo posjećeni karizmatski molitveni skupovi. Održani skupovi izazvali su podijeljene reakcije u hrvatskoj vjerničkoj javnosti. Komentari su išli u rasponu od oduševljenog odobravanja do apriornog odbacivanja.
Katolički je karizmatski pokret nastao u Sjedinjenim Američkim Državama u ozračju prenaglašene racionalnosti i znanstvenosti, ozračju stranom duhovnim vrijednostima. Na početku se pokret označio pojmom »katolički pentekostalizam«, »neopentekostalizam« ili »katolički pentekostalni pokret«, što je prizivalo iskustvo Duha u prvoj Crkvi. No, kako u okviru protestantizma postoji pentekostalna zajednica, sličan naziv za katolički pokret mogao je izazvati sumnju u doktrinarnu pravovjernost. Stoga se vrlo brzo za pokret počinje koristiti izraz »katolička karizmatska obnova«. Ni taj pojam nije ostao dugo u upotrebi jer je riječ »karizmatska« mogla dovesti do zaključka – a očito je dovela te dovodi i dan danas – da se unutar pokreta stavlja naglasak na izvanredne karizme koje sv. Pavao nabraja u svojim poslanicama, a koje nisu primarne u životu kršćanske zajednice. Stoga se počinje koristiti izraz »obnova u Duhu«, ili »duhovna obnova«, ili, jednostavno, »obnova«. »Obnova u Duhu« pak nije nova redovnička ili kakva druga zajednica, udruga u krilu Katoličke Crkve. Riječ je o pokretima duhovnog buđenja vjernika na raznim stranama svijeta koji su međusobno različiti i neovisni te sami ne dopuštaju da ih se »uokviri« u određenu rigidnu instituciju. Možda bi stoga najpogodniji izraz za spomenuti pokret duhovne obnove bio: »skupine obnove u Duhu«.
U obranu svoga nastanka i djelovanja razne se karizmatske skupine prizivaju na djelovanje Duha Svetoga u prvoj Crkvi, što se smatra mjerom i modelom za Crkvu u svakom vremenu.
Duh, kojeg je Otac izlio u srca krštenika i koji u njima kliče: Abba! Oče!, sa sobom donosi i preobilje svojih darova, karizmi u cilju posvećivanja same osobe i izgradnje zajednice – Crkve. Karizme su »osobite milosti« ili »darovi« koje Duh budi i daje svakom kršteniku, kako bi ga osposobio da unutar tijela Crkve vrši vlastitu službu na izgradnju čitavoga Tijela. Razni karizmatski pokreti pozivaju se na bogatstvo različitosti darova Duha Svetoga. Sukladno nauku sv. Pavla tvrde da je u stvari svaki kršćanin pozvan biti karizmatikom, tj. otkriti darove koje mu je Duh udijelio te dobivene darove staviti na izgradnju Kristova tijela. Za razliku od drugih, »običnih« kršćana, oni se trude prepoznati vlastite, dobivene darove te ih živjeti. Poneko pretjerivanje ili naglašavanje jednog ili drugog dara (osobito dara molitve u jezicima i ozdravljenja) ne umanjuje svjesni napor velike većine karzimatika da su-djeluju u izgradnji Kristova tijela – Crkve.
Često se, u kontekstu govora o karizmaticima, znaju čuti izrazi: »obnova u Duhu«, »krštenje u Duhu«, »izljev Duha«. »Izljev Duha« nije, dakle, neko novo krštenje ili superkrštenje, niti je nadopuna krštenja vodom. Ono se zaista sastoji u novom i posebnom djelovanju Duha Svetoga, ali se ne odnosi na objektivni učinak sakramenata kršćanske inicijacije (opus operatum), nego na subjekt koji je primio sakramente (opus operantis). Duh jednostavno čini plodnim, djelujućim ono što su krštenici već primili, što im je već darovano. Netko je lijepo rekao da su mnogi kršćani u krštenju i potvrdi primili od Duha Svetoga brojne i velike darove, poklone koje nikada nisu pogledali, a kamoli »otvorili«, na darovima zahvalili i darove živjeli.
Karizmatska obnova ustvari je plod izvansakramentalnog djelovanja Duha Svetoga. To djelovanje proizvodi nutarnji poticaj, »izljev Duha«, koji ide za tim da potakne suradnju i odgovor krštenika na darove, poticaje i nadahnuća istoga Duha. Radi se o oživljavanju sakramentalne milosti sakramenata krštenja i potvrde, tj. o življenju primljenih darova kako bi se ostvarilo sve dublje zajedništvo s Bogom te sve veće ostvarenje vlastitoga životnog zvanja i poslanja u korist naroda Božjega.
Zbog navedenoga posljednji su pape nazvali karizmatski pokret novim Duhovima u Crkvi. Pavao VI., obraćajući se sudionicima Međunarodnog kongresa karizmatske obnove u bazilici sv. Petra u Rimu, 19. svibnja 1975., rekao je da karizmatska obnova treba pomladiti svijet, dati duhovnost, dušu, religioznu misao svijetu, treba nanovo otvoriti usne svijeta na molitvu, pjesmu, radost, himne, svjedočanstvo…
Ivan Pavao II. je 14. ožujka 1992., u govoru središnjem Međunarodnom karizmatskom vijeću, rekao da karizmatska obnova igra značajnu ulogu u obrani i izgradnji kršćanskog života u društvu u kojem su sekularizam i materijalizam oslabili mnoge osobe da odgovore na poticaje Duha. Papa dalje navodi da je prva zadaća karizmatske obnove u novoj evangelizaciji osobno svjedočanstvo prisutnosti Duha i očitovanje njegova djelovanja kroz osobnu svetost života. U tom pogledu karizmatska je obnova jedan od putova nove evangelizacije društva.
Iskustvo Duha u Svetom pismu i kroz povijest Crkve kaže nam da je Duh po svojoj naravi slobodan i oslobađajući, živ i oživljujući, svet i posvećujući, zajedništvo i tvorac zajedništva. Simboli koji se koriste za izraziti stvarnost Duha – voda, vatra, vjetar – osim na snagu i moć Duha, upućuju i na njegovu neuhvatljivost. Duh je suveren i dinamičan, njime se ne može zagospodariti niti ga se može ukrotiti. Duh puše gdje hoće. On je onaj koji vodi i upravlja Crkvom, a ne Crkva njime. Ovu bi istinu trebali na umu držati osobito crkveni pastiri koji su i najpozvaniji razlučiti autentične znakove prisutnosti Duha. U prvoj Crkvi apostoli potiču vjernike na razlučivanje: Sve provjeravajte, dobro zadržite, piše sv. Pavao zajednici u Solunu (1 Sol 5,21), a sv. Ivan upozorava svoje vjernike: Ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove, jesu li od Boga (1 Iv 4,1). Temeljni kriterij razlučivanja duhova (i Duha) ostavio nam je sam Gospodin Isus: Po plodovima ćete ih njihovim poznati (Mt 7,20).
Duh Sveti potiče na obraćenje, poniznost, vodi k sve većem zajedništvu s Bogom i braćom, proslavi Boga te izgradnji Kristova tijela. Zloduh djeluje suprotno od Duha Svetoga. On širi nepovjerenje, neslogu, naglašavanje sebe pred drugima, izaziva nesklad i razdore itd.
Novi duhovni pokreti, kao plod i rezultat djelovanja Duha u Crkvi, nova su prigoda Crkvi da se obnovi. Crkva je trajno potrebna obnove (Ecclesia semper reformanda). Istinska obnova Crkve može se dogoditi jedino pod vodstvom Duha Svetoga. No, važno je prepoznati prisutnost Duha i njegove poticaje na obnovu, na izgradnju Kristova tijela, a ne, ne daj Božje, gasiti znakove prisutnosti Duha. Ovo razmišljanje zaključujem riječima kardinala Ratzingera (sadašnjega pape Benedikta XVI.): Apostolski (obnoviteljski) pokreti javljaju se u povijesti Crkve nužno i uvijek u novim oblicima budući da su oni odgovor Duha Svetoga na promijenjene situacije u kojima Crkva živi. Pa tako, kao što nije moguće stvoriti pozive u svećeništvo, kao što nije moguće postavljati ili ustanovljavati čisto administrativno svećenike ili svećenstvo, isto tako nije moguće da crkveni autoritet organizacijski i planski uvede ili nametne apostolske pokrete. Pokreti moraju biti Crkvi darovani, i oni se uvijek iznova daruju Crkvi. Moramo biti samo pozorni za njih i prema njima te snagom i darom razlikovanja duhova prihvatiti ono što je korisno i ispravno, a što je neuporabivo, nadići ili odbaciti.
U današnjem svijetu prenaglašenoga hedonizma, materijalizma i sekularizma karizmatski su pokreti odgovor Duha na potrebe Crkve u ovom trenutku. Pastiri su, dakako, pozvani bdjeti i provjeravati autentičnost znakova koji upućuju na prisutnost i djelovanje Duha, ali su još pozvaniji učiniti sve kako bi Crkva odgovorila poticajima Duha. Ako se žele darovi i plodovi Duha, treba mu omogućiti da djeluje, a ne ga trniti.
