Bog nam se zaista očitovao kao sama neizmjerna ljubav. Sve što on čini, proizlazi iz njegove božanske ljubavi: stvaranje svijeta i čovjeka kao slike Božje, objava u događaju Isusa Krista te nada u konačno dovršenje i proslavljenje svega stvorenja. Iz ljubavi Bog u povijesti zapodijeva razgovor s ljudima kao prijateljima kako bi ih pozvao u svoje zajedništvo i prigrlio sebi.
Opći Božji naum spasenja svih ljudi počeo se ostvarivati u povijesti Staroga i Novoga zavjeta i dostiže svoj vrhunac u utjelovljenju, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. On je od Boga postavljen za jedinoga posrednika spasenja. Zajedništvo s njim imamo vjerom i krštenjem kojim ulazimo u Crkvu, vidljivu zajednicu i posrednicu spasenja. Ona je Božji narod, Tijelo Kristovo, vidljivi znak i sredstvo, jer nam posreduje Kristovo spasonosno djelo.
I ovdje se može postaviti pitanje kako je moguće da pojedini čovjek ipak promaši ili proigra svoje vječno spasenje, iako Bog hoće da se svi ljudi spase? Božja volja ipak nije neki automatizam, jer se njegova ljubav susreće s našom ljudskom slobodom pa ishod toga susreta ne mora uvijek biti zajedništvo ljubavi, nego i odbijanje zajedništva s Bogom. Bog nudi svoje spasenje čovjeku, poziva ga, stavlja pred odluku, ali ga ne prisiljava, nego očekuje od čovjeka slobodan pristanak i odgovor.
Dakle, iako je Božja ponuda spasenja upravljena svakom čovjeku i svim ljudima, pojedinac se može oglušiti na taj poziv, zatvoriti u sebe, zaveden i zaslijepljen od zloga može uskratiti svoj pristanak Bogu u vjeri i tako se zatvoriti Božjemu planu da ga privede u svoje zajedništvo tj. spasi. Mogućnost vječne odbačenosti i prokletstva leži u čovjekovoj slobodi da se može zatvoriti Bogu, a ne u nekom manjku Božjega milosrđa i ljubavi. Tako čovjek koji ne traži Boga, prema kojemu je svim svojim bićem usmjeren ili koji ga, dapače, svjesno odbacuje, sam sebi zatvara mogućnost vječnoga spasenja. To je pak odbačenost od Boga ili pakao.
dr. don Nedjeljko Ante Ančić / “Vjera u pitanjima”
