Uvijek je lijepo živjeti kad nam sve ide po planu i kako mi želimo, no postoje trenuci u kojima nije onako kako smo si zamislili. Kako i zašto tada voljeti život i kome živimo?
Čini se da je sve manje ljudi koji se jednostavno znaju veseliti životu. O svemu se govori samo ne o ljepoti postojanja. Najčešće se govori o životu kao o problemu. Takav govor čuje se već u vrtiću. Već nam je svima postala navika da zamjećujemo ono što nam život čini teškim i što ga ugrožava pa zato u susretima ponajviše govorimo o toj strani života. Onoj teškoj. Možda bi zaista trebalo već od djetinjstva odgajati čovjeka da svaki dan sebi posvješćuje lijepe događaje toga dana, da lijepo prije zamjećuje od ružnoga. Da stalno sebi, a onda i drugima, govori što mu se lijepo dogodilo, što dobro posjeduje, a ne samo kakve teškoće ima. Ponekad pomislim da bismo trebali imati audio-vrpcu koja bi nam stalno ponavljala što imamo dobro u životu. Tako bismo stalno otkrivali razlog za radost postojanja.
Kako doći do iskustva da posjedujemo nešto što je tako dragocjeno da i u najtežim trenucima i najtamnijim časovima život može biti razlogom da volimo život i da znamo da ima smisla? Nije teško voljeti život kad nam sve ide dobro. Nije teško govoriti kako je lijep život kad smo mladi i zdravi, kad nam sve u obitelji ide, kad nam se poslovni uspjesi nižu. Kad nam ljudi plješću. Kad dan za danom imamo sve više prijatelja uza se. Ali dođe vrijeme kad sve to pođe obrnutim smjerom. Kako i zašto tada voljeti život?
Postoji vrijeme u životu u koje ćemo svi ući kad izgubimo mogućnost rada, kad se tijelo muči a ne donosi radost, kad nam je život sam za sebe samo muka. Tada posve spoznamo da živjeti samo sebi nema nikakvog razloga. Postajemo svjesni besmisla življenja samo za sebe. Kako tada preživjeti? Jedino ako imamo iskustvo da smo živjeli za druge. Jedino ako u tom času volimo nekog i netko voli nas. I makar fizički ne mogli više ništa učiniti, imamo motiv boriti se za život jer znamo da je samo naše postojanje radost onima koji nas ljube. I njihovo je postojanje tada jedina naša radost i jedini razlog da ne dignemo ruke od života. Da bismo imali to iskustvo u najvažnijem času života, treba još u djetinjstvu i mladosti povjerovati da se ne isplati samo sebi živjeti. To nije nimalo lako jer smo po naravi skloni od najranije životne dobi svojim prohtjevima ugađati. Možemo li sebi na pitanje: «kako si?» odgovoriti: «dobro je, sretan sam što sam živ»?
fra Ante Grbeša, Ulomci duše, KS, Zagreb, 2008.
