Je li grijeh gledati borilačke sportove poput ultimate fight-a i borilačkih sportova u kavezima gdje često dolazi do ozljeda? Je li grijeh baviti se takvim sportovima s obzirom da borci gotovo uvijek završavaju borbu na način da se jedan od boraca preda zbog pozicije opasne po život u kojoj se našao ili je onesposobljen od strane drugog borca?
Na pitanje je dao odgovor don Damir Stojić kojeg prenosimo u cijelosti:
Postanak 32, 24-25 spominje Jakovljevo hrvanje s Anđelom Gospodnjim. U sportskoj analogiji, u 1 Kor 9,24-27 apostol Pavao vjerojatno koristi pojmove povezane s borilačkom vještinom svoga vremena. Rat, koji u određenim okolnostima može biti opravdan, također pretpostavlja vježbanje u borilačkim sportovima i vještinama. Uostalom, i brojni drugi, ne-borilački sportovi često sadrže određenu, pa čak i popriličnu količinu nasilja.
Ipak, ne možemo sve staviti u isti koš. Jedno je primjerice rukomet, u kojem nasilje može biti neka vrsta nusprodukta. Drugo su borilački sportovi, u kojima je cilj izvođenjem tehnike postići pobjedu na bodove (pokazati vještinu), i gdje postoji solidna zaštitna oprema i pravila koja nastoje minimizirati štetu. Treće je, pak, ovo o čemu postavljaš pitanje – borba u kavezima i slična natjecanja.
U ovom posljednjem slučaju izravan je cilj ozlijediti protivnika i tako ga onesposobiti, po mogućnosti nokautom, a nipošto nije isključen niti najteži scenarij – smrt. Zaštitne opreme (gotovo da) nema, sve je tako koncipirano da bi se krv lila u potocima. Publika „žedna krvi“ koja projicira vlastite niske strasti na borce, razgolićene djevojke koje se također uklapaju u taj voajerizam. Teško je uvidjeti što bi jedan kršćanin radio u takvoj situaciji bilo kao gledatelj, a bilo kao borac.
Papa Pio XII. upozorio je u jednom nagovoru upravo na takve situacije: „Sport koji je dostojan toga imena čini čovjeka hrabrim u susretu sa opasnošću, ali ne opravdava njegovo preuzimanje teških rizika bez proporcionalnog razloga. To bi bilo moralno nedopustivo.“ Slava, novac i užitak gledatelja, dakako, ne mogu se smatrati proporcionalnim razlogom.
Suvremene okrutne borbe nipošto nisu nešto novo. Već na svojim počecima Crkva se susrela s gladijatorskim borbama, koje je, dakako, smatrala nedostojnim kršćana. U srednjem vijeku Drugi je lateranski sabor zabranio viteške turnire u kojima je također nastajala velika šteta za tijela i duše. U novije je vrijeme papa Lav XIII. oštro govorio protiv dvoboja: „Jasno, božanski zakon, i prema onome što je poznato svjetlom razuma i što je objavljeno u Svetom pismu, strogo zabranjuje bilo kome da, izvan javne svrhe, ubije ili rani čovjeka osim ako je na to natjeran zbog samoobrane. Nadalje, božanski zakon zabranjuje svakome da olako riskira svoj život, izlažući se teškoj i očiglednoj opasnosti kada nije obvezan zbog dužnosti ili velikodušne ljubavi.“ Nije teško uvidjeti koji se današnji „sportovi“ mogu uvrstiti u taj niz. Dakako, ako je neka aktivnost moralno nedopustiva, nedopustivo je i bilo kakvo podržavanje i „uživanje“ u takvoj aktivnosti.
Zaključimo s Katekizmom: Život i tjelesno zdravlje dragocjeni su Božji darovi. Treba ih razumno
njegovati, obazirući se na potrebe drugih i na opće dobro (2288).
Btb,
don Damir
