Istinski svojega neprijatelja ljubi onaj koji se ne žalosti zbog nepravde koju mu je nanio, nego se iz ljubavi Božje izjeda zbog grijeha njegove duše. I neka mu djelima iskaže ljubav.
“Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko”. “Pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi”. “Kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!”. Ili ovo gore napisano Ljubite svoje neprijatelje (činite dobro onima koji vas mrze, molite za one koji vas progone i potvaraju).
Često nailazimo na granice u našim mogućnostima, bilo to mogućnostima djelovanja, mogućnostima spoznaje i sličnog. Nekada znamo reći: “E sada si prešao granicu!”, a nekada smo i sami oni koji prelaze granicu, a to se odnosi na ne baš dobre stvari, govorimo to u negativnom kontekstu. No, postoji li granica u činjenju dobra, granica u ljubavi i dobroti, strpljivosti i ljubaznosti, jasno, da to ne bude usiljena gluma ili nepromišljena skrupuloznost u kojoj ljubim više sebe nego bližnjega. Ako i ima, čini mi se da ih Isus miče i govori mi da mogu ja i više. Poziva me da pomičem svoje granice, jer kakva mi je plaća ako ljubim one koji mene ljube, pozdravljam one koji mene pozdravljaju? Izgleda da je na tome tragu i Franjo kada govori ne samo kako se ne bih trebao srditi i vratiti istom mjerom, ne samo kako bih trebao trpjeti i prešutjeti, već kako bih i kada primam uvrede ja bio taj kojemu je stalo do onoga koji mi uvredu nanosi. Ne samo da ostanem miran, već mu djelima pokažem ljubav. Ne da se osjećam uvrijeđenim i žalosnim zbog sebe, već zbog onoga koji je u neznanju, u grijehu i ne ostanem ravnodušan jer nije on tamo, a ja ovdje, već smo obojica dio jednoga, ili Jednoga.
Smatram opasnim pomisliti kako sam dostigao određenu krepost ili napokon postigao neki cilj, dohvatio neku spoznaju, jer onda se mogu “opustiti” i u svojem neznanju i oholosti biti samozadovoljan. A Isus mi, između ostaloga, govori da nije kraj, da još mogu ići naprijed. Zanimljivo je to kako kao Kristov vjernik idem za nečime što znam da ne mogu dostići. Idem prema Onome za kojega znam da mi je nedohvatljiv, trčim prema cilju, a znam da ga ne mogu prijeći. I uvijek kada mislim da sam dostigao, dostigao sam samo granicu koju i dalje mogu prijeći, a kada nju prijeđem nailazim na novu, a znam da iza granice uvijek ima još mjesta. Tako uvijek imam posla i nikada mi nije dosadno kada sam sam. I ako sam sam nisam usamljen. Uvijek mogu raditi na sebi, truditi se u svome životu pomicati granice, okretati drugi obraz, poći i drugu milju, dati još jednu halju. I idem tim putom znajući da ga ne mogu prijeći. Kojeg li paradoksa u toj predivnoj vjeri. Što me to nosi i što me to privlači? Zašto idem tim putem? Putom promišljanja o Njemu koji me nadilazi, putom svetosti, putom da postanem “Drugi Krist” za koji znam da mi je gotovo nedostižan?
Hoću li ikada doći do istine ili ću samo živjeti ne znajući, nadajući se? Hoće li mi ikada biti jasno? Čini mi se da je život prekratak da bi prešao ovaj put kojim sam krenuo, da će me smrt presresti na ovoj stazi kojom me Ti Bože vodiš. Možda je baš u tome stvar. Da tražeći ne nađem, trčeći ne stignem, gledajući ne vidim, slušajući ne čujem kako bih uvijek imao razloga tražiti više, trčati dalje, gledati bolje, slušati pažljivije. Možda baš zato da se ne smirim, da ne mislim kako sam dohvatio ili došao do kraja pa stao. Ovako me uvijek imaš budnog, ponekad umornog, ali, Tvojom milošću voljnog da nastavim i ne odustanem. Krenuo sam na put za koji mi se čini da nema kraja, a i da ga ima čini mi se da ja nikada neću stići. Zašto onda uopće idem? Možda zato što me Ti ludo privlačiš, možda me privlačiš i kada toga nisam svjestan i kada baš mislim da je to najmanja istina, ako ne i laž. Možda to činim i ne znajući da Ti to činiš u meni.
Ja želim prelaziti granice.
