Kao što se u umjetničkom djelu izražava umjetnikova osobnost, tako se u najintimnijim strukturama svih stvorenih stvari odražava osobnost Božja.
Cijela priroda nosi znak svoga postanka, ona je tvornička Božja marka. Školjka s prugama, crtež u koži zebre, šare u drvetu i žile osušenoga lista, linije na krilu morskog konjica i trag zvijezda na fotografskoj ploči, ćelije ljiljanova lista, struktura atoma i galaksija: sve nosi otisak Božjega prsta.
U svemu postoji jedan stil, Božji stil; može se prepoznati da je sve stvorio isti umjetnik.
U svemu stvorenome postoji mnogostrukost u jedinstvu. Sve je istodobno različito i slično. Svako je biće jedinstveno u svojoj vrsti, ono je samo ono a ne nešto drugo, ali u isto vrijeme postoje milijuni i milijuni jednakih bića, radilo se o najmanjim praživotinjicama ili o zvijezdama.
Svaka stvar ima svoju posve osobnu vrstu šara ili točkica ili žila: gusjenica i glinena vaza, kameleon ili slike djeteline ili perzijski tepih, morska spužva, stalaktiti i sjajne šare jednoga dragulja, drvo i mramor…
Sve nosi otisak Božjega prsta, koji je točno kao i linije naših prstiju u crtežu isti a ipak i različit. To je pečat Trojstva, jednoga Boga koji je trojstven i jedan, neizmjerna mnogostrukost u beskrajnoj jednakosti i beskrajna jednakost u beskrajnoj mnogostrukosti.
Točno kao i Bog koji ih je stvorio, sva su bića istodobno jedna i mnoga, od galaksije do elektrona.
Ne postoje dvije jednake gusjenice niti dvije jednake zvijezde, koliko god nam se na zvjezdanom nebu činile jednakima. A ipak, sve je identično. Poezija nije ništa drugo doli otkrivanje ovoga kroja, ove jednakosti u crtanju koja se provlači kroz sve stvoreno. Ona je prepoznavanje da su sve, tako različite stvari, ipak jednake: „Bregovi skakuću poput ovnova a brežuljci poput jaganjaca…”. I „Tvoja kosa sliči stadu koza koje se spušta niz gileadski brežuljak”.
