Jesi li se već zauvijek povezao s Bogom? Jesi li već izričito sklopio savez s Bogom? Jesi li već Bogu posvetio svoj život, tako da mu pripadaš i da on tebi pripada? Je li Bog postao temelj tvog života i središte svega tvojega? Prijatelju, u tome se sastoji bit vjere: da se uz Boga zauvijek vežeš! "Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima vječni život. On ne dolazi na sud, već je prešao iz smrti u život" (Iv 5, 24). Vjera je tvoj savez s Bogom. Ako se odlučiš napokon živjeti s Bogom, tada ćeš zaručničku radost doživjeti kao mladi par koji se odlučio za trajnu međusobnu povezanost: "Sve što je moje, tvoje je, i što je tvoje, to je i moje." Tek tada ćeš postati svjestan kolika je čežnja za Bogom u čovjeku; i da duša doista čezne za Bogom kao što jelen žeđa za izvorom bistre vode: "O kad ću doći i lice Božje gledati"? Ako tada čitaš Božju riječ, ona će te prožimati i ti ćeš postati kao učenici iz Emausa kojima "je srce gorjelo... dok nam je putem govorio i tumačio Pisma".
Smisao klicanja Bogu jest spoznaja: da moraš naučiti Boga spoznavati i ljubiti! Moraš upoznati ono "svjetlo" koje iz Boga zrači i kroz koje mi možemo Boga "gledati". Vjera u Boga početak je vječnoga gledanja Boga. To je isto ono svjetlo po kojemu ćemo jednom gledati Boga licem u lice i u kojemu već sada po vjeri spoznajemo Boga. "Svjetlo vjere" početak je "vječnoga svjetla": "Sad vidimo u ogledalu, nejasno, a onda ćemo licem u lice. Sad nesavršeno poznajem, a onda ću savršeno spoznati kao što sam spoznat"(1 Kor 13, 12). Prijatelju, traži Božju blizinu, da te on prihvati - kao što morske struje prihvate brod i sa sobom nose - i da te približi k Bogu.
No postoje i drukčija vremena: tmina vjere, sumnja i sumrak vjere, nemir duše i pitanj puna straha: "Gdje je sada Bog?" i "Bože, zašto si me zaboravio?" Reći ću Bogu: "Hridino moja, zašto me zaboravljaš? Zašto obilazim žalostan, pritisnut dušmanima" (Ps 42, 10)? Postoje vremena tjeskobe. Bog je prividno iščeznu. On te je "napustio", kao što je Isus napustio svoje apostole. "Zatim ih povede u blizinu Betanije, podiže ruke pa ih blagoslovi. I dok ih je blagoslivljao, rastade se od njih: bî uznesen na nebo" (Lk 24, 50). "Kad to reče, bi na njihove oči uzdignut u zrak, i oblak ga ote očima njihovim"(Dj 1, 9). Što je smisao ovog "napuštanja"? Zašto nas Gospodin "napušta"?
Prijatelju, u ovoj "napuštenosti" apostoli s krvavom ozbiljnošću shvatili riječi: "Uistinu, bez mene ne možete ništa učiniti "(Iv 15, 5). Kada im je Isus oduzet, svaki se od njih osjećao kao suha grana loze otrgnuta od čokota, bespomoćni, malovjerni, pritiješnjeni tamom, ljudi u sumnji. Tada su shvatili Isusov poziv: "Ostanite u meni!" (Iv 15, 4). Prijatelju, u tami vjere tražit ćeš Isusa, kao onaj koji je izgubio ono najdraže, svoje blago, svoju snagu, vid svojih očiju. Jer bez Boga ti si slomljen čovjek. "Ostanite u meni!" Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Smisao ovog "napuštanja" jest mobilizacija tvoje ljubavi i tvojeg traganja za Bogom: Hrani svoju vjeru! Nahrani je Božjom riječju, hrani je kruhom života, hrani je molitvom, hrani je Evanđeljem. Tada je tama dobila svoj smisao: Probudila je tvoju glad za Bogom.
Ali što možeš učiniti ako tama vjere jednoga dana prodre do srži kostiju? Ako se ugnijezdi sumnja? I ako te napusti duševna snaga? Prijatelju, tada tvoja vjera mora položiti ispit kušnje: "Što si mi, dušo, klonula i što jecaš u meni? U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog!" (Ps 42, 12). Ustraj u vjeri! Jer Isus će se na isti način vratiti kao što je od nas otišao! "Galilejci, zašto stojite i gledate u nebo? Ovaj isti Isus koji je uznesen na nebo između vas opet će se vratiti isto onako kako ste ga vidjeli da odlazi na nebo" (Dj 1, 11). Tako su govorili anđeli očajnim i sumnjičavim učenicima, koji su bili neutješivi zbog Gospodinova odlaska.
U toj dubokoj tami vjere moraš doživjeti da je vjera čvrst savez s Bogom, a ne samo puki osjećaj koji je podvrgnut svim kolebanjima! Vjerovati znači: On me nikada neće napustiti! "U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog!" (Ps 42, 12). Ako vjeruješ u Krista, tada tvoja vjera ne smije ovisiti o trenutačnim osjećajima. Nego vjerovati znači: Savez zauvijek! Pripadati Kristu zauvijek! On te nikada više neće ispustiti iz svojih ruku! Ako si se posvetio Kristu potpunim predanjem svojega ja, on će nositi tvoj život u svojim rukama i sačuvati "životnu klicu" u tebi, tako da nikada više nećeš ispasti iz njegovih ruku!
Prijatelju, moli dnevno krunicu. Moli otajstvo: "Isus, koji je na nebo uzašao." Tada će Isus tvoju plašljivu dušu osloboditi posrtanja i kolebanja; on će te uzeti sa sobom u ono nebo, u koje je on uznesen; s krunicom doći ćeš bliže nebu. I sam ćeš doživjeti "da će Isus ponovno doći kako je od nas otišao". Doživjet ćeš pobjedu vjere, osjećati novu prisutnost Gospodina i u sebi zapaziti njegovu snagu. Tada ćeš biti radostan što si u vrijeme kušnje sačuvao svoju vjeru i ostao vjeran savezu s Bogom.
Bože moj, sumrak vjere kod mene je redovno stanje,
a bespomoćnost kronična:
Kako ću doći do snage da kličem Bogu od radosti?
"Ljudsko dijete, oslobodi se od stvari koje te sputavaju,
živi jednostavnije i nemoj poći naopakim putovima.
Ostani u meni! Tada ću i ja ostati u tebi ii tvoj će život roditi bogatim rodom!"
Da, Bože, dobro te razumijem;
Moram se odlučiti da Ti doista postaneš središte mojeg života
po kojem se sve uređuje!
Izvor: Biblioteka Krunica i život "Krunica izvor snage" dr. Herbert Madinger
