Ona ne proriče budućnost, ali nam govori ono što smo mi zaboravili. A zaboravili smo jednu od važnih stvari koja će biti i naša tema danas, a to je post.
Govoriti o postu nije baš atraktivno ni privlačno. Pa i sve ono što nam Gospa govori nije privlačno na prvi pogled. Mi znamo da nije dovoljno odmoriti tijelo. I nismo mi samo tijelo. Tijelo ima svoju hranu, ali ima i duša svoju. Kaže Isus: „Zna Otac vaš da vam je potrebno jesti i piti i spavati. Zna Otac vaš da vam je potrebno toliko toga za život dostojan čovjeka.” Ali ima nešto što je važnije od svega toga. I zato kaže: „Tražite najprije Kraljevstvo Božje.” A kako naći Kraljevstvo Božje? Pa postoje sredstva. Jedno od tih sredstava je post. Post nije cilj. Post radi posta nema smisla. Post nas želi dovesti do izvora.
Ako ste se ikad kupali u rijeci ili vozili čamac, znate da je puno lakše niz vodu plivati, voziti, nego uz vodu. Ali uz vodu je teže, ali smo zato bliže izvoru. I obično ono što je dobro je teže. Puno teže je doći u Međugorje, a puno je lakše biti negdje na moru.
Nije lako ni moliti, nije lako ni postiti, nije lako biti velikodušan, nije lako biti odgovoran – ništa nije lako. Ali znamo, kad se odlučimo za ono što je dobro, onda se poslije osjećamo dobro.
I danas govoriti o postu može nam izgledati kao nešto konzervativno, zaostalo, nazadno, ali je vrlo važno i potrebno govoriti o toj kršćanskoj i biblijskoj temi za koju možemo reći da je zaboravljena u Crkvi i izvan prakse je kod mnogih kršćana. S jedne strane vidimo da je post u Crkvi zaboravljen kao i smisao posta, a s druge strane u svijetu se govori o terapijskim postovima, govori se o različitim dijetama za mršavljenje – kako postići idealnu težinu, kako povratiti narušeno zdravlje.
Ima različitih vrsta postova. U najširem smislu može se reći da je post odricanje od suvišnih stvari. Post je, mogli bi reći, dovođenje u red našega života. Za nas kršćane korizma bi trebala trajati cijelu godinu. Jer ako se mi ne ispraznimo, onda nam Bog ne može uliti svoje darove i svoju milost. Kako rekoh, postoje terapijski postovi, dijete za mršavljenje, postoji štrajk glađu, ali postoji i kršćanski post.
Kad mi izvana gledamo, oni koji su na različitim dijetama za mršavljenje i oni koji su na terapijskim postovima izvana čine isto kao i oni koji poste, ali motiv nije isti, cilj nije isti.
Oni koji su na dijeti za mršavljenje, njima je cilj njihovo tijelo, težina, okrenuti su prema sebi; a oni koji poste, okrenuti su prema Bogu. Zato je post bez molitve dijeta za mršavljenje. Zato su crkveni oci govorili o tri sredstva ili tri kršćanska stupa duhovnoga života: to su molitva, post i milostinja. Ono što ne može molitva, kažu crkveni oci, može post.
Ono što ne može post, može milostinja – mogu djela milosrđa. Smisao posta je zapravo da nas ojača u vjeri, nadi i ljubavi, na kojima počiva zgrada našega duhovnoga života. Nitko od nas ne može reći da vjeruje Bogu 100%, da ljubi Boga i bližnjega 100%, da se nada u svim situacijama. Uvijek osjećamo da možemo više, i nije to dovoljno učiniti jednom, nego do kraja života.
Ima jedna anegdota koju ste možda čuli o malom dječaku koji je pošao u školu. Prvi razred, prvi dan škole. Roditelji su bili malo zabrinuti kako će se osjećati u novoj sredini. I kad se vratio iz škole, bio je oduševljen, sav radostan. Pričao je roditeljima kako imaju dobru učiteljicu, učila ih je pjevati jednu pjesmicu, učili su i nekoliko slova. Ali kaže on: „Ima jedan problem.” Roditelji zabrinuti, onako pitaju ga: „Kakav je problem?” Kaže on: „Ma učiteljica nam je rekla da moramo i sutra doći u školu.” Evo, tako je i u našem životu. Nije dovoljno jedan dan. Potrebno je svaki dan i cijeli život.
Mi znamo, lako se oduševiti Festivalom mladih, lako se oduševiti ovim zajedništvom iz toliko zemalja svijeta, kad osjetimo da smo jedno srce i jedna duša, da smo ovdje ujedinjeni u istoj vjeri, povezani istim duhom. Ali mi znamo da život nije festival. Nakon festivala vratit ćemo se u svoju stvarnost, u svoj svagdan, i tada nam treba snaga i oduševljenje. Ali su nam potrebni i ovi trenuci i ovi dani da bi mogli izdržati svoj svagdan i stvarnost u kojoj živimo. Tamo gdje ćemo susresti one koji ne misle kao mi, ne žive, ne vjeruju kao mi. Potrebno je ostati vjeran svojim idealima, svojoj vjeri i svome Gospodinu u ljubavi.
Kako rekoh, Gospa ovdje u Međugorju nije izmislila post, jer postoji u svim religijama: u židovstvu, islamu, u kršćanstvu. A motive i razloge za post pronalazimo u Bibliji. Znamo da su postili i biblijski ljudi da se postigne i neko ozdravljenje, prije poduzimanja neke teške zadaće. Kad je prijetila smrtna ili ratna opasnost narodu, onda bi kraljevi, proroci pozivali narod na post.
U židovstvu postoji obredni post na Dan pomirenja (Jom Kipur) kada je cijeli narod pozvan na post. Mi znamo da je postio i Mojsije prije nego je dobio Deset Božjih zapovijedi. Postio je prorok Ilija na brdu Horebu. Kralj Ninive poziva narod na obraćenje i post kada se obratio narod na propovijedanje Jonino. Znamo da je postio Isus 40 dana, iako su ga nazivali izjelicom i vinopijom.
Isto tako Isus brani svoje učenike kad ga pitaju: „Zašto tvoji učenici ne poste, a učenici farizejski i Ivanovi poste?” Isus kaže: „Kad je zaručnik tu, onda je slavlje, radost, veselje, onda nema mjesta za post.” Možete zamisliti, netko te zovne na svadbu, na vjenčanje, a ti jedeš kruh i piješ vodu. Time bi vrijeđao one koji su te pozvali, sve oko sebe, i na taj način ih i provocirao. Ali kaže Isus: „Doći će vrijeme kad će biti ugrabljen zaručnik, tada će oni postiti.” I mi živimo to vrijeme. Isus jest s nama, ali još ne u potpunosti. Već je tu, ali još ne. I zato postoji ta eshatološka napetost, iščekivanje zaručnika Isusa da nam dođe. Zašto tvoji učenici ne poste, a učenici Ivanovi i farizejski poste? Možda bi danas to pitanje moglo biti: Zašto učenici Bude i Muhameda poste, a tvoji ne poste?
Ako želimo rasti i napredovati u duhovnom životu, onda je potreban napor, žrtva. Ništa se ne događa samo od sebe. Znamo da je post jedno od snažnih sredstava na putu traženja Boga. Sjetimo se u Evanđelju, učenici pitaju Isusa: „Zašto mi nismo mogli osloboditi od zloduha, od nijemoga duha onoga dječaka?” Isus u Marku 9,29 kaže: „Ta vrsta duhova može se izagnati samo molitvom i postom”, što potvrđuje da su post i molitva snažno sredstvo zaštite protiv zloduha, Sotone i njegova utjecaja.
Mi isto tako znamo da je puno lakše govoriti o postu nego postiti. Isto tako, jedno je slušati o postu, čitati o postu, a drugo je usuditi se postiti, pokušati postiti.
Naš fra Slavko Barbarić, koji je ovdje bio istinski učenik u Gospinoj školi, imao je hrabrosti započeti seminare molitve, posta i šutnje na Gospine poticaje i pozive: „Draga djeco, postite srcem. Draga djeco, molitvom i postom možete činiti čudesa. Draga djeco, molitvom i postom pokazujete da ste moji.”
Ti Gospini pozivi našli su odjeka u fra Slavkovu srcu. Većina vas zna da je iznenada umro 24. studenog 2000. godine. Fra Slavko, kada je završio molitvu Križnog puta... Tada sam i ja bio ovdje župni vikar i bila je jedna skupina hrvatskih hodočasnika, vjernika koji su planirali seminar posta, molitve i šutnje, i bilo ga je teško odgoditi, pa sam ja upao kao njihov voditelj, kako mi kažemo, kao Pilat u Vjerovanje. Još sam bio mlad svećenik, nisam imao iskustva vođenja takvih seminara, pa sam i ja učio (a cijeli život učimo).
Onda sam vidio kako u ozračju molitve, posta i šutnje puno muka, trauma, rana, frustracija na neki način iziđe na površinu. Onda sam vidio kako naše tijelo (kako ga naziva sveti Franjo – „brat magarac”) preuzme na neki način terete naše duše. Zato danas postoje psihosomatske bolesti koje nemaju uzrok u nekom virusu, bakteriji, nego dolaze iz dubine duše. Ali ta molitva pred Isusom bila je iskrena. I mi znamo, kad nas nešto pritisne, onda je naša molitva iskrenija, dublja i intenzivnija. Onda i Bog može čuti.
26 godina vodim ove seminare i još nitko od gladi nije umro. Od posta se ne umire. Post ne uzrokuje nikakvu bolest, nego se, štoviše, mnoge bolesti liječe postom, pa i na fizičkoj razini. Onda sam vidio kako u postu čovjek otkrije da mu je malo potrebno da bude sretan. Sjećam se jedne žene na tom seminaru, zadnji dan ona kaže: „Bože moj, ja nešto razmišljam... Kad bih ja 40 ljudi (a nas je tada bilo 40) pozvala na ručak kod sebe kući, ja bih se trebala najmanje tri dana pripremati da budu svi zadovoljni: da vidim tko što voli, pečeno, kuhano, janjetinu, teletinu, rižu, povrće, voće...” Kaže ona: „Ovdje gledam – svi jedu kruh, piju vodu i svi sretni i zadovoljni!”
I uistinu je tako. Najteža su prva dva dana. Treći dan čovjek osjeti jednu lakoću, jednu slobodu, i mirise čovjek bolje osjeća, pa i zvukove u toj tišini. To je ono čemu nas vodi post – Bogu.
Ima nekih koji kažu kad poste da su nervozni. Može i to biti, ali post nije uzrok nervoze. Post nam zapravo otkriva da smo mi ljudi nervozni. Jer kad bi bili nervozni samo oni koji poste, ne znam koliko bi bilo nervoznih ljudi, jer može se biti nervozan i kad se dobro najede. U postu zapravo ja otkrijem onu istinsku glad: glad za smislom života, glad za mirom, glad za ljubavlju, glad za puninom života, za srećom, za radošću – onu duboku čežnju koju mi ne može dati hrana ni piće.
Netko je primijetio i kaže: „Bolje je dobro jesti i piti nego biti nervozan.” A onda isto tako dobro je da se upitamo: Što daje mir mojoj duši? Je li to pečena janjetina, dobra hrana, ili istinski mir koji daje meni Bog? Odakle dolazi moje dobro raspoloženje? Ima ljudi koji jedu – jedu ne zato što su gladni, nego zato što su nervozni. I onda užitkom koji ti daje hrana prekriješ to nezadovoljstvo, frustraciju, traumu, ranu, ali je ne riješiš, ona ostane živjeti i dalje u tebi. Post je zapravo put u slobodu, da ja vidim gdje sam to ja svezan, gdje sam zarobljen, gdje mi treba sloboda. A tko mi je može dati osim Onoga koji jest sloboda i koji jest ljubav i punina života?
Kako rekoh, u postu zapravo otkrijem istinsku glad, a to je glad za Bogom. Jer svoje srce ne možemo prevariti dobrom hranom ni pićem. Ono traži Boga. Srce naše zna Tko ga je stvorio i mi imamo veće potrebe od potrebe samo za hranom. I zato post pomaže našu molitvu da se u nju ne uvuče sebičnost, oholost. A to znači da se može dogoditi da Božju ljubav, milosrđe, dobrotu mjerimo prema onome što smo dobili ili nismo dobili od onoga za što smo molili. Naša molitva može biti i bezbožna – to jest da ne tražimo mi Boga, Njegovu volju, Njegovu ljubav, Njegovo kraljevstvo, nego da Ga tražimo utoliko ukoliko nam On može nešto dati.
Zato Isus kaže da tražimo najprije Kraljevstvo nebesko – ne sebe, nego Njega. A kad je On na prvom mjestu, onda ćemo pronaći sami sebe. Naš odnos s Bogom nije trgovački odnos: „Bože, tebi ću ja dati (da grubo kažem) 20 kg molitve, 25 kg posta, ti ćeš meni dati to i to. Ako mi ne dadneš, onda ćemo završiti.” Istinski naš odnos s Bogom je odnos oca i sina, odnos ljubavi, povjerenja. Primjer tog trgovačkog odnosa možemo pronaći u Evanđelju. Sjetimo se onoga farizeja koji kaže: „Hvala ti, Bože, što ja nisam kao drugi ljudi. Ja dajem desetinu u Hram, ja postim dva puta u tjednu.” (Židovi su postili ponedjeljkom i četvrtkom, Gospodin nas je ovdje pozvao na post srijedom i petkom). I nabraja taj farizej u Evanđelju listu svojih zasluga, samo što ne kaže: „Bože, ja sam zaradio, sad ti meni moraš dati to i to.” To je onaj stav: „Bježi, Bože, eto mene!”
A post nas hoće učiniti poniznima, post nas hoće učiniti zahvalnima. Mi se u postu svjesno odričemo od nečega što je dobro. Hrana je dobra, hrana je dar Božji, dar Božje ljubavi. I u postu zapravo otkrijemo hranu kao dar. Koliko puta smo jeli nezahvalna srca! Sjećam se svog prvog iskustva: Tjedan dana jedeš kruh, piješ vodu, i dođem ja u župni ured, taman vrijeme ručka kad je završio seminar, vidim na stolu pun stol hrane. Prvi put sam tada u životu osjetio zahvalnost Bogu za hranu. Onda sam vidio kako mi je post otvorio ne samo oči, nego i srce da blagujem zahvalna srca. Koliko puta smo jeli nezahvalna srca, koliko puta smo jeli iz običaja, zato što svi jedu!
Post nam pomaže da hranu možemo još bolje uživati. Zato je postojao običaj da se prije velikih blagdana, na uočnicu, posti. Prije Velike Gospe, prije Božića, postojao je post u Crkvi prije Drugog vatikanskog koncila puno stroži nego što je to, nažalost, danas. Jedan novinar, Vittorio Messori, intervjuirao je papu Benedikta XVI. (ali tada je bio prefekt Kongregacije za nauk vjere, Joseph Ratzinger). Kada ga je intervjuirao, pitao ga je zašto je nakon Drugog vatikanskog koncila u Crkvi puno toga manje strogo, puno toga se ukinulo – postovi, bdijenja, molitve. Onda je on odgovorio: „Crkva je to učinila s jednom namjerom – s namjerom da vjeru ne shvatimo kao jedan skup propisa, legalizam. Crkva nije zabranila postiti više od onoga što je propisala.
Ono što Crkva propisuje je minimum.” Mi znamo da Crkva obvezuje post samo dva dana u godini: Čistu srijedu i Veliki petak. Ali preporuka i pape su pozivali uz različite prigode da se posti i kao vjernici svi zajedno, ali i pojedinačno potaknuti smo na post ako hoćemo i želimo rasti u Božjoj ljubavi i milosti.
Kad se govori o postu, onda se ne misli samo na post o kruhu i vodi. Može se postiti od interneta, od mobitela. Što mislite, kad bi danas nestalo struje, kad bi netko prekinuo žice interneta, više ne bi mogli na Instagram, Facebook – bi li jedan dan mogli preživjeti? Ljudi su živjeli bez toga. Kad nestane Facebook ili padne mreža, nastane panika, strah. Ali može se! I dobro je možda sebi odrediti: ako ne možeš cijeli dan, onda barem do podne ili popodne.
Puno je lakše postiti u zajedništvu. To sam vidio kad zajedno grupa posti – na neki način nosimo jedni druge. Ako pokušavamo kod svojih kuća, to će biti puno teže: trka, obveze, poslovi, gužva ovamo, trči tamo, trči onamo... Ali sam vidio da molitva također pomaže da se izdrže napori koji se događaju u postu.
Sigurno da nije lako postiti kad se teško fizički radi. Isto tako i djeca – i djeca mogu postiti, ne o kruhu i vodi, ali mogu na jedan drugačiji način: da im ne mora svaka želja biti ispunjena, da znaju odgoditi za sutra nešto. I tako se čovjek odgaja u onoj pozitivnoj frustraciji, jača svoju volju, svoj karakter, i zato nam služi post – da izrastemo u odgovorne ljude, ne u razmažene kršćane.
Načelo duhovnoga života je da učinim ono što mi nije baš ugodno, da se odlučim za ono što nije lako i tako mogu rasti u duhovnom životu. Umjetnost duhovnog života je biti gospodar svoje volje, pobijediti volju. Jer naša volja je ranjena, oslabljena, zato je treba vježbati, ojačati. Potrebno je vježbanje. Koliko vježbanja sportaša, nogometaša, znoja, treninga, vremena da bi postigli uspjeh koji ostaje na ovoj zemlji! A ono što postignemo u molitvi i postu ostaje za vječnost.
Zato nas i Gospa poziva ovdje: „Draga djeco, molite i postite za one duše koje se gube.” A mnogi se gube jer nema nikoga tko bi za njih molio. Svi smo mi ovdje povezani duhovnim, nevidljivim vezama. Dobrota jednoga, vjera jednoga je vjera svih nas. Zlo jednoga, grijeh jednoga je grijeh svih nas. Sve utječe na nas i mi smo izloženi svim utjecajima. I ako ne možemo postiti o kruhu i vodi, možemo naći neki drugi post: postiti od lošega štiva, knjiga, slika, ružnih riječi, ogovaranja... Jer ispravno življeni tjelesni post je uvijek i duhovni post.
Može biti nekada lakše postiti jedan dan o kruhu i vodi nego nekome oprostiti. Ali istinski življeni post o kruhu i vodi nas vodi prema opraštanju, prema ljubavi, prema milosrđu. To je cilj posta. Ako post ne uvećava ljubav u nama, on nas može odvesti u oholost, da mi pomislimo kako smo sada svetiji i bolji od drugih – onda je to samo znak da je nešto krivo, da ne ide u dobrom pravcu.
Evo, neka ovih nekoliko misli, riječi, poticaja bude vama da se ipak usudite pokušati, probati, ili doći na seminar (ima raznih mjesta, kao ovdje u Međugorju), ili kod svoje kuće da se odrečeš nečega i da iz Međugorja pođeš s jednom odlukom: Želim se boriti protiv neke svoje ovisnosti, protiv nečega čega se stidim. I dok god se boriš, na dobrom si putu! Najgore je ako se prestaneš boriti.
Đavao hoće da upadneš u očaj. Nemamo pravo očajavati jer je Krist uskrsnuo! Krist je pobijedio i hoće i u nama pobijediti, a Njegova milost može u nama sve pobijediti.
