Klanjanje, ljubav i duboko pokajanje trebalo bi nas neprestano ispunjavati. Papa Pio Xll. divnim je riječima opisao s kakvim bi unutarnjim raspoloženjem trebalo slaviti svetu Misu: „S istim unutarnjim raspoloženjem koje je božanski Spasitelj imao kad se prikazao kao žrtva, poniznom pokornošću duha; to znači: s klanjanjem, ljubavi, hvalom i slavom prema Božjem veličanstvu... sam sebe prikazati kao žrtvu, odreći se sama sebe prema zahtjevima evanđelja, preuzeti na sebe određena i spontana pokornička djela, probuditi u sebi pokajanje i spremnost na zadovoljštinu zbog vlastitih grijeha.“ Upitajmo se uvijek iskreno je li ovo zaista i naš unutarnji stav kada slavimo svetu Misu.
Znamo li koje milosti dobivamo na svetoj Misi? Istinsko i aktivno sudjelovanje na svetoj Misi preobražava nas pa postajemo žrtva predanja kao i Isus.
Ostaju nam tako duboko „utisnute bolne crte lica Isusova“ (sv. Pio Xll.) „da iskusimo Njega i silu Njegova uskrsnuća i udio u Njegovim patnja ma, prilagođavajući se Njegovoj smrti.“ (Fil3, 10) Kad god je sveta Margareta Maria Alacoque nazočila svetoj Misi, uvijek je gledala u križ i goruće svijeće na oltaru. Križ ju je podsjećao na ono što je Isus za nju učinio, a goruće svijeće upozoravale su je na ono što bi ona trebala učiniti za Isusa – žrtvovati se i izgarati za Njega i brata čovjeka.
Kralj Ljudevit lX. svakodnevno je nazočio svetoj Misi klečeći na podu. Jednom mu je netko ponudio klupu za klečanje, ali kralj odvrati: „Bog se na svetoj Misi žrtvuje za nas, a kad se On razdaje, tad i kraljevi moraju pasti na koljena.
