U poruci od 20. prosinca 1984., preko Marije vidjelice Gospa je rekla: „Draga djeco! Danas vas pozivam da nešto stvarno učinite za Isusa Krista. Želim da svaka obitelj župe donese, kao znak predanja Isusu, po jedan cvijet do dana radosti. Želim da svaki član obitelji ima po jedan cvijet kraj jaslica, da Isus može doći i vidjeti vaše predanje njemu! Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu!“
Dan poslije, u poruci preko Jelene Vasilj, Gospa kaže: „Želim da budete cvijet koji će cvjetati na Božić za Isusa. I cvijet koji ne će prestati cvjetati kad završi Božić. Želim da vaša srca budu pastiri Isusu!“
Nakon ove dvije prelijepe poruke, dali smo se na posao. U to vrijeme nije bilo nimalo lako naći cvijet – riječ je o prosincu – a u Međugorju nije bilo nijedne cvjećarnice. Pronašli smo neke cvjetiće u lončanicama koje smo sklonile da ne promrznu, a nešto smo pronašli i na brdu. Nije bilo tako bogato kao u proljeće. Cvjetove smo donijeli u crkvu i stavili pokraj jaslica. Marija nam je rekla da je Gospa zbog toga čina bila tako radosna i da su je rijetko vidjeli takvu kao na taj Božić.
Iz knjige „Spasenje čovječanstva“, Međugorje 2010.
