Ukratko, mlada umjetnica ‘brljala’ je nešto po platnu i nikako se nije moglo razabrati što to ona želi narisati u tih nekoliko minuta. Članovi žirija pomalo su s visoka i podrugljivo gledali na nju. Čak se nisu udostojali niti pričekati da ta mlada i simpatična osoba dovrši svoje „mrljanje“, nego su s vidljivim gnušanjem, slavodobitno, uz popratne, neugodne komentare, jedno po jedno, svih četvero pritisnuli „crveni X“, što je značilo nepovratnu eliminaciju te simpatične djevojke.
Svjesna da je žiri već odlučio o njezinom ispadanju, ona je svejedno dovršila započeti crtež. Na samom kraju rukama je posula neku prašinu, poput krede po svom radu, okrenula ga naopačke i ponosno podigla u zrak. U dvorani je nastalo sveopće oduševljenje, publika je pljeskala, spontano ustala, a članovi žirija pomalo su ostali posramljeni, svjesni svoje brzoplete odluke, koju više ne mogu promijeniti, nakon što su svi u dvorani ugledali savršeni muški portret mlade umjetnice.
Zapravo se tu ne radi o neznanju žirija, već o ljudskom nestrpljenju i nepovjerenju. To nam je na žalost svima u krvi. Rješenja nekih važnih situacija, odgovore na vrlo teška i komplicirana životna pitanja – želimo odmah, a ako ih u tren ne dobijemo vrlo brzo odustajemo i puni nepovjerenja, predajemo se. Nakon toga obično slijedi veliko razočaranje, a možda smo se trebali samo malo strpjeti, premda je to katkada teško, ovisno o situaciji o kojoj se radi.
Zadnjih mjesec dana i nad mojom glavom lebdi bezbroj upitnika bez adekvatnog ljudskog odgovora. Zašto su morali umrijeti relativno mladi Antun, Damir i Danko, ljudi mojih godina, a ja mislim kako još nije naše vrijeme? Zašto sam prije dva tjedna morao pokapati dvadesetdvogodišnjeg Marija, koji se samo srušio? Ili jučer šesnaestgodišnjeg Luku, koji se ujutro jednostavno nije probudio? Kad sam nedavno u jednom društvu zakukao: „Što da kažem na takvom sprovodu?“ Dobio sam odgovor: „Zato si išao u školu!“
Znate što, može netko imati nekoliko diploma, doktorata, ali ne postoji škola za to. U tom trenutku možemo samo suosjećati i žalovati s tugujućom obitelji, koja trpi nenadoknadivi gubitak voljene osobe. Premda se trenutno ruši tlo pod nogama, jedino što ima smisla u tom besmislu jest NAŠA VJERA, ako je imamo. Povjerenje u Onoga koji je najnepravednije završio, vrlo bolno i mučno, pribijen na križ, križ koji je u tom trenutku značio najveći ljudski poraz i tragediju: jer činilo se kako je zlo pobijedilo dobro; nepravda pravdu; đavao Boga. I tamo je bila prisutna jedna Majka u čije su krilo stavili mrtvo tijelo njezinog Sina, kojemu je krivnja bila ta što je ljubio sve ljude i činio svima dobro. I na Kalvariji je odjekivalo pitanje, koje su mi ovih dana s pravom postavili roditelji: „Zašto baš on, a bio je tako dobar?“
U takvim teškim trenucima, koliko god sve izgleda bezlično i besmisleno, potrebno je prizvati si u pamet, s ono malo atoma snage što je preostalo događaje Velikoga Tjedna, koji nisu završili poniženjem i smrću Isusa iz Nazareta nego USKRSNUĆEM.
Kako god izgledalo nelogično, s obzirom na trenutno stanje, mi vjernici trebamo uvijek imati povjerenje u Stvoritelja, koji nam u ovom trenutku izgleda poput one mlade umjetnice s početka: kao da se poigrava i stalno nešto ‘brlja i mrlja’ s našim životom, no kad On završi i okrene naše životne situacije „naglavačke“, onako kako je On to zamislio, ono što nam sada djeluje katastrofalno, tako nedefinirano i mutno – u konačnici će zablistati svjetlom kakvoga ovdje na zemlji vidjeli nismo.
don Ljubo Vuković/franjevci-st.com
