U današnja doba ljudima je još uvijek dopušteno identificirati se kao “katolici”, sve dok ne vjeruju, ili barem potpuno šute o “onome što Crkva naučava o pitanjima kao što su brak, moral i svetost ljudskog života“.
Jer “čuvari onih normi kulturne ortodoksije koje poznamo pod imenom “politička korektnost” će ipak garantirati udobnost onim katolicima koji se stide Evanđelja ” ili koji su spremni javno pokazati da se toga srame.“
“Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.”… “Mnogi katolici na zapadu su se nažalost prilagodili, zaboravili smo, ili ignoriramo, tu bezvremensku evanđeosku istinu. Više ju ne možemo ignorirati.“
Jesmo li “spremni dati svjedočanstvo o uvelike politički nekorektnim istinama Evanđelja, istinama za koje kulturna elita, oblikovana dogmama izraženog individualizma i ‘ja’ generacije liberalizma, ne želi ni da se izgovore?“
„Sjećanje na Isusov trijumfalni ulazak u Jeruzalem je izblijedjelo. Da, bio je dočekan- i ne tako davno – od gomile ljudi koji su mašući palminim granama izvikivali “Hosana Sinu Davidovu!” Ušao je u Jeruzalem Europe i Jeruzalem Amerike i proglašen je Gospodinom i Kraljem. No, sve je to sada prošlost. Došao je Veliki petak. Ljubavna veza s Isusom, njegovim Evanđeljem i njegovom Crkvom je gotova.
Hoćemo li se – zbog straha da ćemo ugroziti bogatstvo koje smo nagomilali, tvrtke koje smo izgradili, stručni i društveni ugled koji smo stekli, sigurnost i mir koji uživamo, mogućnosti za svjetovni napredak koji njegujemo, veze koje smo sagradili, odnose koje uživamo – tiho pomiriti s uništenjem nevinih ljudskih života ili rušenjem braka? Hoćemo li tražiti da ‘budemo prihvaćeni’ kako bismo udobno živjeli u novom Babilonu? Ako je tako, naša šutnja će sve govoriti. Riječi će biti one Petrove: ‘Isus Nazarećanin? Kažem ti, ne poznajem tog čovjeka.“
Spasiteljske poruke Evanđelja Isusa Krista uključuju, integralno, učenje Njegove Crkve o dubokom i urođenom dostojanstvu ljudske osobe i prirode braka.
Pitanje vjere i vjernosti koje se danas stavlja pred nas ne dolazi u onom obliku kako je postavljeno Petru – “sigurno si i ti učenik onog čovjeka?” – nego, naprotiv, ono glasi stojite li uz svetost ljudskog života i dostojanstvo braka kao zajednice muškarca i žene?
Ova učenja nisu cijelo Evanđelje – kršćanstvo zahtijeva mnogo više od ove afirmacije. No, oni su sastavni dio Evanđelja – oni nisu izbor i nešto što se ne može ignorirati. Biti autentičan svjedok Evanđelja znači naviještati ove istine kao i sve ostale. Evanđelje je, kako je to naglasio sv. Ivan Pavao II., Evanđelje života. Ono je i Evanđelje obiteljskog života. I to su te integralne dimenzije Evanđelja koje moćne kulturne snage i struje danas žele odbaciti ili ugušiti.
Jednog dana ćemo polagati račun za sve što smo učinili ili nismo uspjeli učiniti …
Jedna stvar će biti važna: zauzimamo li se mi za istinu, govoreći je javno i glasno, bez obzira na cijenu koju ćemo neminovno platiti kao vjerni svjedoci istine u kulturi koja je odbacila Boga i Njegove zakone? Ili se stidimo Evanđelja?
Ako poričemo istine Evanđelja, onda stvarno jesmo poput Petra, koji je rekao: “Ja ne poznajem tog čovjeka”. Ako šutimo o njima, stvarno smo poput drugih apostola, koji su se razbježali u strahu. Ali kada navješćujemo istine Evanđelja, onda stojimo u podnožju križa s Marijom, Majkom Isusovom i Ivanom učenikom kojeg je Isus ljubio. Onda pokazujemo našu vjernost jer se ne sramimo Evanđelja. Dokazujemo da smo doista Isusovi učenici, spremni preuzeti Njegov križ i slijediti ga, čak i na Kalvariju.
No, ako i ne uspijemo savladati ovaj ispit, što mnogi možda i neće, sjetimo se da Uskrs dolazi. Isus će pobijediti grijeh i smrt. I mi ćemo doživjet strah, baš kao i apostoli – to je neizbježno. Poput Isusa u Getsemanskom vrtu, i mi radije ne bi pili iz te čaše. Mi bi radije bili prihvatljivi kršćani, udobni katolici. No, naše povjerenje u Njega, naša nada u Njegovu uskrsnuće, naša vjera u vrhovnu vlast Njegovog nebeskog Oca može nadvladati strah. Po milosti svemogućeg Boga, Uskrs zaista dolazi.“
