Piše pater Arek Krasicki:
(Mk 13, 33 – 37)
Potraži u ovom odlomku riječi koje će izazvati šok za tvoj duhovni rast. Učini to danas, na početku došašća. Isus govori o povratku domaćina kući nakon dalekog putovanja. Sve sluge, a osobito vratar, moraju bdjeti. Nitko ne smije spavati u trenutku dolaska Gospodina. Netko će reći: „ No, dobro, ali što je tu šokantno?“ Moraš sam ostati s tim tekstom kako bi Duh Sveti dodirnuo u tebi „duhovnu žicu“ koja će izazvati šok, a ujedno postati „duhovnom terapijom“ na putu spasenja. Šok te mora probuditi kako bi ušao u novu perspektivu ljubavi, ostavljajući iza sebe već uhodanu kolotečinu. Taj duhovni šok će biti mogućnost gledanja onoga što sam Bog želi promijeniti u tebi.
Mene su šokirale riječi o gospodarevoj kući. Ostat će moja tajna, razlog zašto je baš ta riječ dotaknula moju duhovnu žicu. No pogledajmo Isusa jer je on tu glavni lik. On je Gospodar koji se vraća u svoju kuću koja nije prazna jer smo i ti i ja u njoj.
Kako je Isus shvaćao pojam kuće? U Markovom evanđelju, ovaj Isusov govor nalazi se na kraju građe. Neposredno nakon njega slijedi samo Isusova smrt i uskrsnuće. To je vrlo značajno. Gospodar iz prispodobe je krenuo na dalek put. Zar postoji duži put od onoga koji je prošao Isus? Isus je otišao na dalek put koji će ga dovesti do smrti. To je najduži put koji postoji i kojega se svi bojimo. Isus kaže da je on taj Gospodar koji odlazi na put, ali kuću ostavlja svojim slugama.
Što može značiti da Isus ostavlja kuću svojim slugama? Sam Isus nije imao vlastite kuće. Rodio se u Betlehemu, živio je kratko u Egiptu, a onda u Nazaretu. Kada je počeo javno djelovati, privremeno i povremeno je boravio u kući Andrije i Petra, u Kafarnaumu. Isus je sam rekao: „Sin čovječji nema gdje bi glavu naslonio“ (Mt 8, 18-21). Na neki način, Isus nije imao svoju kuću. On je bio beskućnik. Živio je kod svojih prijatelja, negdje u nekom uglu.
Što je, dakle, kuća za Isusa? Isus prije svega misli na relacije, na srce. On želi da sluge, to znači srca ljudi, postanu, doslovce, slugama drugih, poradi Gospodara. „Ostavljam vam kuću, a vi u njoj služite“. Isus je taj koji stalno potražuje kuću, to znači ljudsko srce, koje je spremno služiti drugome zbog Gospodara. Dobro djelo samo po sebi je plemenito, ali, bez odnosa prema Bogu, ništa ne znači.
Što traži Isus od svojih sluga? Traži njihovo srce. On traži autentičnost u odnosu Boga i čovjeka. Ta autentičnost prekoračuje usmene deklaracije. Ona se temelji na ljubavi i poslušnosti. U takvu će se kuću Isus vratiti, takva će Isus srca tražiti. Naravno, naša je kuća na nebu (Iv 14,1-11), ali, prije svega, Gospodin će tražiti spremnu kuću tvojega srca jer će ga ona najviše podsjećati na kuće u kojima je on živio. On želi tvoje srce. Želi istinitu relaciju već sada na zemlji.
Isus želi sluge koje će ga dočekati otvorena srca. San u ovom slučaju povezuje se s grijehom, a bdijenje s ljubavlju. Bdjeti možeš jedino zbog ljubavi, čekajući Gospodarev dolazak s dalekog puta. Zato, bez obzira na vrijeme, bilo ujutro, bilo navečer, on će pokucati na vrata srca i želi da to srce, konkretno ti, čekaš njega. Isus želi da ga svaki dan dočekuješ i željno iščekuješ njegov dolazak.
Isus staje već danas pred tebe kao beskućnik i kaže: „Vraćam se i želim da me čekaš“.
Srce koje se izgubilo u grijesima više ne osjeća strah Božji. Pri tom mislim na dar Duha Svetoga. Strah Božji je strah od toga da grijehom ne povrijedim Boga koji je najveća ljubav. Grijeh uništava te izgubljeno srce više „ne osjeća“ Boga. Ne zna tko je Bog i gdje se Bog nalazi. Zato su Izraelci lutali tolike godine kroz pustinju jer su njihova srca bila daleko od Saveza. Izgubljenom srcu teško je pronaći put k Gospodinu. No to izgubljeno srce ipak vapi Bogu jer ono njemu pripada.
Postoje dva srca, jedno Isusovo, a drugo ljudsko. Jedno je srce koje traži čovjeka, a drugo srce je često tvoje ili moje izgubljeno srce koje mora pronaći Boga. Najveći uspjeh će se dogoditi kada se susretnu ta dva srca. Kako kaže Knjiga Otkrivenja: Isus stoji na vratima i kuca (Otk 3, 20). Trebaš jednostavno dozvoliti Gospodinu da uđe u tvoje srce, da se tu susretnete. To je smisao došašća. Pitaj se što je zalupilo vrata tvojeg srca? Zašto ga ne možeš čuti? Što su za tebe zatvorena vrata tvojega srca? Zašto ne želiš ili ne možeš pustiti Boga u svoje srce? Ja znam, a ti? Jesi li spreman bar odškrinuti vrata svojega srca? S jedne strane stoji beskućnik Bog, a s druge strane stojiš ti, također beskućnik jer ti grijeh sve oduzima. Jesi li spreman?
