"Ne živi čovjek samo od kruha". Tko samo za kruh živi, od kruha umire. I nemoguće je reći gdje je veća glad: Ovdje u našoj Domovini, gdje su ljudi spali doslovce na prosjački štap, gdje fizički život postaje gotovo nesnošljiv, jer nema kruha, nema najosnovnijih vitalnih namirnica bez kojih je život nezamisliv. Jer ako čovjek nekoliko dana ne jede, prestaje svaka misao, svako umovanje, želudac traži svoje. S druge strane, imamo na Zapadu rog obilja, prepune 'egipatske lonce'. Dovoljno je proći jednom njemačkom ili američkom veletržnicom i ostati osupnut količinom i kakvoćom proizvoda.
Svega u izobilju, svi rade i zarađuju, hladionici prepuni. Unatoč tom obilju ovisnost o alkoholu, cigaretama, kockom, pomama za drogiranjem svake vrste danomice raste. Zatim svakojaki oblik magije, okultizma, hod u neistražene prostore psihe i svijesti. Sve to svjedoči o elementarnoj egzistencijalnoj gladi i žeđi. Dječje krađe su danomice u velikom porastu. Kradu ne iz fizičke potrebe, jer kući imaju svega, nego iz duševne potrebe. Neishranjeni, umjetno hranjeni, bez topline doma i majčina krila, bez povjerenja i lijepe riječi, bez ljubavi i naklonosti.
Planetarna glad i žeđ za smislom
Pustoš i pustinja u dušama i srcima daleko je teža od opustjelih i praznih stalaža po našim prodavaonicama gdje još uvijek ima samo alkohola u izobilju. Dijete pa i svaki čovjek treba riječ koja ga budi, hrabri, podiže, promiče njegov rast. Od kruha se živi i umire. Jednako i riječ. Riječ majke mi veli: Prihvaćen sam i ljubljen. Riječ Božja ima isti učinak. Riječju sam stvoren i riječ je naša sudbina.
Čovjek ne biva sretan time što mnogo ima i s mnogim raspolaže. "Što koristi čovjeku posjedovati cijeli svijet...", reći će kasnije Isus. Ne živi se samo od kruha. Ljudi se često pripijaju uz vanjske stvari kao nadomjestak za ono što im zbiljski treba. Gomilaju hranu, odjeću, novac, svakodnevno im treba više odmora i praznikovanja, jer su iznutra prazni. Siromaštvo bogatstva najzornije se otkriva u trenucima kad prividno ima svega i kad je sve u redu. Tad se najlakše iskusi osiromašenost, osakaćenost i izgladnjelost duše i duha. 'Nemirno je srce naše' i nezasitno je srce naše u svojim bezgraničnim čežnjama. Želudac je samo simbol i metafora za glad i žeđ...
U svijesti većine vjernika slika Isusa Krista gotovo je redovito optočena božanskim svojstvima i definirana njegovim božanskim podrijetlom. Premalo je prostora za čisto ljudske odluke u takvoj slici. Zacijelo, Isus je Krist Bogočovjek, obdaren božanskim, ali i izvanrednim ljudskim darovima. Ižarivanje te osobe osjetili su svi koji su se s njim susreli. Međutim, ne smijemo smetnuti s uma da je u njemu sve to sazrijevalo, da je sam prošao kroz oganj kušnje i životne temeljne odluke.
Mora nam biti jasno da je Isus stasavao, sazrijevao, rastao, bio kušan i prokušavan, trpio i kroz patnju naučio krajnji posluh. Ovo što nam današnje evanđeosko čitanje nudi realna je kušnja koja se stavlja pred Isusa glede patnje svijeta. Gladi u svijetu, bijede, moći, karijere. Isusovo kušanje nije samo njegovo osobno, kao da on u sebi nije načistu s onim trima požudama koje nudi svijet, nego je riječ o putu i načinu otkupljenja.
Isusov put slobode i nenavezanosti
Kojim putem udariti da bi se spasio svijet? Putem koji nudi Bog, kojim je prošao za svojih trideset skrovitih godina dotadanjeg života, ili putem koji nudi Knez ovog svijeta? Taj Knez savršeno se dobro razumije u Bibliju, navodi molitvene tekstove Starog zavjeta, pod obrazinom pobožnosti nudi zamke. Dakle, u bitnome je riječ o programu spasenja i otkupljenja svijeta i ljudi. Isus mora odgovoriti na bitne potrebe svakog čovjeka.
Kako pomoći čovjeku, kako zatomiti njegove egzistencijalne potrebe? Jer, čovjek je daleko više od onog što mu treba za jelo i odijelo. Čovjek nosi u sebi sliku i veličinu Vječnog. Zna Isus dobro za silnike ovog svijeta, zna on da je cijela povijest samo bezbroj 'lubanjskih mjesta' (golgota – „Ćele-kula“ ili onih lubanja u Hudoj jami), ratova, nepravdi, ubijanja. Čovjek čezne za mirom i pravdom.
Pred Isusa se stavlja kušnja: 'Nisam li možda ja pozvan pokušati namjesto moćnika ovog svijeta zauzeti njihovo mjesto i uspostaviti pax Christi namjesto pax Romana ili Augustana? Postaviti prave ljude na prava mjesta, staviti sve u službu ljudi, a ne vlastitih interesa kao vlastodršci ove zemlje?' Ta je kušnja za Isusa svakodnevna realnost budući da je očevicem tolikih zlosilja rimske okupacijske vlasti i njihove vojničke mašinerije.
Sveti gnjev Makabejaca zatim suvremenih zelota nametao se kao realna mogućnost... Međutim, Isusu je jasno da je nemoguće nad nekim vladati a istodobno ne služiti Sotoni. Ni vlast ne pruža odgovor na čovjekova egzistencijalna pitanja kao ni biologija, sociologija, ni statistika. Problem čovjeka ne se rješava na razini kruha, uprave, vlasti, moći, pa ni puke religije koja Boga čini izvršiteljem naših vratolomnih pothvata poput onoga sunovraćivanja u ponor s vrha Hrama. Dapače, Isus nas uči novom povjerenju, novoj slobodi, novim prostorima duha.
Dostojevski – Inkvizitor i sloboda
Već je Hegel ustvrdio da ideja slobode zapravo započinje s Isusom Kristom. Isusov zov i primjer najsilniji su emancipacijski poziv svim ljudima i vremenima. Osjetio je to dobro Dostojevski kad stavlja u usta Velikom inkvizitoru, pred kojim stoji Isus, koji je ponovno došao na svijet: "Ti si dao slobodu ljudima. Oni se njome služe. Petnaest smo se stoljeća mučili s tim 'tvojim darom'. Ali ljudi su nam sami donijeli svoju slobodu i ponizno je stavili pred naše noge. Čemu dolaziš k nama? Čemu nas ometaš? Ti se sjećaš onoga kad je onaj strašni i mudri došao k tebi u pustinju i podvrgnuo te iskušenjima. To je značajan dan. Kad bismo danas skupili sve vladare, prvosvećenike, učenjake, filozofe, pjesnike i postavili im zadatak da izmisle najbolju stupicu u kojoj bi se ti mogao uhvatiti, ne bi pronašli ni ponudili ništa snažnije od onoga, što ti je ponudio mudri duh. Odbijanje toga pokazalo je tvoju veličinu! I ti nisi pretvorio kamenje u kruh, na što bi svi ljudi potrčali k tebi. Ti si odbio i slavu koja bi proizašla odatle što bi te s tornja ove katedrale pratili anđeli. Odbio si i svu zemaljsku vlast, a zaboravio da samo njome možeš imati ljude uza sebe... Ti si se poigrao nečim čovjeku tuđim i neprobavljivim. Dao si ljudima slobodu, a oni je ne znaju shvatiti ni upotrijebiti kako bi to ti htio. Za čovjeka i za ljudsko društvo nema ništa strašnije od te tvoje slobode. Davao si ljudima slobodu, a ne kupovanje poslušnosti s vječnim strahom da im, možebit, ne oduzmeš kruh. Nahrani ti, dragoviću moj, ljude i onda od njih traži 'vrline'... Znaj, mi cijenimo slabe. Oni mogu biti nevaljalci svake vrste. Cijenit će nas jer ćemo ih nahraniti. Divit će nam se. Smatrat će nas bogovima. I da nisi došao ništa ispravljati. A svemu si ti kriv, jer si slobodu postavio iznad svega. Što nisi prihvatio kruh u pustinji i dao ga sebi i ljudima pa ne bi bilo teškoća s tom slobodom?! Kad si je dao čovjeku, ništa mu nije bilo teže nego odlučiti se kome da je pokloni... Vidiš što znači - sloboda ili 'kruh'. Trebao si izabrati kruh i svima ga dati. Tad bi znali kome se treba klanjati. Sa slobodom koju si im dao oni se samo muče".
Protulijek požudi tijela, očiju i oholosti života
Ali taj isti Inkvizitor zaboravlja da svatko tko se Isusu istinski i iskreno približi doživljava oslobađanje od svih nutarnjih i vanjskih prisila, lanaca, okova. U Isusovoj se blizini ne mogu održati nikakve uze. Tko se pak jednom približio toj vatri pa se kukavički odmaknuo nosi i nosit će cijeli život tešku otvorenu ranu na srcu, poput onog bogatog mladića koga je Isus oduševio, ali mu se istrgnuo iz dohvata i otišao od Isusa, kako veli Luka, 'vrlo žalostan' (18,23). Stoga je vrijeme korizme upravo primjereno vrijeme za uvježbavaje u 'slobodi od' i u 'slobodi za'. Slobodi od svega što nas veže uz robovanje bilo kome ili čemu, te u slobodi izbora, odluke, služenja i prianjanja uz Gospodina.
Istodobno je Isusov hod u pustinju paradigma, uzor kako se svaki čovjek mora suočiti s pustinjom. U sebi, svome mjestu, gradu, doslovnom pustinjom. Nekoć su mistici i pustinjski oci išli u pustinju i ondje se suočavali s demonima da bi na kraju slavili Kristovu pobjedu nad zlom u sebi i svijetu. Mistici nam upravo u samoći, tišini, odvojenosti od svijeta, nutarnjoj praznini, posvemašnjoj razotkrivenosti, siromaštvu, neznanju vele kako su to načini da se iskusi pobjeda nad demonskim silama, kako su to kreposti koje čovjek mora posjedovati da bi iskusio Isusa Krista. Ono što za njih bijahu kreposti, za suvremenog su čovjeka upravo izvorišta muke, nevolje i svakojake bolesti.
Dovoljno je samo pogledati filmove Ingemara Bergmana i u to se uvjeriti. Sve svršava u ništavilu, ništavilo je ishod čovjekova života. Ono što su mistici i bogotražitelji tražili da bi pronašli u Bogu, od toga naši suvremenici bježe kao vrag od tamjana. Danas nam treba upravo ljudi koji će prokrstariti prostorima duha, iskusiti ponore vlastitog bića, iskusiti 'mračnu noć duha', ili proći kroz 'oblak neznanja' da bi iskusili nadmoć Isusa Krista i doživjeli nazočnost Boga u svome životu.
Fra Tomislav Pervan - Međugorje
