Nisu prošla ni četiri mjeseca od smrti „dobrog duha Zagreba“, isusovca p. Antuna Cveka, a Crkva ozbiljno razmišlja o započinjanju procesa za njegovu beatifikaciju, piše kolumnist Darko Pavičić za Večernji List.
Ova vijest, dakako, još je neslužbena, jer je za službeni početak procesa (uz izuzetke) potreban protek od pet godina nakon smrti, no sve je više svjedočanstava o p. Cveku.
“Obasjao je sobičak”
„S p. Cvekom gotovo sam se svakodnevno družio 20 godina i mogu posvjedočiti da je riječ o Božjem pravedniku, usudio bih se reći i svecu naših dana, modernom apostolu koji je shvatio bit Evanđelja i svakodnevno ga provodio u životu. Na Zakladi „Biskup Josip Lang“, čiji je on bio osnivač i dugogodišnji predsjednik, jest da nastavi činiti dobra djela i pomagati najpotrebitijima upravo kao što je to činio p. Cvek“, rekao nam je isusovac p. Mijo Nikić, teolog i psiholog, koji je s p. Cvekom osnovao Zakladu „Biskup Lang“.
Zbog pomaganja siromašnima, ali i njegove osobne skromnosti i poniznosti, p. Cveka mnogi su još za života nazivali živućim svecem, a volonteri koji su mu pomagali na svakome njegovom koraku mogli su se uvjeriti da svoje svećeničko poslanje živi iz ljubavi prema najslabijima.
„Kad smo jedne zimske večeri počeli snimati u domu starog bračnog para Petek iz zagrebačke Petrinjske ulice, ispunjenom bolešću i siromaštvom, dogodilo se nešto što do tada, ali ni poslije u svom radu nisam doživjela. Stari par je u prisustvu patera Cveka u potpunosti zaboravio na našu filmsku ekipu, nas osmero, reflektore i kameru. Oni su vidjeli samo patera, a uskoro smo shvatili i zašto. Toplina i jednostavnost, iskrena sućut kojom je zračio, obasjala je cijeli sobičak“, posvjedočila je nakon Cvekove smrti novinarka HRT-a Andrea Čakić, koja je o p. Cveku snimila nekoliko dokumentarnih filmova.
„Pater je razgovarao s izmučenim ljudima koji su pričali o svom tmurnom životu, tješio ih i uskoro je prostor oko nas preplavila ljubav. Tada sam ga skrivećki prstom dotaknula po ramenu, samo da se uvjerim da je stvaran, jer nikad nisam srela čovjeka koji je odisao tolikom dobrotom. Nakon emitiranja filma dogodilo se ono što će se ponavljati nakon svakog paterova pojavljivanja na ekranu. Našu redakciju zasuli su pozivi ljudi koji su htjeli pomoći starom paru, ali i saznati više o paterovu djelovanju, očito osjetivši isto ono što je i nas proželo na snimanju. Komentar je uvijek bio isti: blago gradu koji ga ima“, svjedoči Andrea Čakić.
Kako bi bio uspješniji u svome pomaganju, početkom 90-ih osnovao je udrugu „Kap dobrote“, a nakon nje i njezinu „sestru“, Zakladu „Biskup Josip Lang“, jer kako je rekao, potrebe su tolike da ih jedna udruga nije mogla rješavati sama. S time da su i zaklada i udruga imale isti cilj, a to je, kako je rekao, pomoći starim i nemoćnim osobama, ali ne toliko na terenu, nego zbrinjavanjem u jednom mirnom domu obiteljskog tipa, jer su to uglavnom stare i nemoćne, a često i potpuno napuštene osobe bez ikoga svoga kojima se ne može pomoći na terenu, nego im je potrebna cjelodnevna skrb.
Na upit kome je najpotrebnija pomoć, p. Cvek jednom je odgovorio kako je „najveće trpljenje osoba zbog osamljenosti i napuštenosti i što su jednostavno zaboravljeni od svojih najbližih“.
„Prisutnost čovjeka, njegova pažnja i ljubav više su od materijalne zapuštenosti i nebrige. Ta potreba za čovjekom i njegovom prisutnošću osjeća se jednako u domovima u kojima su oni zbrinuti, ali i kod onih koji nisu zbrinuti, a pored toga nalaze se i u materijalnim potrebama. Za vrijeme posjeta u domovima uvijek se čuje: ‘Nemojte nas ostaviti, zaboraviti, mi smo siromasi, mi nemamo nikoga...’“, posvjedočio je p. Cvek, dodajući kako se „današnje društvo potpuno oglušilo i nema razumijevanja za potrebe ugroženih, što zbog egoizma, samodostatnosti, samoostvarenja pojedinaca i sl.“
Domovi nisu dovoljni
„Danas postoje domovi za starije i nemoćne, stacionari i razne druge socijalne ustanove. Sve je to lijepo, dobro, korisno, nužno i potrebno, ali nije dovoljno. Još uvijek postoji jedan postotak nezbrinutih osoba na terenu, jer još nismo, uza sve molbe, mogli dobiti sredstva za osnivanje profesionalnog tima za pomoć na terenu“, požalio se svojedobno p. Cvek, a njegove riječi mogu biti obvezujuće za one koji su ga naslijedili i koji štuju njegovu karizmu te nastavljaju njegovim putem pomažući najpotrebitijima. A sam p. Cvek zacijelo će jednoga dana biti uzdignut na čast oltara kao zaštitnik najsiromašnijih, odbačenih i zaboravljenih.
