Svakoga utorka i četvrtka 16-godišnja Ružica i njezin godinu dana mlađi brat Marinko ne mogu otići u školu jer nemaju čime. Naime, oni stoje na cesti i gledaju autobus koji ispred njihove kuće na sjevernom Velebitu prolazi pun školaraca u koji oni ne mogli ući. Naime, oni su srednjoškolci, a srednja škola nije obvezna te zbog toga nemaju pravo ući u autobus.
Ružica i i Marinko Marković su brat i sestra koji s mamom i starijom sestrom žive u kućici posred sjevernog Velebita. Taj je predivni kraj za njih postao simbolom odbačenosti jer su izolirani od prijatelja, škole i ostatka svijeta., donosi emisija Nove Tv Provjereno koju možete pogledati OVDJE.
Danijela Vukelić, ravnateljica njihove škole, rekla je da su im izostanke morali opravdati prometnim poteškoćama jer nadležni grad i županija u vezi s njihovim prijevozom nisu ništa poduzeli zbog, kako je rečeno ravnateljici, "financijskih poteškoća".
Gradonačelnik kaže kako se na dva natječaja za koncesiju za prijevoz putnika na tim linijama nitko nije javio. Grad je zatim kupio dva minibusa za dvije linije na području Velebita i zaposlio dva vozača, ali se ni gradu ne isplati voziti sve dane u tjednu.
"Ja sam prošle godine razgovarao sa županijom jer je prijevoz djece iz osnovne škole obveza županije. Međutim, sukladno zakonskim propisima, osnovnoškolska djeca ne mogu biti u istom vozilu sa srednjoškolcima", rekao je Sanjin Rukavina, gradonačelnik Senja.
Zbog nedostatka prijevoza dva dana tjedno ne mogu do škole
Autobus koji pun učenika prolazi svakoga dana kraj njihove kuće, a Ružica i Marinko mogu ga samo gledati. U njega ne smiju ući jer su srednjoškolci, a srednja škola im po zakonu nije obvezna osigurati prijevoz.
Drugi gradski autobus prevozi i srednjoškolce i sve stanovnike Svetog Jurja i Krasnog, ali samo dva do tri puta tjedno staje ispred njihove kuće u mjestu Markovići. To radi u cik zore, zbog čega su Ružica i Marinko na nogama od ranog jutra.
"Jednostavno smo sami, kao da smo u nekoj pustinji", rekla je Ružica.
"Nemam prijatelja s kojima se mogu družiti, nego samo sestru", rekao je Marinko.
Nakon što izađu iz autobusa, samo su nekoliko minuta do škole. Nakon sedam školskih sati iz škole idu pravac na autobusno stajalište, inače se nemaju kako vratiti kući jer autobus vozi samo dva puta dnevno.
Međutim, Ružica i Marinko utorkom i četvrtkom nemaju prijevoz, pa ne mogu ići u školu.
"Puno zaostaju za školom. Oni se vole družiti, a nemaju s kim. Nema nikoga, kao da su sami na svijetu", rekla je Daliborka Marković, majka Ružice i Marinka.
Daliborka je postala samohrana majka nakon što je njezin suprug umro od raka. S troje djece živi od njegove mirovine, nešto socijalne pomoći i stipendija koje dobivaju Ružica i Marinko. Trudi se pomoći im koliko može, ali oko prijevoza jednostavno ne može jer nema ni vozačku dozvolu ni automobil.
Njihovo obrazovanje ovisi o kolegama i profesorima
Prijatelji Ružice i Marinka fotografiraju im što su zapisali u bilježnicu pa pošalju preko društvenih mreža. Oni to onda prepisuju i sami si objašnjavaju gradivo.
"Nisam ni jedan sat bila na kemiji u drugom polugodištu, ali sam morala pisati sve testove. U osnovnoj nisam išla na informatiku i kod kuće nemam kompjuter, a morala sam raditi sve vježbe", rekla je Ružica.
"Radi se o dobroj učenici, tako da je, uz pomoć ostalih učenika i predmetnih profesora koji su doista izlazili ususret i zbog nje naknadno ponavljali gradivo, ona to uspjela dobro savladati. Međutim, kako vrijeme bude išlo, bit će sve teže", rekla je Danijela Vukelić, ravnateljica srednje škole Pavla Rittera Vitezovića u Senju.
"Nije u redu da se dvoje učenika zakida za školstvo koje bi trebalo biti obvezno", rekla je Ružica. "Nadala sam se da će se nešto promjeniti pošto jer sad i moj brat ide u školu pa nas je dvoje", dodala je za Provjerno.
