Svijet glamura i blještavila konačno je napustila nakon grupe Divas, okrenuvši se Bogu. "Vjera mi je u mnogočemu pomogla jer nikad ne bih donijela odluke koje sam donijela. Ovo je bilo prepuštanje i predaja. Jedna prekrasna predaja Bogu", rekla je Ivana Husar Mlinac u razgovoru za Studentski katolički centar.
Bok Ivana, evo već puno toga znamo o tebi i tvom životu, ali reci nam što je za tebe inspiracija u životu i gdje ju pronalaziš?
- Bok Marina! E ovako, ja jako teško inspiraciju uopće odvajam od same sebe, kao da sam se rodila s nekom prirodnom inspiracijom u sebi.
Nekako smatram da u životu postoje ljudi koji se lakše inspiriraju i oni koji se teže inspiriraju, a ja sam jedna od onih što se lako inspiriraju. Meni inspiracija stvarno može biti sve – od običnog bijelog zida do različitih ljudi oko mene. Ponekad se volim izvući iz svoje rutine i okruženja i promatrat nepoznate ljude oko sebe te u njima pronaći svoju inspiraciju. Također, volim slušati ljude – zanimljivo je koliko čovjek nauči i koliko se inspirira od jednog običnog razgovora s prodavačicom u dućanu.
To je istina. Ponekad je inspiracija svuda oko nas, samo je trebamo pronaći.
Svi te pamtimo po glazbenoj karijeri, odnosno životu na pjevačkoj sceni, posebno u grupi Divas, no kako je izgledao tvoj život nakon pjevačke karijere?
- Moj život nakon pjevačke karijere zapravo tek počinje jer sam tada doživjela jedan jako lijep kontakt s Bogom i jer sam bitne stvari prepustila u Njegove ruke. Osnovala sam obitelj, dobila svoje prvo dijete i počela živjeti jednim puno realnijim životom od života na sceni i neprestanog putovanja. Nisam više željela toliko žrtvovati svoju obitelji i vrijeme daleko od njih i tako moja pjevačka karijera kao takva nije više bila upotrebljiva.
I tada sam rekla: „Okej, Bože – stop! Ovako više ne ide. Trebam bilo što novo i drugačije u životu jer pjevanje nije više ono što me ispunjava“ – i tada se dogodila ideja o osnivaju škole pjevanja.
U početku je bilo jako teško i besmisleno jer ideja o otvaranju škole pjevanja je bila pomalo suluda. U zemlji u kojoj živimo takva škola nije bila primarna potreba ljudima već ekskluzivna potreba za one koji si to mogu priuštiti. No, moja očekivanja i očekivanje moje kolegice Martine Tomčić su bila skromna i upravo u toj skromnosti je sve krenulo.
Znači nikada se nisi pokajala što si napustila pjevačku karijeru i posvetila se jednoj naizgled mirnoj karijeri, odnosno radu u školi pjevanja i podučavanju drugih?
- Definitivno ne! Ja općenito nisam osoba koja se kaje za svoje odluke. Naravno, postoje neke odluke u životu koje nisu bile ispravne, no međutim moje su i ja sam ta koja treba snositi njihove posljedice, no odluka za otvaranjem škole Husar&Tomčić je definitivno bila ispravna odluka!
Od početnih 4 sata dnevno koje sam posvećivala radu u školi i stavljanju škole u drugi plan, ona je ubrzo postala moja nova karijera te, uz obitelj, zauzela primarno mjesto u mom životu. A što se tiče pjevanja, sve manje me to veseli, sve manje me to inspirira, nekako kao da sam cijeli život slagala svoj mozaik prema ovom poslu koji danas radim.
To je jako lijepo čuti. Što bi, nakon tog iskustva, poručila našim mladima koji počinju graditi svoju karijeru. Trebaju li ići van da bi uspjeli u nečemu što vole ili mogu svoje snove ostvariti i ovdje kao što si ih i ti ostvarila?
- Moje osobno mišljenje je da mladi trebaju ići izvan granica Hrvatske kako bi dobili što više iskustva i znanja o životu i karijeri. I sama sam čeznula za putovanjima i životom izvan granica Hrvatske i što sam više putovala u druge zemlje i što sam više toga iskusila na vlastitoj koži izvan granica Lijepe Naše, to sam bila sve sigurnija da je u Hrvatskoj život najljepši!
No, što se školovanja mladih tiče, svakako preporučujem da se odvaže i da se školuju negdje gdje će steći dobro obrazovanje i praksu i da se onda vrate i ta znanja i vještine primjene ovdje jer je to ovdje jako potrebno. Ono što bih naglasila da je jako potrebno je da mladi svoj rad i trud koji steknu vani donesu ovdje i iskorijene ovu našu kulturu nerada. Kultura nerada nešto je što kod nas normalno, a ne bi trebalo. Gdje god da se ode izvan naših granica treba raditi i truditi se da bi uspio jer je to normalan i prirodan proces.
I sama sam osoba koja prvo mora sve stvari mora iskusiti na vlastitoj koži da bi se uvjerila, tako da preporučam i svim mladima da sami iskuse i jedan i drugi život pa da odluče i primjene u svom životu ono najbolje za njih.
S druge strane postoje i mladi koji žele ostati ovdje i početi graditi neku svoju priču i to mi je genijalno. Njima bi svakako poručila – samo naprijed! Ako imate taj impuls u sebi – dapače, jer ne mijenja se svijet globalno, moramo ga mijenjati osobno. Kad ga krenemo mijenjati osobno, u svom malom mikrosvijetu on će odjeknuti i malo dalje, pa i izvan granica ako treba – i to sam sama iskusila.
Slažem se u potpunosti s tobom, uvijek treba krenuti od sebe, gdje god bili i što god radili i nikada ne prestati ulagati u sebe i svoju zemlju.
A koliko ti je vjera pomogla u tvojoj novoj karijeri, odnosno je li pomogla ili odmogla?
- Puno mi je pomogla jer ja kao ja nikad ne bih donijela ovakve odluke koja sam donijela. Ovo je bilo baš prepuštanje i predaja. Jedna prekrasna predaja Bogu. Nikada nisam predavala male stvari Bogu, jednostavno sam odlučila predavati velike stvari na koje sam bila jako navezana i znala sam da to nikako ne mogu sama izvesti. Tu je Božja intervencija bila i više nego velika, bila je najbitnija!
Vau, baš tako! Hvala ti puno Ivana što si podijelila ove inspirativne riječi s nama. Nadam se da će mladi koji ovo čitaju pronaći bar djelić inspiracije koju si ti imala za svoj život i svoju karijeru. Ima li još nešto što bi rekla svim našim čitateljima?
- U svim svojim neuspjesima zapamtite da Bog nikad ne kaže ne. Bog kaže jednu od ove dvije stvari: „Ne sada“ ili „Imam bolju ideju za tebe!“ – i zato ne brinite – radite, gradite, trudite se i prepustite Mu velike stvari!
Marina Krstanović / SKAC
