1. Zašto vjeruje Jim Caviezel?
Zašto ne? Toliko je tame u svijetu, toliko smrti. Toliko se zla događa… Što je dobro u tome? I što nedostaje nadi? Zašto ljude ne privlači vjernost? Što tome nedostaje?
Vidite ove ptice, Bog im je dao život. Drveće, cvijeće … Prekrasno cvijeće. Zašto onda smrt? Zašto mrtvo cvijeće, mrtvo drveće? Zašto ljudi radije biraju udisati ustajale mirise umjesto mirisa nekog divnog parfema kojeg je Bog stvorio?
Problem je danas što ljudi radije slave stvorenja, nego što proslavljaju Stvoritelja. A i prva stvar koja se dogodila u Međugorju, a koju je naša Gospa i Majka rekla jest ta da Bog postoji.
2. Koja su Vaša prva sjećanja na molitvu; koje ste molitve prvo naučili moliti i kako?
U katoličkoj školi. Počelo je s mojom prvom molitvom Očenaša, zatim sam naučio Zdravomariju, i molitvu Spomeni se (poznatu i kao Olujnu devetnicu), nakon toga i molitvu svetog Mihaela arkanđela.
Ali…naposljetku odgovornost ostaje na tebi. Jedna stara priča kaže da možeš voditi konja do vode, ali ga ne možeš prisiliti da tu vodu pije. Jednako je tako sa odrastanjem. Tvoji roditelji su učinili sve što su mogli, doveli su te do vode. Ali ti si odrastao čovjek i odgovornost je dalje na tebi – hoćeš li vodu piti ili ne.
Uz to, ljudi danas govore “Ah, dobro, postoji mnogo istina…”, a ja im kažem: “Ne! Postoji samo jedna Istina! Istina pisana velikim slovom. I ta će nas Istina sve osloboditi!”
3. Kada ste Vi spoznali da je ta Istina i Vas oslobodila? Kada ste postali katolik u punom smislu te riječi?
Mislim da je to počelo u školi. Ispočetka “vjeruješ” u razne stvari, a onda dođeš do testa, do prvih kušnji. Što ideš prema višim školama i sveučilištu, sve više čuješ: “Ma Bog ne postoji, Boga nema.” To se zove rana indoktrinacija! U vrijeme moga odrastanja cijela je moja generacija bila na testu spolnosti, kušana tzv.”seksualnom revolucijom”. Ali Ivan Pavao II. i Humanae Vitae bili su razlog zašto sam počeo vjerovati da je seksualnost tu kako bi ostala čista, kako bi bila sveta. Da je ona nešto dublje, i da postoje ogromne posljedice njene ranjenosti za ljude koji nisu u sakramentu svete ženidbe.
Nadalje, mnogi mladi ljudi danas počine samoubojstva zbog takvih rana, o tome vam mediji neće puno izvještavati, ali to se događa. Povrede seksualnosti bazirane na seksualnoj revoluciji samo su još jedna u nizu laži i obmana ovoga svijeta.
Istina je da si kušan preko svojih slabosti. A ja sam se u crkvi uvijek osjećao kao da sam kod kuće, kao da je tu moj dom. Na Misi sam se osjećao kao da sam doma. Osjećao sam mir, osjećao sam: “Dom. Ovo je moj dom!”
I upravo sam na svetoj Misi dobio razboritost, koja mi je bila toliko potrebna za pronalazak supruge, moje žene. Izlazio sam i s drugim ženama, koje su bile prekrasne, prelijepe. Ali nisam osjećao mir, nisam osjećao da je to moj dom. I često su mi se u glavi rojile misli: “Jim, pa trebao bi se osjećati kao doma, ta žena je prekrasna!” Ali jednostavno, moja mi je duša govorila suprotno: “Ovo neće ići!”, i to sam vrlo jasno osjećao.
Pa i to je dio naše vjere. Ta spoznaja da Bog zna što je bolje za mene. On zna sve o nama. Kao što piše u psalmu 139., Bog nam i danas govori: “Ja sam te oblikovao, ja sam te stvorio. Poznajem te, znam sve o tebi. Tvoj sam Spasitelj i imam savršen plan o tebi!”
Tako je sljedeća faza moga života bila – faza lutanja. Krenuo sam krivom stazom. I mnogi katolici danas uključeni su promociju izvannastavnih aktivnosti koje su grešne, koje su krive. Ali oni to ne vide takvim, ne zovu to pravim imenom, ne zovu to tako. Vidite, danas se sve želi progurati kao pitanje izbora.
Izbor. Izabrati – što? To naoko izgleda kao vrlo pozitivna riječ. No izbor nije “što”, neka sporedna stvar, neki objekt. To je čin, glagol; “akcija”. To je put kojim koračaš, ono prema čemu težiš!
A kada već dođete do kraja i vidite da je taj “izbor” zapravo slijepa ulica, onda shvatite da je taj izbor bio – pogrešan izbor.
Đavao je zapravo razarač, razdjelitelj, njemu je u cilju odvojiti vas od Boga. Pokušat će vas pod svaku cijenu udaljiti od Boga Stvoritelja – vašeg mira. Vašeg doma. Sve kako bi postigao onaj osjećaj usamljenosti. A znamo da ne postoji takvo nešto kao “dobar razarač ” i “dobar razdjelitelj”. Ali zao razdjeljivač želi postići to da osjećate izolaciju od Boga. Uvijek ta izolacija, odijeljenost od Boga.
4. Je li teško živjeti svoju katoličku vjeru u Hollywoodu?
Ne! Ne, jer, ako osjećaš Istinu u svom srcu – svejedno ti je gdje ćeš patiti. Gdje god! Razumijem što je učinio sveti Petar apostol pobjegavši iz Rima i to je poučna priča, ali to nije ono što ću ja učiniti! Petar se vratio i umro je strašnom smrću. I uvijek sam se govorio, kada bi mi svećenici stavljali naglasak na ono: “Čak je i Petar zatajio Isusa…”… Da! Ali je izašao iz te bitke kao junak, pobjednik u Kristu – umrijevši na križu! Zašto nikada ne govorimo o tome?
Puno puta, nažalost, ljudi koriste izlike i izvrću činjenice kao što je ta – kako bi opravdali svoj grijeh i kako bi uvjerili sebe i druge da je u redu griješiti!
Znate, to je kao sljedeća situacija: ako sam ja trener košarkaške momčadi, izbornik Hrvatske košarkaške reprezentacije, želi li Hrvatska dobru momčad koja igra, daje sve od sebe i ostavlja srce na terenu? Ili želite momčad koja će izlaziti na teren s riječima: “Ah, dobro, svi jednom izgube…”?
Pa kad gledate objektivno, ja bih otpustio takvog trenera! Ja bih rekao: “Hej dečki, bit ću možda realan i oštar prema vama, na trenutke ćete me možda i zamrziti, ali jednog dana ćete me zavoljeti! Jer pobjeda je super!” Takav je Bog prema nama. Takav je Isusov život bio u odnosu prema nama. Bog za kojega ja “igram” vrlo je snažan, moćan, čvrst, pravedan, očinski – možemo reći i muževan. A naša Gospa je pak vrlo ženstvena, prekrasna, ona je princeza, kraljica, na koju se svaka žena može ugledati, a kakvu bi svaki dostojanstveni muškarac poželio imati uza sebe.
Mi trebamo biti odraz Njihovoga dostojanstva, iz nas trebaju isijavati karakteristike koje krase našeg nebeskog Oca i našu nebesku Majku! Oni su oboje moćni pobjednici. Trebamo se stoga i mi ponašati kao pobjednici, kao šampioni! Trebamo biti moćni, boriti se u skladu s dostojanstvom djeteta Božjega.
A s druge strane – svijet ti nudi zalutale i zbunjene ljude, koji nemaju tako velike misli, ne vide toliko visoko. Kako misliš da će te oni voditi?
Ono što ja znam je da ću se uvijek boriti uz i za svoju obitelj; da je uza me Duh Sveti i da ću se truditi sa svojim Bogom igrati, nikako drugačije nego na pobjedu!
5. Je li to snaga praktičnog katolika, koja nam je toliko potrebna u ovom životu, koji je ujedno i borba?
Da! Ustaneš svakoga dana i boriš se! Za mene je svakodnevni život težak. Mnogi ljudi mi govore: “Ah, Jim, sigurno je teško raditi ovo ili ono u tvom poslu…” ili pak: “Ti radiš pred toliko i toliko ljudi, sigurno ti je teško…”
Ali ja im kažem: ” Ne, to je zapravo lakši dio mog života. Meni je najteži moj svakodnevni život!” Teža je svakodnevica, jer je to borba. Ali Bogu hvala, uz Njegovu pomoć borim se kroz ono načelo “po Mariji k Isusu”. Ma što god se dogodilo u mojoj svakodnevici, ostajem vjeran tom načelu bez predaje, a tako i moja vjera djeluje. Tako ja živim.
I još nešto – svi moramo shvatiti: jednoga dana ćemo umrijeti!
Znate li nekoga iz 1492.? Jedini koga ja znam je Kristofor Kolumbo. A i on je mrtav. Svi umiru! U ovom povijesnom razdoblju ljudi su u zabludi da će živjeti vječno! Oni zaista to misle! Idemo li u rat ili živimo u mirnom vremenu, svejedno ćemo umrijeti. I danas kada ljudi zarađuju veliki novac i za njega se vežu, moraju biti svjesni – ne nose ga sa sobom na drugi svijet, on će se vratiti od njih odakle je došao. Za sve ćemo se morati opravdati, sve će biti izneseno na vidjelo. Posebno je to danas vidljivo u SAD-u. No nije svugdje tako.
Još uvijek ima vrlo dobrih kršćana i jako dobrih katolika, pa i u SAD-u, gdje su mnogi ljudi u strahu od smrti o kojoj ne žele niti razgovarati. U strahu su od križa, preplašeni su i boje se ponijeti svoj životni križ. Križ koji je nama kršćanima postao znak spasenja!
Ja sam to spoznao kada sam radio Pasiju. Mnogi ljudi su mi rekli: “Samo ne križ! Joj, taj film…meni ga je toliko teško gledati…” A ja im kažem: “A što ćeš ti učiniti kada tvoja majka bude na umoru, kako ćeš to gledati?” Odgovor je obično da im je i to vrlo teško gledati jer to ne mogu niti gledati niti podnijeti. Odvraćaju glavu od patnje, križa i smrti – onoga što je sastavni dio puta spasenja i života svakoga tko želi slijediti Isusov primjer.
Takvi ljudi ostavljaju iz vlastite sebičnosti i okretanja glave od patnje najbližih, pa čak i majke – jer im je to teško gledati – i one najnemoćnije, na umoru. A svi znamo da je majci koja je na umoru puno teže nego onima koji je gledaju. Ona prolazi nešto puno teže.
Postajemo vrlo sebični, orijentirani samo na sebe. Ali, da se vratim na vjeru. U vjeri je dobro biti, jer te nastavlja ispravljati. Vjera. Ja je uspoređujem sa zračenjem. Imaš rak i trebaš krenuti na kemoterapiju, pa kažeš: Ja ne vjerujem u tu terapiju. Ništa mi se ne događa. A onda nakon tri dana vidiš da ti otpada kosa i kažeš sam sebi: “Zašto mi otpada kosa?” Ne vidiš je, ali ona je tamo, ona se događa!
Isto tako, Misa se događa svakoga dana, vjerovali mi to ili ne. Bez obzira što fizički ne vidimo ono što se događa, njena snaga se neosporno događa, ona je tu.
Misa nastavlja djelovati na sve duše. Ako su roditelji vjenčani i idu na misu zajedno, uspjet će nadvladati svoj ego i djelovati u vjeri kao jedna osoba. Na engleskom jeziku “ego” slovkamo i kao akronim za E – edge G- God O – out. Edge God out, što bi u skladu sa značenjem te riječi bilo “izbaciti Boga van”. Moramo nastavljati ispravljati taj svoj ego i pozivati Boga da ostane s nama i u nama, kao pojedincu i kao bračnom paru.
Mnogo puta nismo svjesni zlih stvari koje su oko nas, ali ako idemo na svetu Misu, prozret ćemo te stvari, jer na Misi se takve stvari jasno prokazuju. Ona je “kemoterapija” Duha Svetog, koja prokazuje zamke našeg neprijatelja koji te želi prvo izolirati, a onda odvesti u propast, uzeti od Boga.
6. Više ste puta tijekom ovog intervjua spomenuli svoj odnos s Majkom Marijom. Koja je veza između BDM i Vas i koje značenje ima krunica u Vašem životu?
Vrlo sam rijetko molio krunicu prije nego što sam oženio svoju suprugu. Zapravo, nisam niti znao kako je pravilno moliti. Sve dok nisam počeo moliti sa svojom ženom, koja je Hrvatica – odnosno, njena je obitelj iz Hrvatske.
Tužno je reći, ali kad smo se upoznali i potom oženili, ona je često molila krunicu i ja sam joj znao reći – “Što si ti, hollyroller? Ma hajde!” Sram me je to reći, ali tako je bilo. Odrastao sam u školama u 70-ih i 80-ih i kada smo čuli za prva ukazanja u Međugorju 1981., naš je biskup rekao da su lažna, i ja sam to vjerovao i odlučio biti poslušan biskupu. No ta zabrana imala je i jedan tužni učinak: mnogi katolici u SAD-u koji su bili na raskrižju svijeta i Boga željeli su vjerovati, i mislim da bi ih možda taj put odveo prema spasenju. No tzv.”sloboda” koja im se u to vrijeme nudila od svijeta zavela ih je; ona je skidala veo sa glava žene – da se figurativno izrazim, odnosno: oduzimala im je dostojanstvo, pomela ih je kao posljedica seksualne revolucije.
Zatim smo bili svjedoci sudskog procesa Roe protiv Wade iz 1973. u kojemu se propagirao i svjetlo dana ugledao “čuveni” moto “Moje tijelo, moj izbor!” Tu je liberalizacija učinila svoje: abortus – ubijanje nerođenih, postalo je legalno i tu kreće indoktrinacija koja nažalost traje do danas.
Isto tako, politika je utjecala na Crkvu – na ljude u Crkvi koji nisu radili svoj dio posla i poslanja u Crkvi kako treba. Nismo sami po sebi snažni, ali onaj koji je uvijek vodio Crkvu je Duh Sveti. U njemu leži naša snaga.
Pa pogledajte samo kroz povijest. Bog je uvijek poslao individualce za svako povijesno doba; ljude poput vlč. Sudca koji su ratnici. To su živući sveci koji hodaju među nama. Zatim, sveti Padre Pio, sveti Franjo, oni su primjer. Bilo ih je možda samo nekoliko u mnoštvu…ali ljudi su ih slušali! Takve osobe, ti pojedinci uvijek će biti progonjeni. Ne samo od društva, nego od pojedinaca koji su farizeji i saduceji našega doba, čak i onih unutar Crkve. No, svi će odgovarati za svoja (ne)djela pred Gospodinom.
Biblija je još uvijek jako živa, samo svi “igramo” druge uloge. Ne možemo i ne smijemo stalno kriviti svećenike; ljudi često na njih ukazuju. A zaboravljaju da su i sami dio Crkve, u kojoj svatko tko nekoga vodi ili mu govori o Crkvi zapravo snosi odgovornost za svoje svjedočenje! A toliko je neznanja…Toliko je katolika koji svjesno idu protiv Nauka svete Crkve, koji Istinu iskrivljuju i prilagođavaju sebi. Smatrat će se pred Bogom odgovornima za svoje riječi i djela prema Nauku svete Crkve. Znam da ja na svoj život tako gledam!
Moje razumijevanje i moje tumačenje ovoga što se događa jest to da smo mi katolici zapravo jako naivni! Znali su me protestanti pitati: “Zašto se molite Mariji, kada se možete izravno moliti Isusu? Pa Isus je Sin Božji!”
– “Da, stvarno, zašto bih se Bogu obraćao preko stvorenja koje nije Bog? Hm, ne znam. Dobro pitanje…Možda si u pravu! Možda tradicija? Ma ne, to mi nema smisla.”
Sjećam se, radili smo film “Grof Monte Cristo” u Irskoj, Richard Harris, Guy Pearce i ja zajedno s ekipom – 1999. ili 2000. A moja žena je u to vrijeme išla u Međugorje. Bio sam i ja pozvan više puta od 1991. upoznati Ivana i ostale vidioce u Los Angelesu. I svaki bih puta odbio, jer sam znao da trebam ostati poslušan i slijediti biskupove upute. Slušao sam ga. Ali, kaže Gospodin “po plodovima ćete ih njihovim prepoznati”. I, da skratim priču, išao sam u Međugorje i Ivan je došao. Susreo sam se s njim i izazvao sam ga. On mi je rekao: „Jime, ako je čovjek bogat i zauzet, nema vremena za išta drugo osim svog posla (jer zarađuje puno novaca), što ako upozna djevojku svojih snova?“
Rekao sam mu: “Ako je voli, naći će vremena za nju!”
On mi je rekao: “Jim, razlog zbog kojeg čovjek ne nalazi vremena za Boga jest taj što ga ne ljubi dovoljno.” To me jako pogodilo. Jer sam tada mislio da stvarno volim Boga. To je postala prekretnica za mene. Tada sam vjerojatno prvi puta u životu svjesno i predano izmolio molitvu krunice zajedno sa svojom ženom. Ljudi su mi više puta pitali kako i otkada sam se počeo pripremati za ulogu Pasije. Rekao bih da je to upravo taj trenutak, ta prekretnica bila je početak moje životne pripreme za Pasiju!
Naša Gospa, Marija, pomaže nam obistiniti, ostvariti sve one lijepe namjere koje imamo za njenog Sina Isusa Krista. Jednom sam čuo lijepu usporedbu: tvoja je namjera kao jabuka. Ta jabuka ima svoje izudarane dijelove koji trunu. One predstavljaju tvoje iskrivljene namjere, namjere koje su krenule u pogrešnome smjeru – a bile su namijenjene Velikome Kralju. A s takvim se plodovima ne dolazi pred Velikoga Kralja! I zato Marija, imajući razumijevanja za tebe kao grešno stvorenje, odstranit će te nevaljale dijelove s tvoje jabuke, koje bi možda uvrijedile njenoga Sina. I odnijet će jabuku pred svog Sina, pokazujući mu je na zlatnome pladnju! Isus neće obraćati pozornost na ono što nedostaje jabuci, nego će vidjeti samo jabuku na lijepom zlatnom pladnju, kojeg je donijela njegova ljubljena Majka!
Ista je stvar sa vjenčanjem u Kani: “Učinite što god zatraži od vas.” I zatim: “Ženo, što ja imam s tobom?” dok će ona: “Vina nemaju!” To je prilično brutalna stvar za reći svojoj majci. Ali zapravo on njoj govori, referirajući se na Postanak ( stavljam neprijateljstvo između žene i zmije, između dva stvorenja): jedna će se strana boriti za dobro, a druga će se strana boriti za zlo. Mi smo u stalnoj borbi. I još uvijek se nalazimo u tom ringu, gdje ljudi – svaki čovjek na ovome svijetu – mora odlučiti, na čijoj strani ringa se bori. Ali ono što se danas zapravo događa jest da mnogi ljudi ne žele izabrati, ne žele igrati niti na strani dobra, niti na strani zla. Ne žele biti dobri niti loši. Oni bi htjeli biti u sredini. Ali ono čega ljudi danas nisu svjesni jest činjenica – i to što ne želiš izabrati stranu je zapravo tvoj izbor! Jer svatko od nas će odgovarati za svaki svoj izbor, uključujući taj! Isus vrlo jasno kaže za mlake: “Ispljunut ću vas iz svojih usta!”
Znate, ljudi nerado danas slušaju takve stvari, ali bolje im je da čuju! Oni to trebaju čuti! Nekad čuješ stvari koje ne želiš čuti, ali trebaš ih poslušati. Trebaš ih čuti. To je kao da nekome vičete: “Brate, eno požara! Stiže, doći će i progutati nas sve!” A brat vam nonšalantno dobaci: “Joj, sorry, ne mogu sada, imam party. Ne treba mi to sada u životu…”
“Brate, bolje poslušaj vrlo pažljivo! Sve ćeš izgubiti!”
Također, toliki su se ljudi otkinuli od našega Oca koji je na nebesima, mnogi se više boje đavla. Ali, na kraju misleći samo o Zlome izaberu taj smjer stalnog gledanja u grijeh. Treba više gledati u Boga i imati više straha Božjeg. Ako prestaneš gledati u našeg nebeskog Oca, ako Ga se prestaneš držati – izgubit ćeš sve!
To nas je dovelo ovdje gdje smo sad. Vjera treba proizaći iz slobodne volje, iz izbora, iz ljepote vjere, iz činjenice da te Bog zaista voli. Ali ova Godina milosrđa će uskoro biti gotova, doći će i vrijeme pravednosti i pravde.
Ako se ljudi boje đavla, ne znaju što govore! Jer, Bog koji je stvorio cijeli svemir – također je stvorio i tog palog anđela! Čemu stalni strah od svorenoga koji se svojom voljom odvojio od Boga? Čemu taj svjesno birani put straha od zla umjesto bogobojaznosti?
7. Važnost sakramentalnog života – osobnog i u obitelji?
Mogu govoriti iz osobnog iskustva. Sakramentalni život se za mene dogodio i sve u meni pokrenuo tijekom snimanja filma “Pasija”. Tijekom tog snimanja svakoga sam dana blagovao euharistijski kruh. Zašto? Tada još nisam znao, sada znam: Ako je to stvarno Isus u Euharistiji, zašto ga ne bih uzeo, da bude dio mene, Jima?
Ono što se dogodilo tijekom blagovanja Euharistije jest to da se Isus u Euharistiji sjedinio s mojom DNA, ušao je u svaku moju stanicu, u svaku poru mene! Ta malena hostija preoblikovala je Jima u Isusa, suobličavala je mene Kristu – učinila me je sličnijim Kristu!
Prije Euharistije, svakog sam dana išao na još jedan sakrament – svetu ispovijed! Ne želim reći da preporučam svakoj osobi da svakog dana ide na ispovijed, ako ne želi. Ali ja – koji sam “igrao” Isusa, čovjeka koji nije grešnik, koji je Bog, to je bio dio pripreme za tu ulogu u najboljem smislu te riječi!
Također, Presveto je bilo izloženo svakoga dana tijekom snimanja pojedinih scena, tako da sam uvijek mogao gledati u Gospodina. I dok sam ja govorio, pokaznica je bila izložena, podginuta rukama svećenika. Kako moćno!
Dakle, imamo svetu ispovijed, svakodnevnu pričest i klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu. Ono što sam ja primijetio tek kasnije, na ekranu, jest: “Wow, ja ne “igram”Isusa, On je zaista preuzeo moje tijelo i On je bio u toj ulozi!” Zato, puno je lakše živjeti poruku Evanđelja kada dopustiš Isusu da On preuzme vodstvo!
Gotovo da sam čuo Isusa kako mi govori: “Idi, reci svijetu i dopusti im da ja uđem u njihova srca i da moja ljubav izvire iz njih!
Uvijek postoji ta razdjelnica između tjelesnog i duhovnog, ali ako pustimo Isusa u to tjelesno, onda se tu događa preobrazba. Jednako je i sa zajedničkim duhovnim životom sakramentalno vjenčanoga para. Morate konstantno činiti kompromis. To je dvoje koje postaje jedno. I taj proces gdje dvoje postaje jedno mora biti kroz Krista i po Kristu. Jer ako postaju jedno po svijetu, što im svijet poručuje? “Ja, ja i samo ja!” I tako se ljudi rastaju i razvode, ubijajući svoju djecu. I to se događa svugdje u svijetu! Sakramentalno življenje je imperativ za uspjeh.
I…ne bojte se što će vas svijet zvati luđacima, jer je uvijek to činio! ?
HKR/Žena vrsna
Razgovor vodila Ivana Foretić
