To je jedan bračni par koji sam upoznao. Postoji još jedan bračni par koji može poslužiti kao poticaj. On nije visok možda svega 170 centimetara. Ona lijepa vitka manekenka s 180 centimetara visine. Na dan svoga vjenčanja nije obula štikle. Obula je najobičnije tenisice kako ne bi bila viša od njega. Ona lijepa, a on nikakav – mizerija. Vole se. Danas ona ima malu grbu jer se stalno saginjala dok su išli zajedno. To su bračni parovi koji uživaju u radosti svoje ljubavi. To su prelijepe slike u kojima se može iščitati ljubav koja prekoračuje ljudski osjećaj. S jedne strane ljudska nemoć i slabost, s druge strane pobjeda ljubavi. S jedne strane paradoks, ali s druge bezuvjetnost u darivanju sebe.
Odlomak Ivanova evanđelja koji upravo čitamo ne ulazi nam u glavu niti ga prihvaća zdravi mozak! O čemu piše Ivan? On piše o posebnom trenutku koji označava sada. To je trenutak kada Juda izlazi iz zajedništva apostola i počinje činiti najveću glupost u svome životu. Isus to zna. Ovo sada je potresno jer je kocka već bačena. To što slijedi, Isus ne može izbjeći niti to želi. On zna da će ga Juda izdati i time potpisati smrtnu presudu. Zadivljujuća je upravo u tom trenutka Isusova prva rečenica koju izgovara svjestan slijeda događaja: Uhvatit će me, prebiti, izrugivati, a onda će me ubiti. U tom kontekstu Isus izgovara riječi: Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu. Drugim riječima Isus govori: Oče, hvala ti i slava!
Ne poznajem ni jednog čovjeka koji bi u toliko za sebe dramatičnim okolnostima izgovorio takve riječi: Oče hvala ti i slava što idem u smrt. Većina ljudi u takvom trenutku reagirala bi sasvim drugačije. Neki bi pobjegli, drugi bi plakali i jaukali. Neki bi kovali odmazdu preko svojih najbližih. Možda bi se netko našao tko bi odmah zvao svoje kumove u nadi hitrog rješenja problema. Sigurno bismo se pitali: Zašto si mi to učinio. Toliko sam te volio. Život sam svoj tebi darovao, a ti mi sada ovako vraćaš. Isus kaže samo: Oče hvala ti! Proslavi se!
U tom tegobnom trenutku Isus se obraća i svojim apostolima: Gospodo, želim vam reći još samo posljednju rečenicu: Ljubite jedan drugoga. Ljubite se uzajamno. Isus više od toga ne može izreći u tom trenutku. Znajući da je izdan, da će biti mučen i umrijeti, on oprašta i ljubi. On ljubi svoga izdajnika. To nam ne ide u glavu. Ali, upravo to je autentična ljubav, koja je isključivo darivanje sebe do kraja.
Isusova rečenica Kamo ja odlazim vi ne možete doći, pomalo nas zbunjuje. U nama postoji čežnja za Isusom, ali on sam kaže Još ne možeš doći gdje sam ja. Tu rečenicu čuo je i Petar. I njemu se to sve učinilo čudnim jer je stalno bio s Isusom. Vidio čuda, slušao Isusove govore. Sada i njemu Isus kaže Ne možeš sa mnom! On je morao proći iskustvo pada zbog svojih slabosti kako bi osjetio oprost: Petre voliš li me više nego ovi? (Iv 21, 1-19).
Knjiga Otkrivenja (21, 1-5) govori o Novom Jeruzalemu, koji silazi s neba poput zaručnice i briše suze svakome čovjeku. To upravo radi Isus kada ima pred sobom Judu i Petra. On ne jauče, ne proganja i ne psuje, nego svojim učenicima briše suze. On briše suze njima, a ne sebi.
Svatko od nas pred sobom ima nekoga poput Jude. Znate li tko je to? To sam ja sam sebi. Sami sebi činimo nažao. Sami sebe varamo i izdajemo. Želimo biti drukčiji iako to ne možemo biti. Ne želimo primiti poraz. Izbjegavamo sve one koji nam čine nažao. Isus želi da pogledamo malo drukčije. Jer sve te sve situacije i osobe mogu nama postati dar kako bismo naučili autentično ljubiti. Sada još to ne znamo, zato ne možemo otići tamo gdje je Isus, ali polako, makar šepajući stići ćemo.
Otkrij u sebi izdajicu. To je taj Ti koji ti kada ga gledaš kaže: Beznađe, sve što radiš ništa ne vrijedi!. Tada si zamisli Boga poput najljepše mladenke i ili mladoženje, koji dolazi tebi i briše ti suze. On daruje sebe tebi iako ga varaš, i nikakav si, izdaješ ga zbog grijeha. On autentično ljubi. To može zvučati kao apsurd, ali nije. To je autentična ljubav.
