On uđe u kuću farizejevu i priđe stolu. Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću.
Ivan je pisao evanđelje srcem, -dolikovalo je- jer sam je bio naslonjen na Srce.
Ivan piše o jednoj ženi imenom Marija. To je žena koja nema što izgubiti, čovjek koji nema Isusa ne može ništa izgubiti, jer sve je već izgubljeno!
Isus je jedina vrijednost koja daje smisao gubljenju, čak i gubitak bez njega nema vrijednost.
Zato Marija dolazi pred Isusa – ne što je sve izgubila – već što nikada nije ništa ni imala.
Ona ne dolazi da On uzme njeno obilje, već ona dolazi da On ispuni njeno siromaštvo.
Ona bijaše grešnica u gradu!
Svi su joj oni davali bogastvo za grijeh, i tako je osiromašili čineći je bogatom. Grijeh bogate osiromašuje, a milost siromašne obogaćuje. I premda nije bila pozvana za stol, došla je jer bijaše gladna, a gladni ljudi uvijek dolaze nepozvani!
Oni dolaze odstraga, baš poput Marije!
Jer glad ima stida! Čovjek kad se hrani grijehom nema stida, jer odsutnost milosti ne izaziva rumenilo! A kad se čovjek poželi hraniti Isusom, dolazi odstraga!
Mojsije je odstraga gledao Boga, kao i žena koja je godinama krvarila - došla je odstraga da dotakne skute njegovih haljina. Liječenje počinje onog trenutka kad poželimo Isusa slijediti! Veća je milost poći za Isusom, nego biti ispred njega! Obraćenje uvijek počinje odstraga, kao i ljudski život koji počinje od prošlosti, jer obraćenje uvijek zahvaća prošlost.
Zato Marija donosi alabastrenu posudicu punu pomasti. Marija u posudi nosi svu svoju prošlost, jer Marijina posudica vrijedna je godišnje plaće. Pomast je skupa kao i grijeh!
Sve ono što je grijehom kroz godinu stekla, može sada stati u jednu posudu. Marija svoj grijeh pretvara u kajanje i zato pomast prosipa po Isusovim nogama! Nikad pomast ne bi prosula da nije osim posude ponijela i kaljanje. Kaljanje grijeh pretvara u miomiris, al nikad ne miriše grijeh, već milost koja je oprala grijehe.
Zato se je soba ispunila miomirisom, jer Marija se je ispunila oproštenjem. Oproštenje uvijek miriše. Oproštenje miriše na ruže, na Gospin cvijet.
Gospa nas uči da uvijek živimo u miomirisu oproštenja i Božje blizine. Marija će zauvijek ostati uz Gospu, jer od nje uči da milost oprašta, i da ljubav sve pretvara u u miomiris.
