Ili možda tražim previše? Ne, nije mi jasno! Ali Međugorje je za mene stvarnost. Jedna duboka, duboka sigurnost: U Međugorju je Bog na djelu preko Gospe! Njihova je nazočnost gotovo opipljiva. Radost koja zrači iz pogleda sviju koji tamo dolaze, iz usta svih koji govore da su tamo bili. Jedna neobjašnjiva dubina smirenosti i pouzdanja koja me vuče tamo i koja me prožima, koja me potiče na molitvu što češću, ne samo onu obveznu, na molitvu krunice koja postaje sve draža i draža, tiho klanjanje u kapelici Svećeničkog doma koje unosi puninu radosti i mira. Ne, nitko me ne može uvjeriti da to ne dolazi od Kraljice Mira koja donosi i unosi mir i radost, koja donosi sigurnost, koja potiče na predanje, na bezrezervno predanje Bogu koji je tako dobar, na ljubav sve snažniju prema Isusu kojemu sve češće osjećam potrebu kazati: Isuse, ti zaista nemaš ukusa, kad si izabrao mene, a ima toliko boljih od mene, a potom s jednom radosnom smirenošću: Hvala ti i pomozi mi da te ne razočaram.
Koju ulogu ima u tome Međugorje? Je li to odraz Njezine prisutnosti u malom i sada već svesvjetskom Međugorju? I čitam, čitam i čitam gotovo sve što je napisano o Međugorju, o Gospinoj nazočnosti na tom posvećenom mjestu.
Razgovaram s tamošnjim fratrima, razgovaram s hodočasnicima koji redovito tamo idu, razgovaram s ljudima raznih društvenih slojeva koji su gotovo slučajno naišli u Međugorje i od tada ne mogu bez njega, slušam o doživljenim ispovijedima - nigdje doživljenim tako kao tamo - povremeno se susretnem s Vickom a ona uvijek ista: vedra, pričljiva, vjerodostojna. Sveta Misa, klanjanje Presvetom, ispovijedanje u Međugorju sve dublje i sve snažnije utiskuju u moju dušu, u moje srce, u svega mene: GOSPA JEST U MEĐUGORJU! I tako više od dvadeset godina. Dvadeset i pet godina. Evo već i punih dvadeset i šest godina.I napisah tako 1. Gospa – Međugorska Kraljica Mira (1988.); 2. U Međugorju Gospa (2002.); 3. Gospina prisutnost u Međugorju (2005.) i ove godine: 4. Pod okriljem Kraljice Mira i 5. Crkveni pastiri o Međugorju (papa, kardinali, nadbiskupi, biskupi). No, tko Gospin okuša kolač, makar svaki put doista blaženo sit, ne može više bez njega, duša za njim čezne i još uvijek ga treba i ne samo za sebe. Treba ga i za onog kojeg susreće, s kojim živi, jer ga u Međugorju doista vodi i dovodi na siguran put do Boga, do neba.
mons. Eduard Peričić, Međugorje 2007.
