U manjoj ili u većoj mjeri, ali susreli smo se. U slučaju kad nam taj problem postane blizak često sebi predstavljamo puke razloge zašto ne molimo, da sebe utješimo. Često prebacimo krivicu na nedostatak vremena, sveopći umor, tugu ili nešto četvrto.
Jednom mi je jedna važna osoba u životu rekla, kada sam spomenula da nemam volje za molitvom jer sam umorna od situacije u kojoj se nalazim, rekla da je važno da se upravo tada molim.
''Sada se trebaš moliti, kad ti se najmanje moli'' - rekla je. I bila je u pravu. Ta je molitva jaka.
Ali zašto moliti samo kada naiđemo na zid kojeg ne možemo ni preskočiti, ni zaobići? Koliko god razloga i opravdanja smislili za sebe, opravdanja koja se čine korisnima i potrebnima, ipak uspijevamo shvatiti da je to zavaravanje vlastitog bića. Znamo da bez molitve ne može. Ako ništa, barem ne može dugo.
Bez nje idemo iz dana u dan nemajući neku posebnu svrhu, bez obraćanja Bogu.
Nikada ne možemo očekivati instant rješenja. Shodno sa time, moramo shvatiti da se odnos sa Bogom najbolje izgrađuje kroz dijalog i da ga ne smijemo stavljati u ''drugi plan'' i moliti se samo kada osjećamo da je prilika za to, ma kakva bila. To, ruku na srce, nije fer. Bog nas ne zanemaruje. Pa kako se mi usuđujemo ignorirati njegove pozive?
''Gle, stojim na vratima i kucam'' (Otk 3,20)
Bog te čeka. On je tu pored tebe i u tebi, u tvom biću i mislima. Reci: ''Hvala Isuse, volim Te. Nikad od mene ne odustaješ.'' Zastani na tren i zamisli da je Stvoritelj svega svijeta, svega svemira u tebi.
On te čeka. Otvori vrata srca.Bilo bi lijepo izdvojiti jedan dio dana za kolokvij, za razgovor sa svojim nebeskim Ocem. Posvetiti mu pažnju i obratiti se iz dubine duše povjeravajući mu svoje planove, patnje, želje, misli i osjećaje kao što činiš sa najboljim prijateljem.
Pa zar Bog nije najveći nam prijatelj? Povjeri mu se. Razgovaraj i otvori vrata srca.
Moli se. Pusti neka djeluje kroz tebe.
''Prignuto koljeno i ispružene prazne ruke dvije su urođene geste slobodna čovjeka.''
