I kako mi sami možemo biti sigurni da se odijevamo s čednošću koja je Bogu ugodna? Papa Pio XII. često je znao reći: “Najveći grijeh suvremenog naraštaja je u tome da je izgubio svaki osjećaj za grijeh.“ Jednom je izjavio: “Mnoge žene...popustile su tiraniji mode, u tolikoj mjeri da je već sasvim očito da je takvo odijevanje nepristojno. Izgubile su i sam pojam opasnosti: izgubile su urođeni osjećaj za čednost.” Ove riječi, izgovorene prije 50 godina, danas odzvanjaju još istinitije (i ne samo za žene). U današnjem društvu je nedolična i neprikladna odjeća postala pravilo čak i među odanim katolicima. Veliko je neznanje o kršćanskoj čednosti i nauku Crkve o ovom području.
Kulturni prevrat
Otkuda danas ovo neznanje o čednosti među pobožnima? Prošli smo kulturnu revoluciju s ciljem uništenja katoličke kulture na kojoj je zapadna civilizacija utemeljena. Stilovi su se mijenjali na gore i nakon Prvog svjetskog rata, ali pravi prevrat je došao prije 40-50 godina. Malo je učinjeno na propovijedanju protiv nekršćanskih kretanja u modi koja su postala mjerilo. U nedavno objavljenom članku, katolička novinarka Marian Therese Horvat, dr. filozofije tumači: „Kulturni prevrat uključuje preokret u stilovima u kojima se javlja “nemaran”, “opušten” izjednačavajući i vulgaran način odijevanja i ophođenja koji bi trebao zamijeniti postojeći red i vrijednosti koje je njegovala kršćanska civilizacija.“
U nastavku objašnjava kako ovaj preokret utječe na naš način razmišljanja i zdravlje društva:
„Danas, možemo vidjeti da je ova izjednačavajuća revolucija proizvela duboke promjene u mentalitetu ljudi – čak i konzervativnih. Odijevanje se mijenja u smjeru snažnog nametanja ideje jednakosti spolova (ista odjeća za oba spola) i izjednačavanja društvenih staleža. Poduzetnik i pravnik ne nose više odijela, profesor izgleda kao student a liječnik kao njegov vrtlar. Posljedica prikrivene filozofije ovog prevrata je stvaranje vulgarne i spolno liberalne kulture koja bi trebala zamijeniti katoličku kulturu. Katolici su pozvani biti protuteža ovoj protukatoličkoj kulturnoj revoluciji. Jedan od načina na koji bi mogli i trebali to učiniti je birati odjeću koja odražava našu kršćansku vjeru.“
Dva se vida kršćanske čednosti:
Izbjegavanje prigoda da drugome budem povod za grijeh.
Biti ispunjen duhom čednosti, nadahnutim dubokom ljubavlju prema kreposti čistoće i pravim razumijevanjem da je svrha naše odjeće uzdići dostojanstvo ljudskog tijela.
Oba vida, ni na koji način ne isključujući muškarce, imaju puno veću važnost za žene. Zbog prirodnih razlika u spolovima žene su podložnije tome da budu grešnom prigodom i budući da su “slabiji spol” (1. Pet. 3:7) da se prema njima postupa s manjkom dostojanstva ili poštovanja. Odgovarajućim odijevanjem ovo se može u znatnoj mjeri prevladati
Nekadašnji nadbiskup Albert G. Meyer izrekao je sljedeće riječi (iz Pastirskog pisma svećenstvu): „S namjerom da ispunimo zadaću koja nam je dana kao vašem pastiru čija je dužnost zaštititi stado od neprijatelja i kao nadglednik Božji koji mora progovoriti jasnim i izričitim upozorenjima jer će inače grijesi onih koji budu griješili biti uračunati njemu (Ezekijel 33:8-9) odlučili smo uputiti vam ovo pismo.
...U pogledu odijevanja, čednost zahtijeva dvije stvari: 1) brigu da se čistoća ne otežava sebi ili drugima vlastitim načinom odijevanja; 2) razborito ali snažno se suprotstaviti stilovima i navikama koji su opasnost za čistoću, bez obzira kako bili popularni ili prihvaćeni od drugih... Moramo naglasiti na najsnažniji mogući način da je katolički nauk, utemeljen na sasvim jasnim riječima samog Krista da je prepuštanje nečistim mislima i željama ozbiljan grijeh. Izazivati takve nečiste misli i želje odijevanjem...znači imati udio u teškom grijehu sablazni i sudioništva.
Gospa fatimska 1919. kaže blaženoj Jacinti Marto: „Bit će uvedeni određeni načini odijevanja koji će Gospodina jako vrijeđati. Oni koji služe Bogu ne bi trebali slijediti takvu modu. Crkva ne poznaje modu. Gospodin je uvijek isti.“
Mnoge žene nisu svjesne koliko snažnu reakciju na nečedno odijevanje imaju muškarci. Iz toga je razloga Papa Pio XII. izjavio: “Koliko je mladih djevojaka koje ne vide ništa loše u tome da slijede određene bestidne stilove kao tolike ovce. Zacijelo bi se zacrvenjele kad bi samo znale kakav utisak ostavljaju i kakve osjećaje bude kod onih koji ih gledaju.”
Drage katoličke žene, morate jasno shvatiti da iako svi muškarci ne dolaze u iskušenje na isti način ili u istoj mjeri, ipak općenito gola bedra, goli trbuh, ramena, leđa; duboki izrez, tanke ili prozirne bluze i košulje, haljine s dugim rasporkom izvori su napasti. Stoga sve ovo treba apsolutno izbjegavati da se izbjegne ozbiljan grijeh. Čak i kada je tijelo pokriveno, budite svjesne da je jednak izvor napasti i odjeća koja previše prianja uz tijelo i otkriva ženine konture. Hlače po svojoj prirodi više slijede oblik tijela nego haljine i suknje (osobito kada čučnu ili se nagnu). Pripijeni jeans – danas tako omiljen – pobuđuje nečistoću na najdrskiji način.
Snažna upozorenja svetaca
Nužnost čednog odijevanja bila je stalno učenje Crkve tijekom stoljeća. (od apostola, Sv. Pavla (1. Kor. 11:5-6), do Sv. Ivana Zlatoustog, Sv. Ambrozija, itd., sve do Padre Pija koji je, kad bi žene dolazile na ispovijed u haljinama predubokog izreza ili u prekratkim, poslao bi ih natrag, uskraćujući im Sakrament.)
Sv. Ivan Zlatousti kaže: Sada kada si počinila još jedan grijeh u njegovom (muškarčevom) srcu, kako možeš reći da si nevina? Reci mi, koga na sudu suci kažnjavaju? Onoga koji je otrov popio ili onoga koji ga je pripremio i poslužio? Ti si pripremila odvratnu čašu, ti si pružila smrtonosno piće i ti si veći zločinac nego oni koji truju tijelo; ti ne ubijaš tijelo nego dušu. I to ne činiš svojim neprijateljima, niti si bilo čime na to primorana, niti ti je to prouzročila nevolja, nego to činiš iz čiste lude taštine i oholosti.
Evanđelje se mora naviještati “bilo zgodno ili nezgodno” (2. Tim. 4:2) i ne može biti kompromisa. Ove riječi pomoći će nam zauzeti ispravno motrište: “Dobrobit naše duše je važnija od one našeg tijela; duhovnu dobrobit svojeg bližnjega moramo staviti ispred naših osobnih tjelesnih ugodnosti."
Kršćanke bi morale zapamtiti da iako su muškarci jači od žena po tjelesnoj snazi – slabiji su po pitanju sjetilnosti. Ako je dužnost muškarca svojom nadmoćnom snagom ženu štititi a ne ugrožavati, dužnost je žene na području sjetilnosti (svojim odijevanjem) pomoći muškarcu da ostane čedan. Kršćanska gospoda mora imati na umu da se žene obično odijevaju sa željom da ugode gospodi. Stoga oni moraju biti oprezni kako svojim pogledima ili riječima ne bi izrazili odobravanje ženama koje se odijevaju na način koji Bogu ne bi bio ugodan. Može biti od koristi da kompliment daju onima koje se odijevaju s dužnim obzirom.
Drugi vid: duh čednosti
Drugi vid kršćanske čednosti - biti ispunjen duhom čednosti – ne odnosi se na opasnost od smrtnog grijeha (ako postanemo prigodom za grijeh protiv čistoće), nego na to da moramo naučiti odijevati se na način koji odgovara kršćanskom dostojanstvu. To znači da svrha odijevanja nije tek naša ugodnost i užitak nego poštivanje i izgradnja bližnjega, kao i to da budemo zdrav kvasac u tijestu društva i iznad svega da ugodimo Bogu. Za mnoge, ovo će značiti žrtvovanje vlastitih želja, ugodnosti i navika kao i žrtva suprotstavljanja popularnim načinima odijevanja koje donosi Kulturni prevrat.
Suvremeni čovjek pridaje malo vrijednosti tradiciji (i kulturnoj i vjerskoj), možda zbog napretka u tehnologiji zbog kojeg se sami sebi činimo nadmoćnijima od prijašnjih naraštaja, pa zato olako odbacujemo tradiciju u korist računice, ugodnosti ili čak želje za novotarijama.
Potreba za razlikovanjem
Najprije primijetimo da je tradicionalna odjeća muškarca i žene različita, njihova se odjeća jasno razlikovala. U suvremenoj kulturi postoji opasno nastojanje da se smanje ili uklone razlike između muškarca i žene a s time i njihove komplementarne uloge. Nije li najčešći i najomiljeniji način odijevanja i za muškarce i za žene sveden na traperice i pamučnu majicu? Ipak, Bog ih je “stvorio muško i žensko” (Post 5:2); stoga iako su jednaki po dostojanstvu ipak su zamišljeni da budu različiti jedno od drugog. Toliko da Biblija kaže: “Žena ne smije na se stavljati muške odjeće, a muškarac se ne smije oblačiti u ženske haljine. Tko bi to činio bio bi odvratan Jahvi, Bogu svome...” (Pon. Zakon 22:5) O ovome o. William C. Breda,piše u članku “Odgovarajuća odjeća nas čini ljudima” u izdanju “The Wanderera” 1981.:
„Čini se da se među mnogima održava pogrešno mišljenje da se odijevamo radi zaštite od vremena i hladnoće a kada dođe toplo vrijeme možemo se kretati neodjeveni i polugoli. Ovo je razmišljanje površno... Bez odgovarajuće odjeće i različitosti odijevanja mi jednostavno uopće nismo ljudi. Načinom na koji se odijevamo predstavljamo sebe, izražavamo svoju muževnost i ženstvenost... obznanjujemo svoja vjerovanja i uvjerenja, kao i svoje nakane i namjere te pokazujemo svoje ukuse i težnje.
Zašto je haljina dostojanstvenija za žene? Chesterton ističe da zbog toga što je takva odjeća dostojanstvenija “kada muškarci žele biti sigurni u svoj dojmljiv nastup kao suci, svećenici ili kraljevi, odijevaju halje - duge razvučene odjevne predmete ženskog dostojanstva”.
To je odjeća koja označava posebnu čast njihove službe i ona kod drugih pobuđuje poštovanje. Policajac bi se mogao žaliti da bi mu zgodnije bilo raditi u majici i trapericama. Ali ako bi to bilo dopušteno on ne bi bio prepoznat kao službenik niti bi mu se zbog te službe iskazivalo dužno poštovanje. Zato policajci nose odoru i poštuje ih se i uvažava kao službenike zakona. Na isti način žene bi mogle reći da su im hlače ugodnije i jednostavnije ali na taj bi ih se način manje poštovalo i prepoznavalo kao žene. Prema njima se odnosi kao prema drugim muškarcima, a kada ih se percipira kao žene to iziskuje i poštovanje muškaraca dok proslavljaju svoju, od Boga danu, ženstvenost.
Poštovanje prema ženskom tijelu
Razlog zašto je “unutrašnja potreba za uzdizanjem...časti puno jača kod žena” Franjevci objašnjavaju: „Žensko tijelo je u određenom smislu svetije od muškog jer je njezino tijelo sposobno donijeti život, novu ljudsku osobu stvorenu na sliku i priliku Božju s udahnutom besmrtnom dušom koja će trajati svu vječnost. Budući da žensko tijelo ima ovu moć i dostojanstvo, potrebno se prema njemu odnositi s poštovanjem i ono mora biti ‘zastrto’ čednom odjećom. Nečedna odjeća profanira njegov svet karakter.”
Nekadašnji kardinal Giuseppe Siri objašnjava učinke koje ima žensko nošenje hlača na obitelji i društvo: 1) utječe na samu ženu mijenjajući njenu svojstvenu žensku psihologiju; 2) pogađa ženu kao bračnu družicu kvareći odnose među spolovima; 3) pogađa ženu kao majku svoje djece, narušavajući njeno dostojanstvo u očima djece.“
Nastavlja s razradom svake od ovih točaka:
S obzirom na “ženama svojstvenu psihologiju”, objašnjava da je “ono što potiče žene da nose mušku odjeću uvijek oponašanje, štoviše natjecanje s muškarcem kojeg se smatra snažnijim, manje sputanim, neovisnijim.” I najmanje poznavanje povijesti otkriva uistinu da je težnja “biti poput muškarca” bila ženama motiv da počnu nositi hlače. Danas se ovo teško može smatrati svjesnim motivom žena koje nose hlače. Većina ih nosi jer ih se smatra prihvatljivima ali i radi ugodnosti. Ipak kardinal naglašava da “odjeća koju nosimo iziskuje, nameće i mijenja naše kretnje, stavove i ponašanje do te mjere da iako se tek izvanjski nosi ona nameće određeni mentalni sklop iznutra.” Stoga je nošenje hlača ”vidljiva pomoć izgradnji unutrašnjeg stava ‘biti kao muškarac’ i donekle “pokazuje njenu reakciju na ženstvenost kao na inferiornost a u stvari je to samo različitost.”
Koliko je žena, a time i cijelo društvo, u stvarnosti ovim pogođeno pa i nesvjesno?
Jesu li one i dalje srce svojih obitelji sa željom da ostanu kod kuće sa svojom djecom? *Podvrgavaju li se još uvijek autoritetu svojih muževa kako nas vjera uči?
Jesu li postale neovisnije i žele biti vani u svijetu, natjecati se s muškarcima, biti hraniteljice i glava obitelji? Svi dokazi upućuju na to da su ova kretanja već znatno izmijenila psihologiju žene u društvu. Kako će katoličke žene ispuniti svoju od Boga danu žensku ulogu ako ne očuvaju svoj istinski ženski identitet?
U pogledu “žene kao majke djece”, kardinal kaže da “sva djeca imaju nagonski osjećaj za čast i pristojnost svoje majke”. Tako da, iako “dijete ne poznaje definiciju izloženosti, nepristojnosti ili nevjere... ima urođeno šesto čulo da ga prepozna kada se pojavi, od njega pati i njime može biti u duši gorko povrijeđeno.” U ovome vidimo potrebu za očuvanjem dostojanstva ženske čednosti ne samo u javnosti nego i unutar kućne crkve.
Očito je da se kardinalova zabrinutost ne odnosi na to da se ženama što zabranjuje nego da im se pomogne da očuvaju svoju prekrasnu, profinjenu ženstvenost toliko presudnu za zdravlje obitelji i zdravo društvo. Bog ih je je načinio muško i žensko; o, kako svijet pati kad izgubi taj ženski element! A kaže se:” Ruka koja njiše kolijevku vlada svijetom.”
Dalje u svom pismu Siri nastavlja: Iz milosrđa se borimo da naš svijet ne obljutavi, borimo se protiv napada na one razlike na kojima počiva nadopunjavanje muškarca i žene. Kad vidimo ženu u hlačama ne mislimo samo na nju nego na cijelo čovječanstvo, što ako se žene sasvim maskuliniziraju? Nitko neće imati koristi u budućnost u kojoj će vladati neodređenost, nejasnost i mane.
Kardinal nastavlja da unatoč trenutnoj šteti koju donosi “ nepristojnost”, šteta koju će uzrokovati žene noseći hlače “neće se očitovati u kratkom vremenu” nego će biti polagana i neprimjetna. Posljednjih 40-ak godina od ovog upozorenja hlače su na ženi sve više postajale pravilo, a tako nestaje i razgraničenje između muževnosti i ženstvenosti i njihovih komplementarnih uloga. Nažalost, ovih je 40-ak godina bilo dovoljno da se osvjedočimo o uznemirujućim posljedicama koje je dalekovidni kardinal s bojazni nagovijestio.
Katolička zdravstvena udruga u posljednjem otvorenom pismu biskupima Sjedinjenih država objašnjava da je poremećaj identifikacije spola glavni razlog koji uzrokuje sklonost stanju istospolne privlačnosti. Svi se rađaju kao muško ili žensko ali moraju naučiti (osobito od roditelja istog spola) što znači biti muškarac ili žena. Ako to dijete ne nauči i raste sa slabim spolnim identitetom postoji velika mogućnost da bi moglo razviti istospolnu privlačnost. Katolički psiholog Gerard van den Aardweg (u knjizi “Bitka za normalnost”) kaže da je u kulturama (čak i najprimitivnijim i poganskim) gdje postoji “jasna razlika između djevojčica i dječaka”, homoseksualnost vrlo rijetka, ako ne i nepostojeća.
Razmišljanje Crkve o ženskoj odjeći
Jasno se vidi već iz masovnih pobačaja da je današnje društvo “dekadentno” stoga to da društvo ženama odobrava nošenje hlača ne može biti jamstvo da je to zaista dobro, dostojno ženske časti ili da je ugodno Bogu.
Papa Pio XII. govori da ljudi koji su često “previše povodljivi” ili “prelijeni” da bi sami kritički prosuđivali često “prihvaćaju prvo što im se ponudi a tek kasnije postaju svjesni osrednjosti i nepristojnosti određene mode.” Zato razumijemo njegovo upozorenje ”...to se odnosi i na pojedince čije dostojanstvo zahtijeva da budu slobodni od nametanih unaprijed određenih ukusa, osobito onih diskutabilnih po pitanju morala.”
Stoga se čini sasvim jasno da Papa traži od žena da “reagiraju snažno protiv” nošenja hlača (kao i protiv drugih novina u suvremenom odijevanju). Umjesto toga trebale bi nastaviti s tradicijom nošenja dugih haljina i suknji.
Hramovi Duha Svetog
Sv. Pavao kaže:
Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem! (1 Kor 6:19-20)
Pozitivan učinak na društvo
Moda izražava odluku i moralno usmjerenje koje nacija namjerava zauzeti: ili doživjeti brodolom u raspuštenosti ili se održati na razini na koju su je vjera i civilizacija uzdigli. Revnim pristajanjem uz tradicionalno odijevanje katolici će imati pozitivan, moralizirajući utjecaj na poganski svijet oko sebe.
Mjerila
Ova se mjerila mogu činiti zastarjelima ali Papa Pio XII. nas je uvjeravao da iako može biti velikih razlika u načinima odijevanja “uvijek postoji apsolutno mjerilo koje treba čuvati” koje se ne može mijenjati s vremenom i običajima. “Opravdavanje” nepristojne mode, nazivajući je nečim na što “smo navikli”, je “najpodmukliji među sofizmima”(Nastali od sofista, putujućih filozofa koji su prodavali svoje znanje za pare; oni su izmišljali logičke zamke koje bi običnog seljaka zbunile i navele ga da glasa za stranku za koju je bio dotični filozof). Katolici bi trebali poticati i opominjati jedni druge da se odijevaju na odgovarajući čedan način.
Tričetvrt rukavi su dopušteni s odobrenjem Crkve i suknje do ispod koljena kada žena sjedi, potpuno pokrivena prsa, ramena i leđa; ne treba nositi prozirne tkanine – čipke, mrežice, najlon i sl. ukoliko se ne doda prikladna podloga; odjeća prije skriva nego otkriva figuru onoga koji je nosi; ne ističe dijelove tijela.
Mlade dame trebale bi shvatiti da čedno odijevanje ne znači da ne mogu biti privlačne. Biblija uči: “vaš nakit neka ne bude izvanjski - pletenje kose, kićenje zlatom ili oblačenje haljina. Nego: čovjek skrovita srca, neprolazne ljepote, blaga i smirena duha. To je pred Bogom dragocjeno.” (1 Pet 3: 3-4)
Mjerila za muškarce
Iako je ovo puno važnije za žene, Sv. Franjo Saleški komentirajući ovaj ulomak ne oklijeva primijetiti da “se isto može reći za muškarce.” Da, muškarci se također moraju odijevati s odgovarajućim kršćanskim dostojanstvom. Nije prikladno za kršćanina da svoje dnevne poslove obavlja u oskudnoj odeći koja pokriva tijelo tek malo više od odjeće urođenika.
1946. kanadski biskupi su muškarcima upravili slijedeće riječi o čednosti: “Ni muškarac ne može pobjeći od sklonosti izlaganju tijela; neki se javno kreću goli do pasa ili u vrlo uskim hlačama ili vrlo oskudnim kupaćim kostimima. I oni počinjaju povrede kreposti čistoće. I oni mogu biti grešna prigoda (misli ili požude) za bližnjeg.”
Dakako da muškarci moraju izbjegavati usku odjeću, kratke hlačice, raskopčane košulje, majice za mišićave ili biti bez košulje. Zbog svog kršćanskog dostojanstva trebali bi se pridržavati idealnog načina odijevanja za muškarce: “Prostrana košulja i hlače”. Konačno, ne bi trebalo napominjati da naušnice i slične znakove ženskosti treba izbjegavati.
Mjerila za djecu i mlade
Crkva uči da čak i malu djecu treba poučiti pravilnom pokrivanju i odijevanju tijela. Na taj će način do puberteta njihov osjećaj čednosti postati jak a obazrivost u pogledu čednosti dio njihove svakodnevice. Neka roditelji nikada ne dopuste da njihove kćeri nose nečednu odjeću.
Papa Pio XII. dao je ove snažne opomene roditeljima: „Jao očevima i majkama koji nemaju snage i opreza, koji se prepuštaju hirovima svoje djece i predaju očinski autoritet upisan na čelu oca i majke kao odraz božanskog Dostojanstva.“
...O kršćanske majke (i očevi), kad biste samo znali kakve buduće nevolje, opasnosti i sramotu pripremate svojim sinovima i kćerima koje nesmotreno navikavate da žive jedva odjeveni i kod kojih ste zanemarili razvijati smisao za čednost, sramili biste se sami sebe i štete učinjene tim malenima koje je Nebo povjerilo vašoj brizi, da budu podignuti u kršćanskom dostojanstvu i kulturi. Papinsko vijeće za obitelj podsjetilo je roditelje:
Iako društveno prihvatljive, neke navike govora i odijevanja nisu moralno ispravne i predstavljaju obezvrjeđivanje spolnosti, svodeći je na predmet potrošnje. Roditelji bi trebali podučiti svoju djecu vrijednosti kršćanske čednosti, pristojnog odijevanja i kad se radi o trendovima, neophodnoj samostalnosti.
Ženska prednost
Na kraju mora se reći da žene često vjeruju da stječu neku veliku prednost ako se okreću od svoje ispravne i prirodne uloge u obitelji, društvu i Crkvi. Ironija zbilje je ta da da one zapravo gube svoju najvažniju prednost pred muškarcima.
Mentalni stav - biti ‘poput muškarca’” je izražen ne samo kroz način ženskog odijevanja nego i kroz njihovo traženje da zauzmu dominantnije uloge u društvu, nepriznavanjem muževljevog autoriteta u obitelji i čak traženjem svećeničkog ređenja u Crkvi.
Visoko cijenjeni katolički filozof Alice von Hildebrand objašnjava različite uloge u nastavku: „Muškarci i žene, iako jednakog dostojanstva, različiti su i stoga pozvani na ispunjavanje različitih funkcija. Muškarac predstavlja djelatno načelo; žene receptivno (ali ne pasivno). Ova komplementarnost nalazi svoj izražaj ne samo u spolnosti nego i u činjenici da je dostojanstvo svećenstva dodijeljeno muškarcima a ne ženama. Prikladno je da muškarac djelatno ponavlja Kristove riječi s Posljednje večere; dok je ženama dodijeljena slavna uloga svete prijemljivosti, tako snažno izražene riječima Svete Djevice:” Neka MI BUDE po riječi Tvojoj”. “Receptivnost”, kao što Von Hildebrand definira “je velikodušno otvaranje sebe drugome, dopuštajući mogućnost plodnosti.”
Ironično, prava svetost – sa svojim zahtjevom poslušnosti, podložnosti, skrovitosti, obzirnosti i ovisnosti o Bogu – traži tu receptivnost, koja je po prirodi karakteristika – ne muškaraca – nego žena. Ova karakteristika razlogom je zašto (kao što Sv. Terezija Avilska ističe) puno više žena nego muškaraca prima mistične milosti. To je jednostavno povijesna činjenica. A nažalost, žene gube tu receptivnost nastojeći biti neovisne, agresivne i dominantne i zahtijevajući djelatne uloge muškaraca.
Čini se jasnim da Bog žene poziva da budu u određenom smislu duhovni vođe bez i na koji način odstupanja od divne ženstvene prirode kojom ih je On uresio. Slijedeći primjere Blažene Djevice Marije i nebrojenih svetica, one će povesti čovječanstvo putem poslušnosti, podložnosti, skrovitosti, učtivosti, povjerenja i ljubavi prema uspostavi Kraljevstva Božjeg na zemlji gdje će Božanska Volja biti “kako na Nebu tako i na zemlji... Amen!
