Definicija zvuči super da nije pripreme za to i da teret ne podnese najuža obitelj sazivača. :)
Zašto pisati o ovome… Iznijet ću svoje osobno stajalište, naravno ne morate se složiti sa mnom, ali kod 90% obitelji se događaju ove stvari na potpuno identičan način. Svima iziđe na nos to zvanje, svi su živčani, treba janje ispeći, treba krumpire za tepsije oguliti… itd.
Osobno kod moje obitelji je zvanje na Gospojinu odnosno blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije. Sve ove godine do sada unaprijed se sve zna… šta treba napraviti, svi smo unaprijed spremni na galamu po kući i kroz kuću, ali džaba. Opet svi popucaju u fazi priprema, ljut svak na svakoga i čeka se samo kada će to proći.
Netom prije dolaska gostiju svi smo sretni „kofole“ što smo sve stigli, u roku sekunde se nabacuju osmijesi i srdačno dočekuje rodbina. Prosjek kod nas u Hercegovini je 30-50 ljudi na takvim okupima. Imamo zadužene za sokove, mezu, kavu itd. Da ne duljim, svi znate kako to funkcionira.
Dok čitate ovo sigurno ste vizualizirali već kako to u stvarnosti izgleda. No, što je zapravo bit i gdje se krije blago kod tih okupa odnosno zvanja, sekanja nazovite kako želite…?
To su jedinstvene prilike za zbližavanje najbliže rodbine i prijatelja… prilika za razgovor, prilika za nasmijati se… jer, bude tu i jako finih i zanimljivih ljudi. Fokus je otišao na pogrešne stvari… Hoće li janje stići na vrijeme, umjesto hoće li svi uspjeti doći… Jel' hladna piva, umjesto jesmo li mi topli jedni prema drugima… Jel' spremna tepsija, umjesto jesmo mi spremni za samu svetkovinu i samo druženje sa uzvanicima… Je ovo, nije ono, valja ovo, ne valja ono… a kakav je razgovor?
Razgovor je tako moćan… nevjerojatnu snagu ima… Ključ, odnosno rješenje za sve u životu. Razgovor je blago i trebamo upravo njega njegovati… Nije bitno janje, tepsija, piva… Bitan je razgovor! Bitno je da se ispričamo s ljudima do kojih nam je stalo… da se na to orijentiramo, jer se u biti zbog toga sve i radilo. Svatko može kući pojesti, no dolazi ponajviše radi razgovora…
Na kraju ostanu oni koji su se najviše zapričali… a prvi odu oni koji nisu ni riječi progovorili… da je razgovor pravi, ne bi nitko ni primjetio da nešto fali… Zašto? Jer tada vrijeme učini tik-tak… proleti za tren… nismo se ni okrenuli, prođe dan…
Zar nije tako?
Ja jedva čekam novo sekanje, jer sam ove Gospojine upoznao neke zanimljive ljude iz svoje šire obitelji!
