Stariji smo. Možda iskusniji i mudriji. No, možda smo, okrznuti zubom vremena ranjiviji i umorniji od života. U takvome stanju gotovo svi nam govore, osobito u javnim čestitkama, kako trebamo započeti iz početka. Izriču se brojne želje. Malo je onih koji nude put i sredstva da te želje i ostvarimo. Čestitke postaju protokolarna i uhodana obmana suvremene uljudbe. Pristojno je čestitati, reći će se. Kao da se pretpostavlja čovjekova mogućnost izvršiti sveti poziv Franje asiškoga, koji svojoj braći reče da počnu iz početka jer, kako on smatra, do tada nisu učinili ništa, premda su se, što je istina, neumorno trudili. Početi iz početka. Što to znači? Znači li to prekrižiti prošlost, zaboraviti učinjeno, ignorirati zasluge, zanemariti prošlu slavu, pokopati priznanja i odlikovanja? Ne bi, smatram, trebalo radikalno ukloniti zasluge prošlosti, ali ne bi trebalo na njima stati i početi uživati ili životariti na onome što je već postignuto. Pomisao na duhovnu mirovinu ne bi trebala postojati. Sportaši bi kazali u svojim izjavama da se ne živi od prošle slave. Treba zakoračiti u nove pobjede.
Znakovito mi je i duhovno prodorno ono što nam je evanđelist Luka donio pišući o susretu Svetoga Ivana Krstitelja s ljudima. Oni su ga konkretno pitali: „Što nam je dakle činiti“? (Lk 3,10.). Ljudi vole konkretnost. Dragi su nam govori koji udaraju „u glavu“. Takvi govori, doduše, povremeno bole i izazivaju pobunu slušatelja jer se traži promjena, proziva se grijeh, ističe se opačina ljudska, traži se kajanje. Kao što je pitanje Ivanu bilo upućeno konkretno on daje i konkretne odgovore. Tako je Ivan dao nalog da se drugome da jedna haljina ako imamo dvije, u koga ima hrane neka podijeli s onim koji nema. Ivanov poziv cilja na djela ljubavi čiji su plodovi milosrđe. Danas ćemo svjetovnim rječnikom to milosrđe nazvati solidarnost. Možda bi s tom sviješću mogli započeti iz početka. Dijeliti svoje s potrebnima. To je pozvana i Crkva činiti. Papa Franjo hoće Crkvu siromašnih, a ne Crkvu moćnih i nedodirljivih. Trebamo Crkvu navještaja i svjedočanstva, a ne Crkvu uljuljanu osjećajem sigurnosti i samodopadnosti.
Drugo što je Ivan naglasio u svome odgovoru je upućeno carinicima. Njima je rekao da ne utjeruju više nego što im je određeno. Ivan proziva korupciju, mito, nepotizam, lihvarenje, kamatarenje itd. Zar ne bi nova kalendarska godina mogla za kršćane početi s tim mjerama koje Sveti Ivan propisuje? Započeti iz početka znači upravo to: Ostaviti dosadašnje načine postupanja i mentalitet stjecanja mino zakona i pravičnosti. Boli i vrijeđa činjenica kako su kršćani postali moralno kvarljiva „roba“. Prigoda čini lopova, mnogi će u narodnome izričaju konstatirati. Ali zar ne bismo trebali postaviti stvari na drugačiji način? Primjerice da te prigode čine ljude drugačijima, svetima, onima koji će iskoračiti iz kaljuže i pokazati obrise čestitosti. Sveci i hrabri ljudi upravo su u izazovnim situacijama potvrđivali svoju vjeru. Grešna prigoda ne smije biti ispričnica, nego šansa da u takvome ozračju iznjedrimo sposobnost opiranja zlu. Da u toj kušnji, kako Sveto Pismo kaže, nadmoćno izobiluje milost.
Usuđujem se u ovome tekstu, potaknut primjerom Svetoga Ivana, iznijeti kroz jednu priču slijedeći savjet. Taj savjet se odnosi na odgovornost, dosljednost, poštenje, revnost, nepotkupljivost, pravednost. Dobro bi bilo o tome pomno razmisliti, pa čak i meditirati, da nam se ne dogodi epilog iz priče koju donosi Bruno Ferrero. Neki je majstor godinama radio za veliku građevinsku tvrtku. Jednoga dana dobi nalog da sagradi uzornu vilu prema nacrtima koje sam izabere. Mogao je izabrati mjesto koje se njemu najviše sviđa, a i novaca je dobio više nego dovoljno. Radovi su ubrzo započeli. Iskoristivši toliko povjerenje, majstor je nabavljao najlošiji materijal, unajmljivao nestručne ljude i plaćao ih ispod cijene, kako bi što više ušteđenog novca zgrnuo u svoj džep. Kad vila bijaše gotova, majstor, u malom prigodnom slavlju, predsjedniku tvrtke uruči ključeve. Predsjednik mu ih vrati s osmijehom i pružajući ruku reče: "Ova je vila naš dar vama u znak zahvalnosti i poštovanja." Tako nam ta priča kaže. Svaki naš potez, naše djelo, naše riječi su građenje kuće, one vječne na Nebesima. Ključevi su Gore spremni, postoje i vrata, a brava je s naše strane i mi ju otvaramo. U novom razdoblju živimo svoje odluke i obećanja, a manje se oslanjajmo na slatkorječivost tuđih čestitki i tzv. dobrih želja. Mudroslovac Horacije je iznio teoriju za lijep život. Neka nam vodilja bude njegova preporuka: “Najbolji način za spokojan život jeste ne biti toliko bogat da ti zavide, ni toliko siromašan da te sažaljevaju.”
