Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: "Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!"
A drugi ovoga prekoravaše: "Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom?
Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on - on ništa opako ne učini."
Onda reče: "Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje."
A on će mu: "Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!"
Gizma je bio razapet s lijeve strane, a Dizma s desne. Dva razbojnika i dvije molitve, a između njih jedan Spasitelj.
Na križu su dakle raspeta tri sina, a u podnožju samo je jedna majka.
Možda je veće raspeće za Gizmu i Dizmu što ih do križa nisu dopratile majke, nego teški čavli Rimskoga carstva.
Jer djeca se prate! Oduvijek su se djeca pratila. Pratila su se u svečanosti i svadbe, a još više u tuge i smrti. A njih nitko nije došao ispratiti.
Kako tužan ispraćaj!
Možda je tako i trebalo biti, jer sada su bez oslonca i pomoći i nemaju rezervni plan, a to se lopovu nikada ne smije dogoditi. Lopov uvijek ima rezervni plan!
Zapravo svi smo mi slični njima, ne možda po tome što krademo, već što uvijek imamo rezervnu varijantu života. Život se uvijek može zamijeniti životom ako nisi Isusov, ali kad si Njegov onda imaš samo jedan život.
I Gizma i Dizma sada su shvatili da im ništa nije ostalo – osim jedne verzije života, a to je život koji je molitva.
Bili su prikovani tijelom na križ i ništa im nije bilo pokretno osim očiju. Nikada kao tada nisu toliko gledali i motrili oko sebe.
Oči su im bile razigrane, sve je ovisilo o njihovim očima i njihovu pogledu.
Sve im je bilo uskraćeno, i ruke i noge, sve osim očiju. A zar oči nisu najvažnije za jednog lopova, jer očima sve se motri, oči govore kad treba i što treba učiniti, oni su pokretač krađe.
Isus im nudi da očima ukradu nebo.
Ostavio im je njihov loš zanat, ali samo da ukradu nebo. Jer na križu nije bilo vremena mijenjati naviku, dovoljno je bilo promijeniti srce.
Gizma prvi moli: „Spasi sebe i nas“.
O kako pravedna molitva, sve je tako savršeno i istinito poredano. - Spasi! - Sebe! - I! - Nas!
U četri riječi stala su tri života i tri spasenja i veznik „i“ .
Gizma je tako čudesno sve obuhvatio – sve osim onih prvih riječi – nisi li ti Krist!
Nije povjerovao u njegovu Ljubav; jer dvije riječi bili se ogroman višak – nisi li!
Ljubav nikada ne možeš dobiti, ako ne misliš da ti pripada.
Gizma je promašio očima Ljubav.
I sada je bio red na Dizmi.
Kakvu li će molitvu on izreći! Zar može bolje od Gizme, jer Gizma je imao savršenu molitvu s jednim veznikom.
Dizma promatra! I pogled mu se zaustavlja na Mariji.
Ona šuti.
Marija je majka tišine i sjećanja. U tom trenu podno križa ona se je samo sjećala. Kao uvijek, jer sve je te događaje pohranjivala i prebirala u svom srcu. Ona je riznica sjećanja.
Dizma je shvatio sve gledajući pred sobom Mariju – majku sjećanja.
I ponizno izgovara: „Isuse, sjeti me se“.
Dizma želi živjeti u Isusovu sjećanju.
Jedini je on poželio da ga Isus ne zaboravi. A Isusovo sjećanje nije kao naše. Mi ljudi kad se sjećamo mi zlopamtimo, i sjećamo se onoga što je i loše. Nitko u našem sjećanju nije savršeno dobar i čist.
Isusovo sjećanje je sjećanje potpune dobrote i čistoće, On se sjeća samo naših dobrih djela. A Dizma je zasigurno u sebi imao dovoljno dobrote i milosrđa koje zlo nije potpuno prekrilo.
Dizma je pronašao skolnište u Isusovom sjećanju.
Tko ga je potakao na sjećanje ako ne Majka sjećanja – Marija.
Marija nas uvijek poziva da se sjećamo dobrote koja je u nama i koju zlo još nije osvojilo.
Svatko od nas ima dobrotu koje se mora prisjetiti.
Marija nas potiče da molimo i da sve događaje prebiremo u svom srcu, i da u njima prepoznamo Božje milosrđe.
Dizma je cijeli život krao – na kraju je i nebo ukrao , jer Isus mu je rekao: „danas ćeš bit sa mnom u raju“.
Raj počinje onog trenutka kad poželimo biti u Isusovom sjećanju, jer njegovo sjećanje rađa njegovim milosrđem.
Marijo Majko sjećanja - dovedi nas do svog Sina – da nam On otvori vrata našeg sjećanja na Njegovu dobrotu u nama.
