Često ne razumijem njegove zahvate u svome životu te u životima drugih. Čudim se i iznenađujem. A što ćemo tek reći kada svoje djelovanje Bog spušta na djelatnosti povezane sa stočarstvom i poljoprivredom. To potpuno iznenađuje i postaje sve čudnije.
Isus govori o vinogradu, čiji je vlasnik posadio u njemu smokvu. Pretpostavljamo da je vinogradar sam Bog Otac. Otprve nije čudno da je smokva izrasla u vinogradu jer iz iskustva znamo da postoji i druge biljke u vinogradu osim vinove loze. Začuđujuća je činjenica da vinogradar sadi smokvu ni manje ni više nasred vinograda. Ona mu je važna. To je autogol! Dobro znamo da smokva kada naraste postaje veliko stablo i svojim širokim lišćem stvara debeli hlad. Osim toga, njezino korijenje oduzima životne sokove potrebne lozi. Kada sazrije plod, dolete ptice koje čine štetu u cijelom vinogradu. Tko tako radi? Tko to sadi veliko stablo u svoj vinograd kojem je potrebno sunce i još se čudi da mu smokva ne donosi plod? Zar to nije čudan zahvat, a još čudniji vinogradar koji tako čini?
Možda nas to ne čudi jer smo navikli na takav pobožan tekst. No, Isus kaže da ima takvog milosrdnog Oca koji je darežljiv. Ljudi ne mogu shvatiti njegovu dobrotu. Zato se čude da on kada sije, odnosno baca zrnje na asfaltni put, u grmove i tek ponešto (jedna trećina) na plodnu zemlju traži plodove (usp. prispodoba o sijaču Mt 13, 1 – 8). Tako je i sa smokvom u vinogradu. On očekuje da ne samo s asfaltnog puta, između grma, nego i sa smokve u vinogradu nikne život. Zar to nije čudno? A prema tome zar Bog nije čudak zbog svog bezgraničnog milosrđa? Bog vjeruje da će zrno koje padne na najtvrđu podlogu, koja smo ponekad mi, donijeti obilati rod. Tu gdje drugi ne bacaju i ne siju, Bog baca i sije.
Na grčkom smokva znači syken. Od te riječi dolazi jedan izraz ocrtavajući čovjeka, koji laže, kleveće i prisiljava druge, jednostavno – čudak. Isus govori o Ocu koji u svom milosrđu kada sretne takvu osobu on je ne odbacuje, ne uništava, nego daje joj vremena, makar to trajalo i više godina. Zbog toga sam Bog postaje čudak kako bi sreo čovjeka čudaka.
Pogledajte gdje živi Bog! Bog bogat milosrđem objavljuje se Mojsiju u pustinji. Tu je sve pusto i prazno. Može se reći ništavilo. Mojsije ide još dalje iza toga ništa do brežuljka Horeb. Na hebrejskom Horeb znači uništeno mjesto – totalni dvopek. Na tom mjestu stršao je rastući suhi prut bez lišća. Bog se objavljuje Mojsiju upravo na takvom mjestu: uništenom suhom, na prutu bez lišća. I kaže mu: Tu sam! Zar i to nije čudno!? I sada se Bog čudno ponaša – čudan je naš Bog!
Znate zašto vam o tome govorim? Jer smo svi čudaci. Čudak na čudaku. Kad bi Bog hodao ravnim putem i živio u palači nikoga od nas ne bi našao. Možda među nama ima par onih svetih koji nisu čudaci, ali njima ne govorim. Njima više ništa ne treba. Govorim nama čudacima, koji trebamo Boga. Ja ga trebam jer često mi se događaju čudne stvari u životu i ne ide tako kako bih želio. Tražim i ne nalazim. Zato Bog dolazi na ta mjesta koja su u meni prazna i tvrda, uništena grijehom. On dolazi jer je milosrdan. Dolazi svojoj smokvi usred vinograda gledajući njezinu ljepotu. Sam Bog postaje čudak radi mene čudaka.
Što Bog radi s čudakom? Kaže Isus u evanđelju: stavlja gnojivo (balo kopria). Uzimajući u obzir tu riječ vidimo da ona izvorno povezuje s izrazom ukopati se u stijenu. Ova se usporedba upotrebljava u Isusovom govoru o izgradnji kuće na stijeni (Mt 7, 24 -25). Prema tome zaključak je jedan: Bog se ne gadi našom prljavštinom niti se ustručava kopati u njemu. On u Isusu Kristu stavlja svoje ruke u našu prljavštinu. S druge pak strane Isus koji je stijena (1Kor 10, 4) poziva svakoga da se ukopa u njega.
Tek tako može donijeti plod i otkriti svoju smislenost i ljepotu. Pogledajmo u Boga koji se možda nekome čini čudakom, ali on je postao čudakom radi nas čudaka, radi našeg čudnog ponašanja. Samo on od onoga što u nama ne valja može učiniti dragocjeno biserje.
