Bogataš ne želi primijetiti da kraj njegovih vrata leži prosjak sav u čirevima. Moguće da si pomislio: To je njegova sudbina, tko mu je kriv, prema tome što ja imam s tim. Dvojica ljudi: bogataš i prosjak. Bogataša su pohađali bogati ljudi, a siromahu su dolazili psi lizati rane. Bogataš nema imena, prosjak se zove Lazar. Ime Lazar znači Bog je pomogao. Zgražavamo se na tu situaciju. Bogataš je mogao pomoći, ali nije htio. Mogao mu je baciti makar ono što je ostajalo, ali izgleda da se nije toga sjetio. Osuđujemo bogataša bez imena. Stajemo na stranu siromaha.
Da nas netko pita s kim bi se mogao poistovjetiti, većina bi nas izabrala lik siromaha. Bogataš je negativan lik. Nitko se ne bi želio s njim poistovjetiti. Više pronalazimo sličnosti s Lazarom. Međutim, bogataš i siromah žive u nama. Da, to je okrutna istina. Možda u nekima manje, u nekima malo više.
Bogataš nema imena. Nije riječ o bogatim ljudima jer vrlo lako i siromasi mogu postati karakterni bogataši. Mogao je činiti dobro, ali nije. Nije stekao siromaha kao svoga prijatelja. Zaboravio je da će u nebo ponijeti isključivo djela ljubavi. Moguće da je govorio o ljubavi Boga i bližnjega, ali prema njegovim djelima bio je jako daleko. Zar se to ne događa nama? Znamo zapovijedi, dolazimo na svetu misu, pričešćujemo se. Ali, ne vidimo da kraj naših vrata leži siromah koji je željan makar našeg pogleda. Tada odgovaramo: Nemam vremena, žurim, nemam ni novaca. On ima problem sam sa sobom. Ima obitelj, neka brinu za njega.
Lazar – Bog je pomogao. Prosjak se svaki dan pouzdavao u Boga. Po ljudski gledajući čini se da ga Bog nije uslišao, da mu nije pomogao. Kakav je to život prositi kraj vrata u velikoj boli? No, Bog mu je pomogao. On je sin Abrahamov, on počiva na njegovu krilu. Nama to ništa ne govori. Ali za jednog Židova sve je jasno. Lazar je vjerovao do kraja iako je bio u najvećim mukama. On je po svojoj muci i vjeri zaslužio nebo. Suprotno tomu – čovjek bez imena, bogataš. On je završio u paklu i tu nema života, što simbolizira njegova žeđ. Lazar je sretnik.
Ostat ćemo uz Lazara. Bio je potpuno usamljen, odbačen od svih. U njemu se mogu prepoznati svi neželjeni i odbačeni. Moguće da se isto tako osjećaš odbačen, usamljen, jednostavno neželjen. Svi od tebe bježe. Ismijavaju te pred drugima. Možda ne možeš prihvatiti svoj izgled niti svoju nutrinu kao da imaš po sebi nezgodne čireve. Možda misliš da je tvoje lice iznakaženo i nitko te neće poželjeti kao svoga bračna druga jer nisi atraktivan/a. Dosta dugo to traje i mnogi te mimoilaze. Nitko te ne treba. Ti ležiš pokraj vrata i prosiš mrvice ljudske ljubavi. Ništa. Moguće da već godina patiš od fizičke bolesti i ništa ne ukazuje na tvoje izlječenje. Svi su prijatelji nestali. Ima li smisla takav život? Ima!
Lazar nas podsjeća na još jednog biblijskog patnika pokrivenog čirevima. Uvijek je tako da ono najvažnije nije vidljivo ljudskom oku. Job, kao i Lazar, pouzdao se u Boga i Bog mu je pomogao. Zanimljivo da tek na kraju knjige Job vapi Bogu kojeg upoznaje tek u patnji: Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe (Job 42,5). Job dobiva od Boga velike milosti. Moli za druge. To je dar zagovorničke molitve (Job 42,8). Mi često kažemo: Nek moli on sam za sebe. Ipak Bog želi drukčije, da molimo za sebe, ali i jedan za drugoga.
Možda misliš u svojoj odbačenosti da nisi nikome potreban jer ljudi prolaze pokraj tebe. To nije istina. Isusov pogled je sasvim drukčiji od ljudskoga, a tvoj vapaj za druge ima veliku snagu. Bogataš – čovjek bez imena to nije mogao shvatiti za svoga života, propustio je šansu.
