Zajedno ispovijedamo da Krist sjedi s desna Ocu. Ali, to nije obično zauzimanje prijestolja. Isus je rekao da nam ide pripremiti stan (Iv 14,1-10). Svakome je dakle ponuđeno mjesto na nebu, a on bez prestanka priprema mjesto. Naravno, to je hiperbola jer nikako ne možemo zamisliti Isusa koji sprema stan. Ali, jedno je sigurno na nebu je jedan veliki pokret, pripreme za dolazak ljubljenog djeteta – to jest tebe.
Najveća je Isusova želja da svi budemo s njim u nebu: Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom. To je molitva Isusa Krista Velikog svećenika i jedinog svećenika. Svako drugo svećeništvo ima svoj izvor u njegovom svećeništvu. Isusova je želja da ti i ja budemo s njim. Koja je tvoja želja? Želiš li stvarno ući u nebo? A možda to je samo tvoja želja iz djetinjstva, koja više ne postoji? Ili, možda imaš krivu sliku o nebu kao dosadnom mjestu na koje se nikome ne žuri?
Grgur iz Nise pripovijeda o Isusovom uzašašću. Kad je Isus uzlazio na nebu kroz pojedine krugove svi su se nebesnici čudili. Nisu ga mogli prepoznati. Anđeli su pokušavali zabraniti nepoznatom čovjeku ući u nebo. Ali, pokazalo se da ga nikako ne mogu dotaknuti. Shvatili su ubrzo zašto? Razlog k tome je bila Isusova krv i rane na njegovim rukama, nogama, boku i glavi. Anđeli ne znaju što je trpljenje i bol i zato se nisu mogli k njemu približiti. On je takav neljudsko izmrcvaren stigao u nebo. Anđeli su se iznenadili još više kada je Isus stigao pred Očevo prijestolje. Tada se Isus bacio u naručje Oca.
Nama je to važno jer kada umremo i stanemo pred Božje prijestolje zagrlit će nas ramenima. Neće nas grliti moć, snaga, nego upravo ramena. Da, to su Isusova ramena. Rijetko tko od nas razmišlja o tome da je na nebu Bog u ljudskom tijelu. Isus je uzašao na nebo s ljudskim tijelom. Tu će nas dočekati njegov širok zagrljaj. Bog u nebu ima naše tijelo. Past ćemo u zagrljaj najveće ljubavi. Nakon našega uskrsnuća, kada će Krist ponovno doći, moći ćemo mu pružiti ruku, ali on će nas privući u svoj najveći zagrljaj ljubavi. Moći ćemo nasloniti naše glave na njegova ramena, na njegova koljena. On nije odbacio naše tijelo. Ima i dalje kosu, ruke, noge, oči. Tim ljudskim rukama će nas grliti i očima gledati s velikom ljubavlju. Tada u nebu ćemo osjetiti veliku toplinu ljubavi koja će nas preplaviti. Tamo je uvijek toplo jer je ljubav na djelu.
Na nebu neće biti neki dosadan maglovit susret, nego susret s Ljubavi. Tu će biti usta koja će nas ljubiti, ramena koja će nas grliti, usne koje će se smijati i oči koje će gledati s velikom ljubavlju. S Kristovim uzašašćem puno se toga dogodilo. Od tog trenutka Bog na nebu ima uskrslo, ljudsko tijelo. Jedna reljefna skulptura iz 12. stoljeća predstavlja Isusa koji uzlazi na nebo plešući. To je znak radosti. Vraća se svome Ocu. Ali, nas ne ostavlja same. I tu na nebu svi ćemo plesati s Bogom. Zato već sada naučimo dobro plesati i ljubiti.
Odbacimo od sebe sve metaforične slike neba jer je ono stvarnost. Božji je dah autentičan, njegov je pogled autentičan. Bog će se stvarno daviti od smijeha kad nas vidi na nebu. S njim ćeš hodati pod ruku.
Isus želi da budemo gdje je on. Zato neka naše najveća želja bude skori dolazak u nebo. Pokušajte sjesti s Isusom – Bogom i čovjekom – s njegovim rukama, nogama, njegovim dahom. Možemo ga sresti već sada, na zemlji. Nije to mistika, nego svatko tko ga traži može ga pronaći? Poznaš li njegov dodir? Znam. Poznaš li njegovu toplinu? Znam. Ukoliko ne znaš, počni čeznuti. Zaboravite sve tmurne i sladunjave vizije neba od kojih zbog dosade možete jedino umrijeti. Nitko ne čezne za nebom u kojem će držati u rukama knjižicu i pjevati neke dosadne pjesme. Možda je zato u nekim drugim religijama vizija neba sasvim drugačija. Ali ni to nije istinita vizija neba. U nebu nas čekaju ispružene ruke. Tu ćemo biti s Isusom kao što se biva s ljudima, razgovara, druži s ostalima. Isus želi taj susret jako. To je njegova čežnja jer želi podijeliti ljubav s tobom.
