Tako nam putem tih komunikacijskih kanala stalno govore da živimo u kriznim vremena i da je cijeli svijet pogođen prije svega ekonomskom kugom. No, otkad je svijeta i vijeka od tada su vremena teška i uvijek je netko u krizi. Civilizacije su nestajale i prestajale, izbijali ratovi, pošasti, prirodne katastrofe...To valjda tako mora biti.
Ono što zabrinjava je nutarnja kriza čovjeka.
U trenutku povijesti koji se upravo sada piše, svijet je fokusiran na grupe, na podjele. Naši i njihovi, svi se dijele. Na snazi je stavljanje geopolitike prije čovjeka. Jedino što čovjek može je ostati pod sigurnim krovom u svome danas. Jučer je daleko, sutra još dalje. Ostati u svome danas, ali ne živjeći za sada i za ovdje, nego za nebo.
To daleko jučer od kojega često bježimo ili ga odmjereno uzimamo kao vinar birane vrste grožđa je sastavni dio nas. I to ne možemo promjeniti, a ono što možemo je početi hrabro koračati sada i odmah.
Druge neću mijenjati, sebe mogu, pogotovo u ovo društveno nevrijeme. Svojom promjenom izazivam lančanu reakciju kojom utječem na čitav svoj mikrosvemir.
Neprestano polazim od sebe samoga. Kako mogu vidjeti problem u drugome kada se i ja suočavam s istim problemom? Ako ja zavirujem pred nečije dvorište, onda će i meni biti učinjeno isto, zato valja čistiti ispred svoga dvorišta.
Idemo svojim putem, a putevi su jedinstveni i unikatni odraz svakoga od nas. Putevi su teški, svaki na svoj način, ali su naši i naša je zadaća da koračamo po njima.
Sve različite i ponekad nespojive karakteristike čine svakoga od nas, najsavršenijem i najkompleksnijim bićem. I svatko od nas ima svoj put, svoju stazu prema višem cilju.
Tekst je objavljen u katoličkom listu "Zvonik".
