Svi su bili uplašeni. Neki su bili zbunjeni jer u grobu više nije bilo Isusova tijela. Prva na grob otrči najveća grješnica u gradu – Marija Magdalena. Njezin navještaj sigurno je bio pun entuzijazma. Vikala je kako da je bila u nekom ludilu uskrsnuo je. Poslije toga otrče Petar i Ivan na grob. To je morala bit velika jutarnja utrka. Hvala Bogu što su povjerovali ženi što u ono vrijeme graničilo je sa čudom.
Marija Magdalena još uvijek nosila u sebi radost zbog oprosta. No s druge strane osjećala je veliku tugu jer je Isus umro. Petar, moguće da je čučao negdje u nekom zakutku i gorko plakao. Bojao se. Žalio je što je izdao Isusa. Ivan je sigurno proživljavao teške trenutke zbog Isuove smrti. Svi su bili u nekoj nedoumici i možda su se pitali a možda postoji mogućnost da se sve vrati na staro, prije velikog petka?
Marija Magdalena dok trči na grob sigurno si razmišljala oprostio mi je, toliko ga ljubim. Govorio je o uskrsnuću. Toliko sam ga voljela slušati. Sigurno će otrti moje suze. Ivan se nadao skorom susretu s Gospodinom iako možda dok je stajao podno Isusova križa nije ništa razumio i nije mogao objasniti. Petar dok je trčao na Isusov grob u nedjeljne jutro moguće da si pomislio ako on stvarno živi onda kada ga susretnem reći ću oprosti mi i on će mi oprostiti i više neću gorko plakati jer ću osjetiti njegov oprost. Trebalo biti tako da je on umro, ali ipak je živ.
Ivan kada dolazi na grob on se saginje (grč parakipseo). Ta riječ u stvari ne označava samo fizički stav nego ona govori o tome da je Ivan ostao promatrati i razmišljati o onome što je vidio. A to je bio prazan grob i povoje te svijen ubrus.
Ostanimo i mi uz Ivana i Petra uz njihov sagnuti položaj tijela. Saginjimo se malo više danas i promatrajmo. Moguće da se možemo upravo danas poistovjetiti s osjećajima Marije Magdalene, Ivana i Petra. Možda sebi govorimo neće mi Bog oprostiti, imam tolike grijehe, za mene više nema spasa. Možda osjećamo razočaranje jer je trebalo biti drugačije. A svi okolo nam govore da je Isus uskrsnuo i da je s nama, ali mi i dalje tepemo svoje beznađe. Upravo zato trebamo zaviriti u prazan grob. Trebamo ostati u razmatranju. Trebamo ući unutra iako se bojimo grobova. No, ovaj je poseban.
Trebamo vidjeti ono što su vidjeli Pater i Ivan. Pretpostavljam da mnogi to ne žele jer se boje. To je činjenica nevjere. Ali, pogledajmo prazan grob tu je ostavljen ubrus koji je bio na Isusovom licu. To je svijen ubrus. To nas podsjeća na Lazarovo oživljenje. I njemu je ubrus skinut s mrtvačkog lica (Iv 11,44). Ustao je iz mrtvih Lazar, Isus je uskrsnuo. Moguće da i na tvojem licu još se uvijek nalazi mrtvački ubrus nevjere. Moguće a se i ti osjećaš poput svih onih koji trče rano ujutro na Isusov grob s pitanjem: A možda to sve je istina i Isus je stvarno uskrsnuo? Možda i meni on će oprostit grješnu prošlost?
Hoćeš li dopustiti Isus da skine s tvoga lica mrtvački povez nevjere i sumnje u to da je on među nama? Nije jednostavno povjerovati, a kamoli ljubiti. Moguće je ipak kroz potpuno zaranjanje u Isusov prazan grob. Petra i Ivan su povjerovali jer su znali da oni nisu ukrali Isusovo tijelo. Nisu ništa uradili po pitanju nestanka Isusova tijela iz groba. Oni su povjerovali Isusovim riječima dok su bili u praznom grobu. On je uskrsnuo.
Petra i Ivan su trčali jer su ljubili. Petar iako je bio grješan ipak je Isusa ljubio. Kajao se za svoje grijehe i nevjeru. Naš rast u vjeri postne rapidan poput utrke tada kada poželimo zaviriti u prazan grob.
Uskrsnuće čini nam se toliko nedostižno i daleko. Bilo je jednom. Uskrsnuo je jer tako svi kažu. U nama ostaje strah i nevjera. Pokušaj svako jutro kad se ustaneš sjetiti Isusova uskrsnuća. Svaki naš ustanak iz kreveta, ujutro nakon noći simbolizira i Isusovo uskrsnuće. Tada sve počinje novo jer je popunjeno nadom, vjerom i ljubavlju. Trči i ti. Ne odustavaj!
