U vremenu kada se javna vjera promatrala s nepovjerenjem, kada se o Bogu govorilo opreznije nego danas i kada se činilo da će priča o šestero mladih koji su na Podbrdu posvjedočili susret s Gospom biti brzo utišana, Međugorje je počelo rasti mimo svih očekivanja, bez velikih institucija, bez medijskih kampanja i bez moći koja bi ga mogla nametnuti svijetu, a ljudi su nastavili dolaziti, najprije iz okolnih mjesta, zatim iz Hrvatske i tadašnje Jugoslavije, a potom iz svih krajeva svijeta, noseći sa sobom ono što čovjek ne može ostaviti ni na jednom graničnom prijelazu: bolest, žalost, krivnju, strah, raspadnut brak, izgubljeno dijete, ovisnost, usamljenost i onu tihu potrebu da mu netko kaže kako još nije kasno.
I danas, nakon 45 godina, Međugorje se ne može razumjeti samo kroz pitanje ukazanja, niti samo kroz broj hodočasnika, niti samo kroz rasprave koje ga prate, jer njegova snaga za one koji mu pristupaju s vjerom leži u tome što se ondje iznova ponavlja jednostavan poziv koji je u suvremenom svijetu postao gotovo radikalan: vratite se molitvi, vratite se ispovijedi, vratite se svetoj misi, čitajte Sveto pismo, postite, oprostite i izaberite mir.
To su riječi koje se, gledane izvana, mogu učiniti previše jednostavnima za čovjeka koji je naviknuo da mu se nude brza rješenja, psihološke formule, novi programi i neprestana obećanja da će mu život postati lakši ako pronađe još jednu metodu, još jedan savjet ili još jedan način da izbjegne bol, ali Međugorje ne nudi bijeg od života, nego povratak u njegovu najdublju stvarnost, u kojoj se čovjek mora suočiti sa sobom, priznati vlastitu ranjenost i otvoriti prostor Bogu.
A onda dolaze tajne, ono o čemu se govori tiše, s nelagodom i znatiželjom, ono što u nekima budi nadu, a u drugima strah, jer prema javnim svjedočanstvima vidioca postoje tajne povezane s budućim događajima, svijetom, Crkvom i čovječanstvom, kao i najava trajnog znaka na mjestu ukazanja, no možda je najveća opasnost upravo u tome da se tajne pretvore u religioznu zabavu, u neprestano pogađanje datuma, u lov na senzacije i u potrebu da se iz budućnosti izvuče nešto što će čovjeku dati privid kontrole.
Jer tajne, ako ih se promatra u duhu poruka koje se pripisuju Međugorju, nisu dane da bi čovjek stajao pred njima paraliziran strahom, nego da bi se prenulo ono što je u njemu uspavano, da bi se prekinulo odgađanje dobra, da bi se netko danas pomirio s bratom, nazvao majku s kojom godinama ne govori, odustao od osvete, vratio se sakramentima ili kleknuo onda kada mu je ponos dugo branio da prizna kako sam više ne može.
Prema onome što su vidioci javno navodili, tajne će biti objavljene prije ostvarenja, a ljudima će biti ostavljeno vrijeme za molitvu, post i obraćenje, što je možda i najvažniji ključ za njihovo razumijevanje, jer u središtu nije katastrofa nego milosrđe, nije prijetnja nego upozorenje, nije želja da se čovjek preplaši, nego poziv da se promijeni dok još ima vremena.
Isto vrijedi i za znakove o kojima se u Međugorju govori već desetljećima, jer za mnoge hodočasnike znak nije samo ono što bi jednoga dana moglo ostati vidljivo na Podbrdu, nego ono što se ondje događa gotovo svakoga dana, daleko od kamera i velikih naslova: čovjek koji nakon četrdeset godina prvi put ode na ispovijed, žena koja oprosti onome tko ju je duboko povrijedio, obitelj koja se nakon dugih svađa ponovno okupi za stolom, mladić koji prekine s ovisnošću, bolesnik koji možda ne dobije ozdravljenje kakvo je molio, ali primi mir koji mu promijeni način na koji nosi bolest.
Takva se čuda teško dokazuju onima koji nisu spremni vjerovati, ali upravo zato za vjernika imaju posebnu težinu, jer nisu trenutni bljesak koji se može snimiti i podijeliti, nego promjena koja ostaje, vidi se u odnosima, u riječima koje čovjek više ne govori, u oprostu koji prije nije bio moguć i u novoj sposobnosti da se život ne promatra samo kao teret, nego kao dar.
Danas, kada svijet ponovno živi uz ratove, nesigurnost, podjele, obitelji koje se raspadaju u tišini i ljude koji imaju sve više mogućnosti za komunikaciju, a sve manje stvarnog zajedništva, međugorska poruka o miru ne zvuči kao pobožna fraza, nego kao zahtjev koji počinje ondje gdje je najteže: u vlastitom domu, u vlastitom jeziku, u odluci da se ne uzvrati uvredom, da se ne hrani mržnja i da se ne ostavi ljubav za neko bolje vrijeme.
Možda je zato Međugorje opstalo kroz desetljeća, kroz političke sustave koji su nestali, ratove koji su promijenili živote, sumnje koje nisu prestale i generacije koje su se izmijenile, jer ne počiva na tome da svi vide isto, nego na tome da mnogi koji su ondje došli slomljeni svjedoče kako su se vratili s nečim što prije nisu imali: mirom, nadom, oprostom i odlukom da ponovno žive s Bogom.
A najveća tajna Međugorja možda nije ono što će se jednoga dana objaviti, niti znak koji će se možda jednom vidjeti na brdu, nego činjenica da se najvažnije čudo već događa pred nama, tiho i bez velike buke, svaki put kada se jedno ljudsko srce, nakon godina udaljenosti, ponovno otvori Bogu; u vlastitom domu, u vlastitom jeziku, u odluci da se ne uzvrati uvredom, da se ne hrani mržnja i da se ne ostavi ljubav za neko bolje vrijeme.
Možda je zato Međugorje opstalo kroz desetljeća, kroz političke sustave koji su nestali, ratove koji su promijenili živote, sumnje koje nisu prestale i generacije koje su se izmijenile, jer ne počiva na tome da svi vide isto, nego na tome da mnogi koji su ondje došli slomljeni svjedoče kako su se vratili s nečim što prije nisu imali: mirom, nadom, oprostom i odlukom da ponovno žive s Bogom.
A najveća tajna Međugorja možda nije ono što će se jednoga dana objaviti, niti znak koji će se možda jednom vidjeti na brdu, nego činjenica da se najvažnije čudo već događa pred nama, tiho i bez velike buke, svaki put kada se jedno ljudsko srce, nakon godina udaljenosti, ponovno otvori Bogu.
Marina Župan/Medjugorje-info.com
