Naprotiv, to je od Boga čovjeku darovana mogućnost koju samo treba radosno prihvatiti. Vidjeli smo kako i prije poziva župi i svim hodočasnicima da se zapute putem obraćenja Gospa govori kako su od Boga izabrani i kako Bog računa s njima u svome planu spasenja. Tek nakon toga slijedi poziv na obraćenje, na promjenu života, koja će najjači poticaj naći u toj svijesti izbora i mjesta u Božjemu planu. To je posve u skladu sa zdravom kršćanskom teologijom koja je u pokori i obraćenju uvijek gledala od Boga čovjeku darovan pravilan stav prema grijehu, što se očituje u njegovu unutarnjem raspoloženju koje prate odgovarajući vanjski čini. Oproštenje koje od Boga očekujemo nije plod naših pokorničkih čina, za čiji ishod još uvijek strepimo, nego je to Božji dar koji pokorničkim raspoloženjem prihvaćamo i čuvamo.
Pokora pogotovo ne znači da mi nekim svojim djelima mijenjamo Božje namjere u odnosu na nas, već se odlučnije podlažemo njegovoj volji i spasenjskome planu koji ima s nama. Nadalje, prava se pokora ne iscrpljuje u djelima koja činimo od vremena do vremena kao protutežu svojim zlim djelima, već je to dugotrajan i mukotrpan proces kroz koji nam je proći, i to jednako u pogledu liječenja rana iz prošlosti kao i u pogledu sve većeg urastanja u tajnu Božje ljubavi i milosrđa s nama.
Obraćenje ima za cilj potpuno odvraćanje od grijeha na svim područjima našega života i posvemašnje priklanjanje Bogu. Jer, grijeh je zapravo negacija Boga, samo mnogi ljudi toga nisu svjesni. On je, zapravo, čovjekov drski pokušaj da živi bez Boga. A pokora nam pomaže da Boga vratimo u središte svoga života.
Ona čovjeku pomaže sebe vidjeti u pravome svjetlu, kao stvorenje koje je izišlo od Boga i koje je na putu k njemu, s kojega, nažalost, znade zalutati. A to rađa potrebom trajnog obraćenja. Grijeh je zatvaranje čovjeka u svoje vlastite, često vrlo sebične i sumnjive planove koji su katkad oprečni onima koje Bog ima s nama. To je čovjekov pokušaj da stvarnost života suzi na svoj mali horizont, dokazujući svoju moć i veličinu, zaboravljajući pritom da je samo stvorenje Božje i da mu život može uspjeti samo u suradnji sa svojim Stvoriteljem. Pokorom čovjek razbija tu uskogrudnost i izlazi iz te začahurenosti. Otvara se riječi Božjoj i podlaže njegovoj volji. Malo pomalo, čovjek koji se odlučio na obraćenje čisti svoje srce od svih mogućih idola, kojih često nije ni dovoljno svjestan, a Bogu prepušta prvo mjesto u svome životu. Netko je zgodno rekao, pokora je ispovijed vjere. Zasigurno najteža, ali zato i najučinkovitija i današnjem svijetu prijeko potrebna. Zato je tako prisutna u Gospinim porukama.
Glasnik mira
