Budimo ovdje otvoreni: nisi upoznao Učitelja. Jer, da si ga upoznao ne bi mogao, a da druge ne ljubiš. Eto.
Lijep pozdrav dragi ljudi. Evo, bespuća interneta obiluju komentarima katolika, čak i pokojeg svećenika koji se skanjivaju nad time da smo mi kao katolici imali bilo što čestitati muslimanima. Plaču oni tako i nariču, neki opet vide spregu reptila i masona, drugi pak tu jasno zaključuju kako papa Franjo zabija posljednji čavao na lijes Katoličke crkve, treći pak pišu kako smo čestitajući muslimanima njihov ramazanski bajram izdali Isusa Krista i eto, Isus nema pametnijeg posla nego nam priprema toplu kupelj lave te tridesetcentimetarske čavle s kojima će nam probijati udove i lijevo oko jerbo smo izdali njega, Spasitelja jedinog ovoga svijeta i čovjeka.
Da se razumijemo. Ja sam katolik. Da bude još fornije, katolički teolog, voditelj katoličkih skauta Hrvatske i stvarno brijem – nepatvoreni sin Katoličke Jedne i Svete Apostolske Crkve. I ono, baš volim Isusa i Crkvu svoju. Pa držim da je potrebno i od mene čuti par riječi o navedenoj tematici. Naravno da ispovijedam Vjerovanje i držim istinitim sve što naše Vjerovanje naviješta, ističe i svjedoči.
Ja sam Hrvat, katolik, vjeroučitelj, Riječanin. Bog me smjestio živjeti u meni najljepšem dijelu predivne nam Domovine – u Zaljevu. Zaljev je poseban, čaroban. Zaljev je okružen masivnom Učkom koja nerijetko donosi vijest o vremenu ili nevremenu, Zaljev je pun otoka i otočića, svega tridesetak minuta kratke vožnje i stignete već na izvor Ričine, tamo gdje su misli jasnije ili pak na obližnje planine, Platka ili još dublje… u šumu… Zaljev je predivan. U Zaljevu raste različito cvijeće. Još da vlast nije ista od mog rođenja, gotovo bih rekao – savršeno mjesto za život. Promjene su dobre nerijetko radi promjena samih, pa eto tu moju konstataciju uzmite samo u ovom pogledu, bez politike kao takve, molim vas.
Davno sam shvatio da Bog od mene traži ljubiti svakog čovjeka bez obzira na njegove različitosti. I da tu sve stoji ili pada. Jer ljudima je lakše sakriti se iza vjere, nacije, ovoga ili onoga i praćkom gađati po drugome (dobro dok se samo o praćki radi). Citati pojedine moje braće vađeni iz Biblije ne govore mi mnogo. Na njihov jedan citat, ja mogu isto staviti dva. Da prostite, ne zamjerite mi na usporedbi, zar nije i đavao citirao Bibliju kada je kušao Učitelja? Vidite, đavao, Zlo, Zli, isto poznaje Bibliju, poznaje Riječ, čak štoviše ima moć uvjeriti nekoga da je on u pravu, on i samo on i nitko drugi u ovom dijelu kozmosa, a ni iznad njega. Đavao ima moć uvjeriti čovjeka da se bori za Istinu, a u stvarnosti dotični iznevjeri sve što je Isus oduvijek htio za nas. Đavao može sve, može činiti čudesa, može ozdravljati, može činiti velike stvari, može ovo ili ono, ali đavao nikada ne može biti ponizan, đavao nikada ne može priznati da je pogriješio, đavao nikada ne može pobjeći od vlastite oholosti i na kraju – đavao nikada ne može bezpridržajno ljubiti drugog čovjeka.
Isus od nas traži da ljubimo svoju braću i sestre, da volimo one ljude koji nas okružuju. Isus ide toliko daleko, da traži od nas vjernika da ljubimo i molimo za one koji su naši neprijatelji, da ljubimo i molimo za one koji nam žele zlo. Vidite, ovdje sve stoji ili pada u vodu. Po ljubavi prema drugima se raspoznaju kršćani. Oni pak koji ljubav Božju nikada nisu upoznali, ti ne mogu drugoga ljubiti. Jer, kako da ti svjedočiš nadu kada sam nadu ne živiš, kako da ti donosiš drugima Radosnu vijest, kada ti sam u svome srcu si zlovoljan, mrzovoljan, duboko nesretan. Budimo ovdje otvoreni: nisi upoznao Učitelja. Jer, da si ga upoznao ne bi mogao, a da druge ne ljubiš. Eto.
Muslimani su moja braća. Pa sve da znam da baš meni eto trči netko tko će me ubost šarafcigerom u oko – opet je moj brat, opet ga moram moći voljeti. Znam, ludost je to. Ali, to vam je kršćanstvo. Tko vam drugačije propovijeda, taj radi vlastitih rana to tako čini, a Isusa samog nikada nije sreo.
Kada ja kao katolik čestitam muslimanima Bajram, ili židovima Hanuku ili nekom trećem nešto, ja ne niječem svoju katoličku vjeru, čak štoviše, ja ju svjedočim. Ja svjedočim kršćanstvo koje je religija ljubavi, ja svjedočim svoju otvorenost i veličinu Isusa u meni. Ja tada to činim jer u tom muslimanu gledam dijete Božje, jer u tom muslimanu vidim Stvoriteljevo djelo čudesnog života. Ja time pokazujem da poštujem svakog čovjeka, da želim u njemu tražiti ono dobro i djelima govorim kako slijedim Isusa.
I jedino tada i tako, s ljubavlju mijenjam druge zato jer sam sebe mijenjam. Svakim svojim korakom svjedočim Isus Krist jest Bog, Sin Božji, Spasitelj i Otkupitelj, Mesija, naš Gospodin. Djelima svojim ljubavi razbijamo stijenje koje nas okružuje, ljubavlju Isusovom otvaramo Bogu mogućnost da druge k sebi privuče. Koje li oholosti kada čitam da mi ikoga možemo svojim riječima prinukati postati vjernikom, katolikom. Koje li teške oholosti. Bez Boga smo nitko i ništa. I jedino Bog može ikoga vratiti iz prostora sjena na prostor Svjetla. Sve mlade koje je Bog preko mene vratio Crkvi, to se dogodilo kada sam ih ljubio i ljubio unatoč njihovim manama. Kada god sam ih ja htio uvjeriti, preobratiti – iste sam odmah izgubio.
Nema drugog puta osim puta – Ljubavi. Zar nismo ništa naučili iz te naše krvave prošlosti. Petre, spremi mač u korice, kaže Isus, tko se mača lača od mača će i poginuti. Neki nikako da shvate, rana fizička zaraste i ubrzo i ožiljak nestane. A riječ katkada posije brazde pregoleme koje poslije teško mogu biti nadiđene.
Zato ja svoje prijatelje muslimane grlim. Kada sretnem Imama – zagrlim ga kao svoga brata. I vidim u njemu stvorenje Božje. Zato mi skauti ljubimo svoj narod, svoju zemlju, svoj identitet, ali znamo da naš Bog nikada ne bi želio da ikoga ne volimo ili niječemo zato jer pripada drugima. Ima jedna Majka koja nas sve veže i brine o nama.
Punina vjernika dolazi nakon punine čovještva, da prostite. To vam je kao da netko moli trideset krunica dnevno, božanski časoslov, svaki dan misa, a onda dođe doma i rastrojeno se dere na vlastitu djecu, ne brine o njima, ili ako se radi o majci – ne kuha objed, nije potpora svojoj obitelji. Sve ti je uzaludno što činiš, jer sve što činiš činiš radi sebe, a ne radi drugoga i nisi ispunio svoju prvotnu misiju: budi tamo ono što trebaš biti, a onda će doći i vrijeme za krunice… u protivnom si teški licemjer koji bolje da si veže mlinski kamen oko vrata i baci se u duboku rijeku… da parafraziram Isusa.
I na kraju, ako su Sveti Oci to činili, ako je sveti Ivan Pavao II., sveti papa, shvaćate?, čestitao drugim vjeroispovijestima njihove blagdane, ako je to čini predragi naš Benedikt XVI., ako to čini naš predivni papa Franjo, koja letva u glavi se pomaknula u umu katolika koji drži da on tu ipak ima više kršćanskije stavove od ovih veličina?
Oprostite, krivo napisah. Ne radi se tu o letvama u glavi, već i dubokoj ranjenosti srca.
Neka nam se Gospodin smiluje. Svima.
