Stavovi pojedinih političara da pobačaj u Hrvatskoj mora biti besplatan, legalan, dostupan jer žene u 21. stoljeću imaju pravo odlučivati o svom tijelu i reproduktivnom zdravlju zgrozio je mnoge.
Na aktualna previranja oko novog zakona o pobačaju i sve ono o čemu se ovih dana raspravlja osvrnuo se fra Josip Vlašić emotivnom ali važnom objavom na svom Facebook profilu u kojoj ističe kako se pribojava tih rasprava na društvenim mrežama i smjera u kojem bi mogle krenuti.
Objavu fra Josipa Vlašića donosimo u cijelosti:
Ovih dana nekoliko puta prošli su me trnci. Znate taj osjećaj. Uz trnce, osjećao sam se tužno. Bilo je u meni i osjećaja ljutnje i srama i sablazni i ponosa i gađenja i...
Rijetko komentiram društvena zbivanja. Nisam osoba od javnih rasprava. Ali me ovih dana tako iritira i provocira rasprava o pobačaju koja se žestoko vodi u Americi, a i u Hrvatskoj se pomalo zahuktava. Plaši me smjer rasprave. Zbunjen sam i užasnut! Ljudi moji, pa kako? Kako je moguće da svi medicinski fakulteti u RH daju odgovor Ustavnom sudu da život počinje u trenutku začeća, a da se i dalje licitira o dopustivosti pobačaja? Kakve su to fore o pravu žene, o izboru, o "njezinom tijelu"? Ma čije pravo? Ako je znanstvena činjenica da život počinje u trenutku začeća, kako se netko usudi braniti pravo na eliminaciju tog novog života? Tko to može imati pravo nad tuđim životom? Nije to pitanje vjere. To je pitanje poštenja. Pitanje znanosti.
Ovo je vrijeme laži. Ovo je vrijeme koje se kune u znanost i drži se naprednim, a kad znanost kaže da novi život počinje začećem, nema se poštenja to prihvatiti nego... Fuj. S kojom lakoćom se živi u laži! Fuj. Osjeća se miris oca laži. Sumrak čovječanstva. Bože, smiluj se!
U više navrata sam to učinio i javno: zahvaljivao sam roditeljima što su me rodili. Neizmjerno sam im za to zahvalan! Da, mogli su me pobaciti, ali nisu. Rodili su me. Prihvatili su me. Dali su mi priliku da živim. Moji roditelji nisu savršeni roditelji. Kada se suočim s nečim što mi se kod njih ne sviđa, sjetim se činjenice da me nisu pobacili, nego su me prihvatili i rodili me. I budem bolje volje. Divni su. Pošteni su. Pametni su. Ljudi su. Znali su ono što znanost jasno izriče: da život počinje u začeću i da taj život treba živjeti. I da ga treba čuvati. I čuvali su ga.
Ja, nitko i ništa, usuđujem se moliti sve vas: čuvajte život. Čuvajte život od njegovog početka. Ohrabrite i druge da čuvaju život. Ne dižite ruke na život. To je nepošteno. To je zločin. To je đavolje djelo. Istina, ne jedino. Ima i drugih podlih đavoljih djela. Ali jedno zlodjelo nikada ne opravdava drugo, zar ne?! Molim vas, čuvajte život. Posebno vi majke: čuvajte život! Nemojte nikada ubiti dijete u sebi. Tražite pomoć. Vi ste hrabre! Sve ćete izdržati! Bog će pomoći i providjeti! I ljudi će pomoći. I vi i ja smo život počeli u začeću. Iz toga smo ovo što sada jesmo. Začećem smo počeli da bi sada mogli sanjati, voljeti, disati, planirati, planinariti, propovijedati, rađati, grliti, ljubiti... Molim vas, čuvajte život od početka tj. od začeća. Budite pošteni. Budite ljudi. Ako drugi i nisu i ne žele, vi budite ljudi. Živite u istini. Čuvajte život. Molim vas.
