Zamislite, usudili se prolaziti subotom ujutro, i to samo prvom subotom u mjesecu, ulicama gradova. Nose Gospine kipove, zastave. Ko mali plamičci zapališe se po gradovima i rastu.
A onda, kao da to nije dosta, vade oružje i kreću u boj. Kakvo oružje, kakav boj?
Oružje im je ono koje se do sada pripisivalo bakama. Zastarjelo, zakržljalo, kako može izazvati toliko otpora? Kome smeta to oružje, kome li je ugroza krunica?
Ti muškarci, penju li se na tenkove, što smjeraju, koga napadaju? Hajdemo ih dočekati da vidimo što će se dogoditi, gdje će grunuti. Oni idu i nešto govore. Psuju li, viču li, prijete li? Koga plaše?
Čekaj da osluhnemo. Ne psuju, ne buče, ne viču niti prijete. Oni pjevaju i mole.
Kome smeta molitva i pjesma, koga ugrožava, kome nameće vjeru? Je li toj pjesmi i molitvi cilj uvesti neke zakone, ti muškarci žele li nametnuti svima nenormalno kao normalno, koja prava traže?
I gdje si im tenkovi i bombe?
Ja ću ovdje, na splitskom Peristilu, dočekat ih. Nemam smokve da se uspnem, ali ću stati blizu i na čistini, da ih mogu vidjeti i čuti.
Na mokrom peristilskom tlu, oni kleknuše! Glave i srca okrenute prema katedrali svetoga Duje.
Kleknuše muškarci, ne pred čovjekom, već pred živim Bogom, zarobljenikom Tabernakula, Isusom u Svetohraništu, Onim kojega su maločas u pričesti primili, jednako tako, na koljenima, u poniznosti zamilovanog stvorenja Božjeg.
Koje su im nakane? Ovi u Splitu mole na Majčine nakane. Ona zna što treba narodu, ona može stati pred Sina i šapnuti mu, kao onomad u Kani na svadbi: "Vina nemaju". Kao i onda, ona bdije nad obiteljima, i ona je kadra izazvati Božje milosrđe, čak i kad ju On naizgled, grubo odbije.
Ovi u Splitu posvećeni Isusu po Marijinim rukama, ponizno kleče, izlažu se i mole. Ne nalazim agresije, nepristojnosti niti nametanja.
Ali oni su znak osporavan već samim svojim postojanjem. Nikoga ne prozivaju, ni u koga ne upiru prstom, nikog ne napadaju, nikakve promjene zakona ne traže u koje bi ugurali neke izopačene ideje.
Kome i zašto onda smetaju muškarci koji mole? Tko se osjeća prozvan iako to nije?
Prolaze ljudi, zastaju, gledaju. Suprug ili otac viče na žensku osobu jer je gledala prema muškarcima koji mole. "Što gledaš, ajmo!" Bijesan je, odvodi je. Uznemiren je. Odlaze, ali njegov glas i dalje odjekuje. A oni ga nisu ni gledali ni pozivali. Samo su molili na mokrom peristilskom tlu.
I u drugim gradovima muškarci mole. Ispituju im se nakane, proziva ih se. Sve su to obiteljski ljudi koji čuvaju vrijednosti davno utvrđene a danas sa svih strana napadane. Proziva ih se, izruguju im se nakane i motivi. Ali oni ponizni pred Bogom, mole.
Znaju da ljudske slave neće vidjeti. Da im je do toga, ne bi bili po trgovima.
Pred splitskim katedralom molitva krunice, Gospine litanije. Jedan čovjek u crnom ustaje. Oko vrata nosi bijeli kolar. Udjeljuje blagoslov, muškarci se križaju, a i mi žene koje smo uokolo molile s njima. Skrivene, nasljedujući Mariju. Mi ne trebamo da nas se izjednačava s muškarcima. Oni imaju svoja mjesta a mi svoja. Njima treba biti dana uloga koja im od Boga i pripada i koju je najbolje opisao sveti Pavao u poslanici kako često čujemo na vjenčanjima. (Ef 5, 21-33) Tamo jasno piše i za nas žene.
A svijet nas je huškao i huška, dok đavao šapće u srca o potrebi pobune i ratovanja u osvajanju svoga mjesta.
Isus je suprotan tome. On služi. Zato je to najveći dar. Služiti, a ne vladati.
I ovi muškarci, kada se nazivaju "Marijini ratnici" ne nose ni mača ni štita, ni puške niti oružja od kojega treba strahovati itko osim stanovnika pakla i njegovih slugu. Kome su oni ugroza i kome stvaraju nemir, to svatko neka stane iskreno preda se pa pitanje postavi sebi. Ukoliko je uznemirenome stalo do traganja za istinom.
A među vjernicima ako se stvara zbunjenost, neka samo dođu, neka dođu i vide. Ukoliko dođu otvorena srca, srce će im sve reći.
Autor: Vesela Dujmić
