Tako je pater pozvao svećenstvo da budu kao vrli Stepinac, spremni umrijeti za svoj narod a naivne vjernike pozvao da otvore oči.
Objavu na Facebooku prenosimo u cijelosti:
„Neka se Crkva drži propovjedaonica i župnih dvora, i neka se ne miješa u politiku!“ – uzvikivali su dobrodušne parola po društvenim mrežama, katedrama, prosvjedima, i saborskim govornicama.
„Tako je!“ - povikali su naivni vjernici.
„Neka se svećenici ne bave udrugama, medijima, referendumima!“
„Tako je!“ - povikali su naivni vjernici.
„Neka se Crkva ne miješa u donošenje zakona!“
„Tako je!“ - povikali su naivni vjernici.
Sutradan su u svojim crkvama Jezerinac i Stojić, jedan na svojoj svetoj misi, a drugi na satu vjeronauka, propovjedili i tumačili Evanđelje. Tamo su ušli i oni koji su svećenike stjerali u Crkvu - da bi se sad oni umiješali u to što će Stojić i Jezerinac propovijedati i poučavati. Sljedeći dan su održali poduku Jezerincu i Stojiću što trebaju a što ne trebaju govoriti i propovijedati.
„Tako je!“ – opet su povikali naivni vjernici.
Ako bih sad išao prorokovati da će se idućih dana početi miješati i u Evanđelje, Katekizam, liturgiju, sadržaj vjerovanja, i sve izrugivati, zapravo bih bio glup.
Ne, neće početi sutra. To je davno počelo. Samo što to naivni vjernici ne vide.
Ovo je zgodno mjesto za parafrazirati nekoga: Ako se Crkva ne bude bavila politikom, ekonomijom, kulturom, obrazovanjem, demografijom, i svim drugim što se tiče čovjeka, i Crkvi povjerenog stada, onda ona neće biti dobri pastir, pa će se vuci politike, medija i kultura, početi baviti liturgijom, katekizmom, propovijedima, duhovnim vježbama, i svime. A mi ćemo, pred naivnim vjernicima (a to se već događa), popuštati i bježati, i sami vičući „tako je!“.
To je na Zapadu već dugo prisutno. Kler je sam sebe počeo progoniti, sam sebi zatvarati usta, sam sebi priječiti da se bavi istinom i čovjekom, i da naviješta Krista Gospodina…
No, još nije kasno zaustaviti taj proces, te u ljubavi i spremni na svako mučeništvo, početi hrabro i mudro govoriti o svemu onome što tišti malog čovjeka, koji nam je povjeren. Ali, treba najprije postati spreman umrijeti za svoj narod – kao vrli Stepinac, i onda, dugo i pomno, gorljivo tražeći, planirati i razmišljati, pokretati, boriti se, gradit, biti angažiran, biti na prvoj crti, biti jednak s jednakima, i istinski suzama vapiti, svjesni kako ideal svećeništva nije spokoj i dobri uvjeti rada, nego nespokoj - progonstvo i izgaranje do iznemoglosti u spremnosti da se sve izgubi poradi Krista.
Ako takvih nema, vuci će pobijediti.
