Koronavirus, neizvjesnost, možda moje prvo ljeto u kojem neću biti po kampovima. Misli mi lete svijetom, kontinentima i ljudima koje sam tamo susretao.
Moji… svugdje su moji. Nalazio sam ih kamo god sam dolazio. Moji, iz Afrike, Kine, Japana, Filipina, Haitija, Koreje… Saudijske Arabije, Turske…
Nisam znao da je toliko mojih.
Moji – po tome što drže do moralnih vrijednosti. Što imaju osmijeh, razumiju vic, vole čovjeka, znaju mahnuti rukom, primijete te, nešto šašavo ili dobro na tebi, prihvate tvoju slabost, otvore oči kad pričaš o dobru, ljudskosti, smislu… Sve to sam i ja, a sve to su i oni, pa po tome znam da su moji.
Moji su, na osobit način, oni koji poznaju Krista, i imaju iste relacije: dive mu se, vole ga, susretali su ga, pa možeš pričati o tome s njima.
Moji su i oni što vole kockasti dres, hrvatsku pjesmu, znaju nešto o povijesti Hrvatske… Razumiju tvoju riječ, isti običaj, mentalitet... pa ti se čini da su ti braća... Onda s njima možeš o tome, osjećaš… I gdje god ih na svijetu pronađeš, što si dalje od doma, to te brže prime k srcu, baš ko brata...
Moji su i radnici težaci. Oni koji poznaju žuljeve, napore, donošenje odluka, skršena leđa, i užitak odmora u hladu s komadom kruha i salame u jednoj ruci, i pivom u drugoj. Moji si i oni hodočasnici Marijanskog zavjeta što su tek svladali neki uspon pa im je nakon krunice hladna voda nebesko blago; moji su Modravaši što su pod maslinom otkrili Boga, sebe i drugoga… Moji su oni ratnici što im se zauvijek urezala u srce jedinstvena čast da su mogli ginuti za Hrvatsku, pa, što su dalje od tog boja, sve svetije o njemu pričaju… Oni su mi nekako najsvetiji…
Moji su svi koji kreću dalje, u neki novi neizvjesni boj, osjećaju zov. Neba, čovjeka, srca, kako li to zvati… Sveto je to. Ostavljati sigurnost, ulaziti u neizvjesnost.
Moji su svi oni koji se bore za ideale, iako znaju da je to ludo i svi im to govore.
Izbori… Začudilo me: nikada nije bilo toliko mojih na kandidacijskim listama. Ovih dana brojim: pa ja poznam jako puno nekih „mojih“… Ne zato što su kršćani, Hercegovci, katolici… nego, što su oni koji imaju srce. Moji su stoga što su sanjari, i što znaju da im se to nikako ne isplati, i što protiv sebe imaju sva oružja svijeta, i što ni sami ne znaju kako se tu nađoše, ali opet pri svakom propitivanju srca ne vide kako odustati, a ispasti čovjek…
Možda bih se nekad time hvalio. No, mene hvata neka jeza…
Dogodilo se, dakle, da su neki moji izišli u boj koji je osobito kušan, težak, s puno zamki i spletki. Hoće li imati moju i našu podršku, onu pozadinsku, isposničku, molitvenu, vapijuću… ili tek navijanje? Bojim se da se ne dogodi kao u ratu kad krene pješadija, a artiljerija nije odradila svoje, ili veza pukne, prekine se, ili što već..
To je na osobit način i meni, i nama, poziv i znak. Nisam ovdje da samo navijam. Nego da molim.
Svakome od mojih poručujem: Brate, ne moraš pobijediti, ni na izborima, ni u saboru – tako što ćeš osvojiti vlast i što će tvoj prijedlog ili tvoja opcija proći. Nego, moraš pobijediti u tome što nećeš pristati na šurovanje s vragom: s urotama, podmetanjima, lažima, podvalama, izdajama… zloćom i mržnjom, nego što ćeš ostati blizak Bogu i nastaviti biti čovjek za druge...
Pobijedi to, i Hrvatska će pobijediti. Mi, istina, dobro, sve će pobijediti.
Znam što ćeš reći: „Pater, to ovisi i o tebi, i o tvojim molitvama... „
Je, znam…
Spremam se, i pozivam narod, molim…", poručio je pater Ike Mandurić.
