Ono što je nekad bio šund danas je masovni trend. Ono što je nekad bio neukus danas je kulturalni „mainstream“. Skromnost, samozatajnost i rad kao da više nisu vrline na poludjelom Zapadu gdje vlada utrka za pozornošću, slavom i novcem. Ako se nisi reklamirao, ako nemaš desetke tisuća „lajkova“ i klikova – ne postojiš, kao da si isključen iz jednog golemog svijeta koji se valja niz padinu i krupnja kao grudva snijega i pretvara se u lavinu.
Čovjek koji nije poludio za prisilnom ekstrovertnošću hipnotizirane mase može se osjećati vrlo usamljenim jer ni konvencionalni oblici komunikacije među ljudima nemaju više onaj svoj stari društveni naboj. Novi mediji su promijenili sve, karakter novih naraštaja i njihovih druženja, mentalitet i jezik društva. Iz dana u dan ljudi koji žive „sporije“ postaju staromodni, vrijeme ih gazi, a kamo nas sve ovo skupa vodi nitko ne zna.
Ekstravagancija pa čak i najprofanije bizarnosti mogu zaokupiti pozornost milijuna. Ne trebaš danas biti odličan pisac, sportaš ili znanstvenik da bi privukao pozornost. Možeš biti obična ekscetrična budaletina koja se u jednom času povijesti našla u svojih „pet minuta slave“. To može biti vrlo frustrirajuće za ljudi koji puno rade i nešto stvaraju jer dok oni mukotrpno uče i rade, na velikom svjetskom međumrežnom „vašaru“ u luđačkoj kakofoniji nudi se sve i svašta.
Internet je masama dao mogućnost da se pokažu i izraze, no problem je što je izvanjsko i ludističko potpuno zaokupilo pozornost mnoštva i zauzelo središnje mjesto u njihovim otuđenjima kao supstitut za mnoge nedostatnosti. Pitanje je što će ostati kad se sruše svi tradicionalni i univerzalni kriteriji kojima smo vrednovali izvrsnost i dosege pojedinaca, rad i kvalitetu? Što će ostati kad zabava istisne sve druge sadržaje i baci u drugi plan duhovnost, kulturu, sabranost i poštenje, kad zdrav razum postane deficitirana a globalno kreveljenje i blebetanje opći standard?
Ruši se ljudska intima, ukus, estetika, suptilnost, pa čak i empatija jer internet zna biti vrlo okrutan kao pseudodemokratsko „vašarište“ – vrlo lako se pretvori u javnu, društvenu arenu u kojoj anonimci preuzmu tezgu i uspostave svoj teror. Zbog toga ne vjerujem u idealističku demokraciju. Kultura, duhovnost, ljudska vrsnost – pa tako i skromnost, poštenje – sve je to u unutarnjem smislu nešto duboko aristokratsko, a to znači ovisi o plemenitosti i nastojanjima pojedinca, o njegovom vlastitom usavršavanju.
Zapad je u nekom narkotičkom transu, u stanju post-civilizacijske psihoze, i ako se taj trend nastavi, uskoro će ga preskočiti odmjerenost i mudrost Dalekog istoka koji usprkos tomu što ni on sam nije imun na globalne anomalije, ipak još ima dovoljno razboritosti da bi sačuvao vlastitu mudrost, vlastitu vrlinu – a vrlina svih vrlina je skromnost uz samozatajnost, pounutrašnjenje iskustva, duhovne uvide i postizanje sklada uma i tijela. Umjesto da se uči samokontroli, Zapad se izlaže samouništenju.
Piše: Zoran Vukman
Napomena: Ukoliko želite posjedovati knjigu „Filozofija novoga početka“ autora Zorana Vukmana možete kontaktirati na njegovom Facebook profilu OVDJE
